Pročitajte što je papa Lav XIV. napisao o duhovnom klasiku ‘Kako živjeti u Božjoj prisutnosti’

Knjiga Kako živjeti u Božjoj prisutnosti jedno je od najpoznatijih djela kršćanske duhovnosti koje već stoljećima nadahnjuje vjernike u traženju dubljega odnosa s Bogom. U mislima, pismima i razgovorima brata Lovre od Uskrsnuća – skromnoga karmelićanina koji je veći dio života proveo u kuhinji, obavljajući najobičnije samostanske poslove – otkrivamo jednostavnu, ali snažnu istinu: duhovni se život ne živi izvan svakodnevice, nego upravo u njoj.

Učeći nas vjernosti Bogu u svemu što mislimo, govorimo i činimo, brat Lovro pokazuje kako se Božja prisutnost ne traži u izvanrednome, nego prepoznaje u običnome. Upravo u toj jednostavnoj, ali zahtjevnoj vjernosti rađa se iskustvo Božje blizine – Bog postaje blizak, gotovo nadohvat duše.

O trajnoj snazi ove knjige svjedoči i činjenica da je predgovor za talijansko izdanje ove knjige napisao sam Sveti Otac, ističući kako je riječ o putu koji i danas može preobraziti srce i svakodnevni život vjernika. U njegovim riječima otkriva se koliko je praksa Božje prisutnosti više od pobožne misli – ona je životni stav, nutarnji zaokret, svakodnevna škola povjerenja.

Papin uvod poziva nas da ovu knjigu ne čitamo samo kao duhovno štivo, nego kao osobni poziv na dubok i radostan hod s Bogom.

Ova mala knjiga u središte stavlja iskustvo – štoviše praksu – Božje prisutnosti, onako kako ju je živio i poučavao karmelićanski brat Lovro od Uskrsnuća, koji je živio u 17. stoljeću. Kao što sam već imao prigodu reći, uz spise svetoga Augustina i još neke knjige, ovo je jedan od tekstova koji su najdublje oblikovali moj duhovni život i pomogli mi shvatiti put na kojemu se može upoznati i ljubiti Gospodina.

Put koji nam brat Lovro pokazuje istodobno je jednostavan i zahtjevan. Jednostavan je jer ne traži ništa drugo osim trajnog spomena na Boga: kroz male, neprestane čine hvale, molitve, prošnje i klanjanja, u svakom djelu i u svakoj misli, imajući Njega jedinoga kao obzor, izvor i cilj. Taj je put zahtjevan jer iziskuje put pročišćenja, askeze, odricanja i obraćenja onoga najdubljega u nama – našega uma i naših misli, još više nego naših djela.

O tome je već sveti Pavao pisao vjernicima u Filipima: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu” (Fil 2,5). Dakle, ne trebaju se Bogu suobličiti samo naši stavovi i ponašanja, nego upravo naši osjećaji – naš način osjećanja. U toj nutrini nalazimo Njegovu prisutnost: ljubeću i goruću Božju prisutnost, tako „drugačiju“, a ipak blisku našem srcu. Kako piše sveti Augustin: “Novi će čovjek pjevati novu pjesmu” (Govor 34,1).

Iskustvo sjedinjenja s Bogom, koje brat Lovro opisuje kao osobni odnos satkan od susreta i razgovora, od skrivenosti i iznenađenja, od potpunoga i pouzdanoga predanja, priziva u pamet iskustva velikih mistika, ponajprije Terezije Avilske, koja je također svjedočila o toj bliskosti s Gospodinom, do te mjere da je govorila o “Bogu lonaca i tava”. Ipak, riječ je o putu dostupnom svima, upravo zato što je jednostavan i svakodnevan.

Poput mnogih mistika, i brat Lovro govori s velikom poniznošću, ali i s humorom, jer dobro zna da je svaka zemaljska stvar – pa i ona najveća, pa čak i dramatična – vrlo mala pred beskrajnom Božjom ljubavlju . Tako može ironično reći da ga je Bog “prevario”: jer on, ušavši možda pomalo oholo u samostan kako bi se žrtvovao i strogo okajavao grijehe svoje mladosti, ondje naposljetku pronalazi život ispunjen radošću.

Na putu koji nam brat Lovro predlaže, Božja prisutnost postupno nam postaje bliska i ispunja našu nutrinu; s Njom raste radost boravka u Njegovoj blizini, umnažaju se milosti i duhovna bogatstva, a i svakodnevni poslovi postaju laki i radosni.

Spisi i svjedočanstva ovoga karmelićanskog brata laika iz 17. stoljeća, koji je s blistavom vjerom prošao kroz burna zbivanja svoga doba – nimalo manje nasilnoga od našega – mogu biti nadahnuće i pomoć i nama, muškarcima i ženama trećega tisućljeća. Oni nam pokazuju da ne postoji okolnost koja bi nas mogla odijeliti od Boga, da svako naše djelo, svaka naša zauzetost, pa čak i svaka naša pogreška, dobivaju beskonačnu vrijednost ako se žive u Božjoj prisutnosti i neprestano mu se prikazuju.

Cjelokupna kršćanska etika doista se može sažeti u to trajno prisjećanje da je Bog prisutan: On je ovdje. To prisjećanje, koje je više od pukoga pamćenja jer zahvaća naše osjećaje i naše sklonosti, nadilazi svaki moralizam i svako svođenje Evanđelja na puki skup pravila te nam pokazuje da pouzdanje u Boga Oca, kako nam je Isus obećao, već ovdje na zemlji rađa stostruko. Povjeriti se Božjoj prisutnosti znači okusiti predokus Raja.

Lav XIV.

Grad Vatikan, 11. prosinca 2025.