Baš jučer, znakovito, Europa je obilježila dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. I baš danas, dan poslije, Hrvatska slavi sedamdeset i šest godina mučeništva bl. Miroslava Bulešića.

Kada sam krenula u Lanišće, istarsko mjesto gdje je ubijen blaženi Miroslav Bulešić, padala je kiša kakvu sam rijetko kada vidjela. Čak sam razmišljala jesu li čudniji, nerazboritiji i nepromišljeniji oni koji su potaknuli taj izlet ili mi koji smo krenuli na njega nakon što su najavljeni velika kiša i nevrijeme.

Ne znam za vas, ali mene mučenik Miroslav fascinira. Ne mogu se oteti dojmu da može doći dan kada bih za nešto ili nekoga mogla umrijeti. Nekada se uplašim da od silnih nebitnih čavrljanja i materijalnog izobilja i ponude oko sebe, olako živim pa se ovakva promišljanja ni ne dogode. A muči me to. Ponekada, kad sve utihne, pitam se je li ovo vrijeme ubilo u vjernicima žar za mučeništvom i što je to za što bih mogla reći da će se dogoditi, da posudim blaženikove riječi, „samo preko mene mrtve“.

Te je, naime, riječi Bulešić izgovorio dok je – u licu blijed, ali u sebi posve smiren – u subotu 23. kolovoza 1947., stojeći na gornjoj stubi oltara svojim tijelom branio Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakrament od komunista koji su upali u župnu crkvu u Buzetu kako bi spriječili krizmu.

Razmišljala sam što je taj dvadesetsedmogodišnjak mislio dok se toga dana vozio na tzv. „krvavu Krizmu“ u Lanišće. Tko malo više zna o ovom događaju zna da je krizma na kojoj je vlč. Bulešić također bio prisutan dan prije u Buzetu održana pod velikim nemirima i da su već tada rekli da će sutra u Lanišću padati „krvavo kamenje“. Ta informacija nije mimoišla ni velečasnog. Čim je saznao vijest, koja se širila od usta do usta, da će krizmu u Lanišću pomaknuti sat vremena prije, s devet na osam sati ujutro kako bi je bilo lakše održati, sigurno je o tome razmišljao.

Srce mi je tuklo dok sam putovala prema mjestu gdje su daske natopljene krvlju ovog svjedoka vjere i gdje se nalazi korito u kojem je nakon ubojstva isprana njegova krv. U crkvi nas je dočekala gospođa koja prima hodočasnike i kada je u našoj skupini vidjela mnogo djece ustuknula je, kazavši da je razmišljala kako će pred djecom iskreno govoriti o Bulešićevoj smrti. Ipak je odlučila progovoriti jer, kako kaže, danas djeca vide i gore na video-igricama (pazimo samo da, dok se pitamo i bojimo djeci govoriti o Bulešiću i nožu, neki drugi noževi ne probodu njihova srca).

Ne pamtim je li mi ijedan hodočasnički izlet bio tako težak i napet uz djecu koja se nikako nisu mogla smiriti, a možda i zbog posebne nakane s kojom sam kleknula na koju sekundu: da današnji sinovi budu makar mrvicu sveti kao ovaj dvadesetsedmogodišnji mladi svećenik.

Posebno mi je dragocjeno bilo čuti nešto što još nisam pročitala (ili čula) u svjedočanstvima o njemu. Gospođa nam je govorila da je jedna svjedokinja iz mjesta, koja se tog dana krizmala, za vrijeme nereda u crkvi gledala Miroslavovo lice. On je govorio djeci krizmanicima da se ne boje, ali vidjela je i njegove suze. Također veli da je Bulešićev ubojica jednom poslije izrekao: „Jadan čovjek koji hoda ovom zemljom svojim nogama, a tuđom glavom“.

Nisam imala ni jednog eura uza sebe kada sam u crkvenoj suvenirnici ugledala knjigu „Duhovni dnevnik” pa sam prvu osobu zamolila da mi posudi novac kako bih ju ugrabila. U jednoj sekundi zapitala sam se što će mi uopće ta knjiga no tada sam srcem vidjela sliku Dnevnika kako stoji na mojoj komodi u dnevnom boravku. Znala sam da ju trebam imati kako bi, kada mi netko uđe u kuću, stajala kao znak i kao spomen. Takva se žrtva ne smije zaboraviti, stoga neka i djeca znaju za što se glava daje i krv prolijeva. Neka i njima priča o toj ludoj ljubavi prema Crkvi, toj želji i žaru za mučeništvom.

Mjesto Lanišće svakako ću pamtiti po kiši. Pitanja koja su se javljala po mojoj glavi, udarala su i po mojoj savjesti, baš poput kiše koja je udarala na stakla mog auta: Tko će danas još biti mučenik i umirati za ideale? Što je vlč. Bulešić razmišljao dok se toga jutra vozio prema Lanišću? Kako se tu noć pripremao?

Je li kiša toga dana – koja je bila toliko jaka da sam skoro na cesti upalila „sva četiri“ jer gotovo nekoliko minuta ništa pred sobom nisam vidjela – bila slična uzvicima, napadima i ometanjima onog 24. kolovoza?

Je li ikada ijedna kiša sa savjesti Miroslavova ubojice sprala nemir kao što je na spomenutom koritu s noža sprana Bulešićeva krv?

Što se s tim čovjekom događalo i kako je živio s „oprostom kao osvetom“ koji je njegova žrtva izrekla?

Da vlč. Miroslav toga dana nije došao kao pratitelj mons. Jakoba Ukmara i održao krizmu, svejedno bi bio dobar svećenik. Mogao je to učiniti, ali nije. I ja bih mogla jednostavno biti samo dobra majka no kako bih s tim živjela? Hoće li nešto poput te kiše sprati naše kompromise? Hoće li nas ikada išta oprati od prizemnih sanjarija, jeftinog životarenja i preniskih letova?

Što nam to ne dopušta da ljubimo mučeništvo svakoga dana? Kako, kako je on mogao biti tako hrabar, a govorilo se, a sumnjao je, a naslućivao je da bi ga mogli ubiti?

Vrtlog pitanja koja zuje poput roja pčela i koja izazivaju ovo mjesto, mogla bih svesti na jedno: dimiš li ili goriš u svojem životu?

Velečasni Miroslav toga se jutra sigurno bojao. To možda pokazuju i njegove suze u crkvi. Onaj tko se ne boji, a ima čega, nije hrabar, već lud; hrabar je onaj koji, iako se boji, ide dalje.

Toga dana nakon krizme, vlč. Bulešić nije pojeo ručak koji ga je čekao na stolu u župnom uredu, kao vjerojatno ni mnogi Lanišćani u svojim domovima. Svi su bili zapanjeni onim što je za velečasnog bila tvrda hrana i Božja volja za zemaljski dio njegova života. Iz „Duhovnog dnevnika“ saznajemo da je nekoliko godina prije kobnog događaja vlč. Miroslav rekao Isusu da želi što prije biti s Njim i, ako je njegova volja, neka što prije dođe k Njemu.

Svećenik s kojim smo hodočastili u crkvu u Lanišću pred Bulešićevom relikvijom pomolio se da nam Bog obnovi žar za mučeništvom. Nešto se u meni prestajalo pred Bogom boriti da ne mislim to baš tako ozbiljno.

Dok sam vozila natrag, kiša je i dalje pljuštala. No sada je došla sa šutnjom. Na sredini puta prestalo je padati, a djeca su u autu zaspala. „Dođi, budi vatra u meni, dođi, budi plamen srca mog“, pjevušila je u meni pjesma koja je konačno htjela ugušiti svaku natruhu kukavičluka. Na koje smo mučeništvo mi spremni?

Šutnja je govorila da se u Lanišće moramo vraćati. I govoriti o bl. Bulešiću. I ići k njemu bez obzira na to bila kiša i oluja ili neka druga prepreka.

Te iste noći kada smo se vratili iz Lanišća, primijetila sam toplo čelo svoga trogodišnjaka. Strah me spopao jer do sirupa nisam mogla doći. Bila sam smještena u jednoj udaljenijoj sobi i trebala sam otključati ili dozvati nekoga da mi otvori vrata blagovaonice gdje je bio hladnjak sa sirupom. Vani je opet pljuštala kiša te sam bezuspješno kucala, pokušavajući nešto učiniti. Vrativši se u sobu, dubokim vapajem zazvala sam bl. Miroslava u pomoć: učini čudo da temperatura ne krene rasti do jutra!

U tim trenutcima sjetila sam se pogledati još jednom u torbicu s lijekovima. Tamo je stajalo nekoliko čepića za dječju temperaturu za koje nisam ni znala da su ondje i koje je netko ubacio da se nađu za svaki slučaj. Temperatura se nakon toga brzo spustila. S jutrom sam pohranila ovu uspomenu na dragog mi blaženika; ona je za mene bila toliko silna da bi ju bilo koja riječ pomutila.

Poslije nekoliko dana opet sam zvala Lanišćane; nisam imala mira. Čula sam da postoje i molila sam da ipak vidim i svjedoke krizmanike od onog dana, meni tako daleke, 1947. godine. Ništa ih nisam zapravo posebno pitala, samo sam ih htjela vidjeti. Imala sam dojam kao da ću vidjeti živuće relikvije. Činilo mi se svetim, u najmanju ruku velikim, vidjeti oči koje su tada gledale Bulešićeve oči, biti s onima koji su bili kraj tog mladića koji je nekoliko minuta kasnije pred krvnikom rekao: „Isuse, primi moju dušu“.

Možda sam se samo htjela vratiti u Lanišće. U mjesto gdje se osjeća da još ima nade. I mjesto koje nikada ne ostaje dužno jer krv mučenika moćnija je od svih moćnika. Tko god ikada bude zdvajao o tome što se u životu isplati, neka dođe u Lanišće i neka mu krv mučenika sama progovori.

I tko god se brine za hrvatski narod, za hrvatske svećenike, za hrvatsku djecu i onaj tko se plaši, ne više komunizma, nego novih ideologija, tko strahuje pred hrvatskim ratom za duše naše djece, neka dođe u Lanišće, po utjehu, po nadu. I mnoge hrvatske majke ondje mogu isprositi milost da, dok uspavljuju i ljuljuškaju svoju dojenčad na krilima ili tinejdžere ispraćaju u školu, više ne očajavaju, već da im se na ustima razabiru riječi: „Blaženi Miroslave, moli za nas!“.

U Lanišću se osjeća koliko su nas ovo mjesto i najmlađi hrvatski blaženik blaženik zadužili. Tadašnji papinski nuncij Joseph P. Harley rekao je: „Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili blaženika i mučenika”.

I svatko tko ondje dođe neka čuje šapat blaženikovih riječi koje je izrekao u svojoj duhovnoj oporuci: „Budite kršćani, u pravom smislu riječi. Nemojte biti kršćani samo na pola!…“ (23. travnja 1945.). Svatko tko ondje dođe neka čuje šapat koji mu kaže da i on može postati nekrvni mučenik i dati zalog budućim naraštajima.

Krv mučenika sjeme je novih kršćana. – Tertulijan, 2./3. st.