J.R. August – “Deep Waters” (Croatia Records, 2026.)

“Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.”

Ove svevremene Izaijine riječi iz 43. poglavlja u Novom zavjetu uvjerljivo najcitiranije starozavjetne knjige, stoje kao pojašnjenje naslova novog albuma našeg opravdano hvaljenog kantautora J.R. Augusta, no one se u značajnoj mjeri zapravo reflektiraju na njegov cjelokupni dosadašnji rad. Naime, uz stalni duhovni podtekst, naslove zbirki Nikole Vranića, kako glasi pravo, izvanscensko ime ovog glazbeno iznimno nadarenog učitelja iz Zaboka, bez iznimke su krasile vode kao ključni motiv, pa smo u zadnjih sedam ili osam godina mogli čuti note s opasnih i mirnih (albumi “Dangerous Waters” i “Still Waters”) te mutnih voda (zbirka EP-jeva “Murky Waters”), koje su pak ovih dana, na potpisnikov 37. rođendan, zaokružene dubokima: “Deep Waters” dolazi gotovo četiri godine nakon prethodnog studijskog albuma i svojim “fusnotama” na predivan način otkriva nešto što možda ni sam glazbenik nije znao – bar ne svjesno – tamo negdje na početcima svoga stvaralačkog puta…

Naime, kako sam svojedobno isticao u osvrtima na navedene albume (dobrim dijelom u ovoj istoj internetskoj bilježnici), poetika J.R. Augusta, osim što je krasi visoka razina glazbene pismenosti i estetske, transžanrovske rafiniranosti, te korištenje engleskog kao prirodnog joj jezika, naglašeno je višeslojna i krivudava, sklona zavirivanju i u mračn(ij)a stanja duha, pritom čak ne toliko da bi te kutke rasvijetlila, koliko da bi ih naprosto, bez obzira na moguće ishode, osjetila. Ono što ju je pritom krasilo kao svojevrsni abecedarij, kao motivsko pletivo, duhovni je, odnosno, vjerski, pa posljedično, slijedom tradicije i odgoja, kršćanski narativ. Na prvu, ništa neobično, koliko god popularna kultura na svojim najglasnijim razinama bježala od toga, ali ono što me od samoga početka, još dok sam slušao njegove rane EP-jeve, a osobito od albuma “Dangerous Waters”, intrigiralo bio je stalan osjećaj da nad svim tim vodama lebdi i u njih zaranja jedan čežnjom sudbonosno gonjen stvaralački duh. Da, to bi se gotovo u zarez moglo primijeniti na brojne druge opuse i stvaralačke silnice, no u ovom slučaju pod očito vrlo živom, duhovnim tonalitetima bogatom glazbom odvijala se posebna vrsta drame, tonirana trenjem između raspuštenih krajnosti, između oholosti i poniznosti, između grešnosti i svetosti, između opipljivog i skrivenog svijeta, a ponajprije između različitih verzija samoga autora. Jer Bog koji čeka u sjenama, kako ga je opisao na spomenutom prvijencu, teško vidljiv dok se um i srce, poput kiše i sunca, sukobljavaju u trajnoj simbiozi, za ovog je zaljubljenika u prirodu i ribolov na tekućicama kontinentalne Hrvatske bio misterij koji ga je kontinuirano inspirirao, možda i progonio, ali kojega je uporno odbijao postaviti na jasno mjesto u svome životu. Sam stvaralački proces tako je u svojoj prirodnoj nepredvidljivosti i slobodnom fluidu nudio obilje mogućnosti i, slijedimo li umjetnikovu motivsku nit, plovidbenih ruta, što je rezultiralo impresivnim glazbenim opusom, pjesmama kojima je jedina zajednička karakteristika bio nemir…

I to ne onaj nemir namjenskoga tipa; ne, dakle, plod manirizma i(li) pozerstva, već onaj koji potiče na duhovni boj jer, augustinovski rečeno, zrcali srce koje traži smirenje u svom počelu. Zato je glazba kojom je J.R. August pobrao ne samo hvalospjeve kritike i struke, već i pozornost zavidno širokog slušateljskog kruga nešto osjetno više, snažnije i dalekosežnije od puke zanatske virtuoznosti i autorske svježine: ono što me intrigiralo od prvoga susreta s njegovom glazbom vremenom se granalo, opet ne zbog samih versa i nota koliko zbog povijesti jedne duše koja se ispisivala tim jezikom, da bi sada stvari postale jasnije, iako još uvijek nismo došli do bistrih voda (Clear Waters, kao možda naslov neke buduće zbirke). Ulazeći često u kože koje nisu nužno njegove, pripovijedajući i kao sveznajući pripovjedač i, gotovo paralelno, kao vlastiti analitičar, Nikola Vranić je u ruhu Johna Ravena Augusta ostavio dirljiv manifest traganja za smislom u trajnom, sveprisutnom srazu dobra i zla. Ploveći vodama između krajnosti, crpeći inspiraciju u manje jasnim, varljivim dijelovima duhovnoga spektra, on je zapravo sve vrijeme slutio da je odgovor blizu…

Što nas dovodi natrag do tog novog, na početku spomenutog vodenog albuma, “Deep Waters”, uz čiji naslov J.R. August citira Izaiju koji nam govori da je Bog uz nas i nosi nas i u najtežim trenutcima i kroz najbremenitije tegobe. Sudeći, naime, prije svega po nedavnim mu izjavama, protagonist naše današnje recenzije prešao je u međuvremenu put od “duhovne” osobe do nekoga tko je svjestan da je Krist njegov spasitelj. Odnosno, kako je nedavno pojasnio i Nick Cave, bljutava i neodređena, dodao bih i najčešće samougađajuća duhovnost postala je konkretniji odabir i služba u religijskom ključu, a Nikola Vranić nalazi se po svemu sudeći u jednom vrlo osjetljivom i u duhovnom boju izborenom trenutku koji možda objašnjava ono što mi je u njegovoj dosadašnjoj poetici bilo istovremeno izazovno i nedokučivo, intrigantno, a u svojoj višeslojnosti poznato i opipljivo. No, da ne biste pomislili kako u dubokim vodama dobivamo slavljeničku, vjersku zbirku pjesama, u albumu kojeg je samome sebi darovao za rođendan (kojeg, da i to istaknem, dijelimo, samo s dvanaest godina razlike) on tek zaključuje još jednu postaju, možda i ključnu, onu koja napokon može donijeti ne samo definiciju smisla, već i otkrivanje smisla u slabosti.

Otvarajući album s čak desetak godina starom pjesmom “The Exorcist”, već predstavljenom na oba koncertna albuma, u kojoj se stavlja u ulogu katoličkog svećenika posvećenog egzorcizmima, J.R. August (kako se i predstavlja u samoj pjesmi) svjedoči kako dugotrajna izloženost zlu, makar to bilo u službi njegova istjerivanja, može posve zamagliti poimanje stvarnosti ukoliko oslonac nije čvrst. Pa čak u jednom trenutku protagonist kao da nije siguran obraća li se Bogu ili sotoni, gdje se i lomi njegova sudbina, koja pak u ovoj najnovijoj verziji pjesme dobiva novi rasplet u odnosu na one s koncertnih nastupa: dosadašnje nesigurno “how do you do?” za kraj upućeno tek s nadom da je s druge strane ipak Bog, sada je nadograđeno s jasnim “ne” sotoni i slanjem demonskoga natrag u pakao. Jer, August samo pjeva svoju pjesmu, što ga je, kad je to raščistio, moglo povesti dalje kroz duboke vode s daleko manje tereta nego nekad prije (a što je i moguće objašnjenje zašto je baš “The Exorcist”, sa svojim reperskim štihom u maniri Jacka Whitea, na prvo slušanje posve neprikladna za otvaranje albuma, ipak završila baš tu).

Ostatak albuma zapravo je logični nastavak dosadašnje trase iscrtane s “Dangerous Waters” i “Still Waters”: kombinirajući ljubavne i duhovne motive, elegantno se klateći od meditativnoga do zaigranosti, propitkujući i dalje supostojanje dobra i zla te otajstva ljubavi, J.R. August zvuči još zrelije i samouvjerenije (pa i u producentskoj ulozi), bilo da se u još jednoj starijoj pjesmi, “Human”, remboovski poigrava suprotnostima ne bi li došao do srži onog što predstavlja čovjek kao palo Božje biće, bilo da u “I Need You” (čiji naslov dijeli s jednim od recentnijih Caveovih lirskih remek-djela) na gotovo sakralnoj glazbenoj podlozi pjeva o ljubavi kroz iskustva gubitka i nedostajanja. Glazbeni je jezik pritom svjež, bogat, a nikad kičast, stalno evoluirajući u malim koracima, ni na trenutak, čak ni kad se posluži autotuneom (najizazovnije u zaključnoj “Hold On”) ne dopuštajući da forma pojede sadržaj. Zato je album prepun predivnih trenutaka, poput lap-steel gitare u sjajnoj “Flyin’ Bird” ili krhke muskulature “Don’t Forget My Love”, koje se ne bi posramio ni jedan Brian Wilson, dok kratka instrumentalna završnica, koja se nadovezuje na već spomenutu “Hold On”, svojim crkvenim ugođajem kao da podcrtava prepuštanje Božjoj milosti.

Stih koji neposredno prethodi prije spominjanom Izaijinom citatu, meni osobno jedan od najdirljivijih sa stranica Staroga zavjeta, glasi: “Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj.” On je, naravno, upućen i Nikoli, koji se napokon objema rukama primio za tu ispruženu ruku. “Deep Waters” povlači za sobom, bez straha, sve verzije svoga potpisnika jer ga one, uostalom, i dalje – i zauvijek – čine čovjekom i umjetnikom kakav jest, Božjim unikatom sa svim bezuvjetno mu darovanim talentima, što album i čini tako lijepim i, da podcrtam i to, najboljim u dosadašnjem opusu svoga potpisnika. A ovaj unikat – što nas može posebno veseliti – već najavljuje svoj prvi album na materinskom jeziku (dosad, ako se ne varam, ima tek jednu pjesmu na hrvatskom), za kojeg vjeruje da će mu biti i najbolji kojeg će do tog trenutka snimiti. Iako na naslovnici albuma u dilanovskom motivu vozi motocikl (čiji far, slučajno ili ne, oblikuje svijetleći križ), zaključio bih da J.R. August i(li) Nikola Vranić izlaskom iz opasnih voda, prešavši napokon i one najdublje, vjerujem, čvrsto drži kormilo svoje brodice, ne više sam.