J. R. August – “Still Waters” (Croatia Records, 2022.)

Isus Krist u samom je središtu naše vjere, kao izvor i ušće, utjelovljena Riječ po kojoj sve postade i bez koje ne postade ništa, a prenesemo li tu “najveću priču ikad ispričanu” na povijesno-kulturološku razinu, jasno je da je upravo kršćanstvo presudno utjecalo i preusmjeravalo tokove svijeta kakvog poznajemo i živimo neovisno o konkretnim religijskim pripadnostima i duhovnim opredjeljenjima. I koliko se god taj naš isti (zapadni) svijet sve naglašenijim relativizmom i fetišizacijom pojma sekularnosti (proizašlog pak iz tog istog kršćanstva, odnosno, Kristova nauka) trudio od tih postavki odmaknuti i do razina prešućivanja i negacije, bijeg se kontinuirano pokazuje nemogućim i uzaludnim, što na možda najdirljiviji način pokazuju umjetnici koji od Krista ne uspijevaju ili naprosto ne mogu pobjeći, kreativci koje na valovima čežnje Gospodin “progoni” i tako presudno nijansira, definira i osnažuje njihovo (samo)izražavanje.

Bilo da im takvu poetiku dirigira odgoj – bio on katolički (Bruce Springsteen) ili, primjerice, židovski (Leonard Cohen, Bob Dylan) – ili pak kulturološka datost koja omogućuje prepoznavanje Kristove sveprisutnosti i na najneizvjesnijim i najopasnijim trasama čežnjom prožete kreativnosti (Nick Cave), upravo spomenuti, meni osobno sadržajem i formom bliski glazbenici, svaki na, naravno, svoj način i neovisno o konkretnim religijskim ili duhovnim odabirima, primjeri su Gospodinova djelovanja u sferi čovjekova umjetničkog izražavanja, zrcaljenje Njegove neodvojivosti od svijeta, odnosno, civilizacije u čijim se temeljima usidrila Riječ i njezin imaginarij. Jedan od nama bližih primjera naš je trenutno možda i najzanimljiviji glazbenik, Zabočanin Nikola Vranić, učitelj engleskog jezika koji je za svoje glazbeno djelovanje odabrao ime J. R. August i pod tim potpisom snimio nekoliko sjajnih, zapaženih glazbenih zbirki, uglavnom EP-izdanja čija je kruna bio izniman, zasluženim Porinima ovjenčan album “Dangerous Waters”.

Pišući prije nepune tri godine upravo o tom albumu, zamijetio sam Augustovu fiksaciju na Kristov lik što se nije očitovalo samo u tekstovima, već i vizualima te spotovima na koje je davao poseban naglasak. U to vrijeme i u kontekstu tog albuma (koji, moram dodati, sjajno stari i svakim novim slušanjem samo proširuje svoj učinak na slušatelja) ostao sam i u nekoj vrsti nedoumice po pitanju vlastite percepcije svijeta kojeg je ovaj nedvojbeno talentiran glazbenik pretočio u verse i note, no neprestano se nametao dojam da je u pitanju umjetnik koji zapravo i traži što raznolikija, možda i odgođena, pa i suprotstavljena tumačenja, slobodne doživljaje nečega što je hrabro, s povjerenjem i (samo)pouzdanjem odlučio ponuditi kao proglas svoga unutarnjeg svijeta. Pristup je to, moram priznati, kojeg i sam smatram najispravnijim i najproduktivnijim; pristup kojeg može omogućiti samo uistinu autentično stvaralaštvo, odnosno, koji iz takvog stvaralaštva može izvući samu smisao umjetnosti – da kroz artikulaciju umjetnikove čežnje inspirira, potiče, obogaćuje i spaja svjetove, da intimno pretvara u univerzalno.

Najavivši novi album na Pepelnicu, J. R. August je videospotom za pjesmu “Dealing with the Pain” ponovno jasno stavio svoj fokus na Krista: spot koji ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, poetikom na tragu Gibsonova naturalizma u filmu “Pasija” (ali u crno-bijeloj tehnici, što se pokazalo odličnim rješenjem) i s osuvremenjenom kontekstualizacijom, dovodi Muku u ovu našu pandemijom, ratom, medijskom sveprisutnošću, duhovnošću-to-go, alijenizacijom, strahom i neizvjesnošću prožetu godinu Gospodnju 2022. Nakon “Dangerous Waters” i kompilacije EP-jeva “Murky Waters”, nastavljajući taj “vodeni” niz s gotovo pa očekivanim, a osobno s moje strane i priželjkivanim naslovom “Still Waters”, samozatajni je koliko i sve eksponiraniji zabočki glazbenik, vjerno prateći svoje kreativne instinkte, u svom kućnom studiju, dovoljno daleko od urbane buke i očiju medija, a trajno blizu prirode koju je od početka doživljavao kao inspiraciju i prostor-vrijeme okrjepe, još jednom pretresao i protresao svoja duhovna polazišta i pripadajuće im rukavce. Album koji će službeno izaći na Veliki petak, dan nakon drugog singla, “I Forgive Her”, čiji videospot nastavlja “priču” započetu s prethodnim “Dealing with the Pain”, jasnije nego išta što je Nikola dosad snimio zadire u područje kršćanskog kao religijskog i kao čisto ljudskog, u prostor umjetnički poticajan i izazovan, koliko i opasno sklizak, gdje se vrlo lako može zaći u banalnost, ako ne i u što gore. Srećom, kad je u pitanju J. R. August, nema straha za to, koliko god njegov svijet ostaje izazivački višesmislen i namjerno nedorečen. A možda baš i zbog toga…

“Still Waters” nije vjerski album. U jednakoj mjeri koliko to zapravo jest s obzirom na jasna motivska ishodišta. Posrijedi nije puka preslika, kako ju je sam Nikola u najavi albuma nazvao, “najpoznatije priče svih vremena” na današnjicu nad kojom svatko od nas strepi; to bi, uostalom, bio neminovno pretenciozan i na dulji rok promašen koncept. Dakle, to je nešto daleko bliže onom što već desetljećima rade ili su radili ranije spomenuti glazbenici, samo – srećom – u posve osob(e)nom Vranićevom ključu. Kao i, primjerice, Cavea, njega Krist, da spustim terminologiju na posve prizemljenu razinu, “progoni”, upliće mu se u kreativni proces kao stalna referenca i polazište, a da mu pritom otvara stalno nove putove. Nikola Vranić je kao J. R. August slobodan, nesputan u svom izražavanju, a gdje je veća sloboda nego ona u Kristu i s Kristom? Naravno, sa svim odgovornostima i imperativom iskrenosti koje ta sloboda podrazumijeva…

Pa kako nam se to Isus otvara u Vranićevim “mirnim vodama”? Ili možda preciznije – skriva? Singlovi “Dealing with the Pain” i “I Forgive Her” sugeriraju da su kristološki motivi prije svega pitanje odabira rječnika, odnosno, da ćemo teško razlučivati gdje završava ljudski – ženski – adresat, a gdje dolazimo do božanskog. Gdje točno napuštamo područje ljubavnoga, a dolazimo u duhovno, ondje gdje ljubav nadrasta svoje tipično ljudske okvire i predstavlja nam svoje pune potencijale u kristološkom ključu te nas poziva da slijedimo baš taj put. Zanimljivo, kratki instrumental “Hope”, odsviran, kao i gotovo cijeli album, na klaviru, na možda najizravniji način – bez ijedne riječi osim tog naslova koji sam po sebi rastvara i najpodbuhlije oblake – proširuje tu sliku otvorenu uvodnim pjesmama u široj duhovnoj sferi. “Divine Intervention” koja je slijedi zato je iskaz neznanja i nesnalaženja u mulju ovozemaljskog svagdana ukoliko ne bi bilo ruke koja bi vodila, vjerujem, one iste koju je već spominjani Nick Cave opisao u svojoj lirskoj ljepotici “Lime Tree Arbour”. I don’t know where I would go, oh if it wasn’t for you to guide me; I don’t know what I would do, of if it wasn’t for you to love me, na svom gotovo posve prirodnom engleskom tako pjeva August i svojevrsnu nagradu ili u najmanju ruku dokaz jasne prisutnosti božanskog opet vidi u dugi, kao što ju je na prvom albumu, u pjesmi “MindHeart”, vidio kao susret uma i srca, racionalnog i intuitivnog, opipljivog i nadahnutog.

To je mjesto gdje “vode stajaćice” zalaze posve u autorova samotna mjesta, područja s kojih se jasno vide križevi na Kalvariji (u pjesmi “Deepest Oceans of My Mind”) i gdje se nemirna duša povlači na preispitivanje i razgovor sa Stvoriteljem da bi mogla biti otvorena i Petku i Nedjelji. “Release Me from My Sins” pred kraj dolazi kao ispovijed, odmah nakon vapaja s križa opisanog u “Rebuild My Ruins”: pokušavajući odškrinuti otajstvo Kristove muke, autor ovih pjesama kao da čerupa svoju oholost, rane koje smo naslijedili i koje baštinimo kao duboko ranjena, ali i Milošću krijepljena bića. U završnoj postaji putovanja vodama stajaćicama J. R. Augusta, “Lonely”, lirski subjekt proživljava samoću koja je zapravo natopljena svime prethodno opisanim i proživljenim, pa se tu miješaju i pohota i duhovna žeđ, snovi i predsmrtna zbilja, katran i smola kao novi sraz uma i srca.

Iz svega što nam ova predivna mala zbirka nudi i evocira vrlo je jasno zašto ju je potpisnik snimao gotovo posve sam, u kućnom studiju, s minimalnim instrumentarijem a da je istovremeno postigao glazbenu gracioznost i višeslojnost. Pjesme koje teku iza naslovnice albuma dizajnirane kao da je posrijedi molitvenik (vinilno izdanje nalik je pak uobičajenoj grafici izdanja Biblije) brižno su oblikovane, detaljima bogate a nikakvim viškovima ili bespotrebnim krasopisima opterećene pripovijetke. Sve ima svoje savršeno mjesto i trenutak, bili u pitanju uzdasi i izdasi u “Dealing with the Pain” ili fenomenalna akustična slide gitara Nikolina brata Alena u “Divine Intervention”. Nema suvišnih stilskih ni narativnih diverzija ni u samim tekstovima: Vranićeva poetika je sažeta, gotovo škrta, ali time ne manje lirska, ostavljajući više nego dovoljno prostora za nadopisivanje bilo kome tko među retcima pronađe neki vlastiti odraz ili prepoznatljiv detalj. A među retcima je, prije svih a zadnji, “Servant, not the Boss” Isus Krist, prizvan kroz specifične vizure iz stvaralačke potrebe, da, ali fokusiran kao neizbježni utjecaj i uzor, počelo i odredište, duhovno i tjelesno, svevremensko.

Naravno, sav taj prostor koji je J. R. August (ponovno) ostavio svojem slušatelju otvara i raznolike dojmovne stranice, ali ono što će biti upisano na te stranice zrcalit će prije svega duh tog slušatelja. U ovom Velikom tjednu dolazi nam album koji se ne obraća Isusu, već ga pokušava doživjeti, mimo univerzalnih ključeva i gotovih čitanja. Njegov tajming je utoliko savršen, možda spretno marketinški, ali nikako bez jasnog zaleđa u svojoj genezi i teksturama. Hoće li se svidjeti prosječnom vjerniku, hoće li se svidjeti prosječnom ateistu…? Mislim da se Nikola Vranić time manje opterećuje i da više traži raznolike odgovore na pitanja koja je sam (sebi?) postavio kroz ove pjesme, oprezno preko zamišljenih usana Onoga od kojeg ne može pobjeći i da to želi. Tko zna, možda će neki od odgovora bitno utjecati i na vlastiti mu put od ovog Uskrsnog ponedjeljka do nekog budućeg Uskrsa.