Rođendan J.R.R. Tolkiena (3. siječnja) ove godine nas zatiče pred sami kraj Jubileja nade. Prilika je to možda da razmotrimo na koji način nam iznimno popularni književni opus ovog engleskog rimokatolika (čija ništa manje popularna ekranizacija ove godine slavi 25. obljetnicu nizom siječanjskih kino projekcija) možda može pomoći da ostanemo trajno “hodočasnici nade”, kako nas Papa Lav potiče u posljednjoj subotnjoj jubilejskoj audijenciji. Tekst koji slijedi nekoliko kratkih osvrta na govor o nadi u probranim ulomcima iz “Gospodara prstenova”, “Silmarilliona” i “Povijesti Međuzemlja” u nadi da će netko od čitatelja uzeti u ruke ove knjige u potrazi za možda novim perspektivama na fenomen nade, imajući u vidu da se Tolkien trudio pisati (kako i sam sugerira u eseju “On Fairy Stories”) djela koja imaju “nutarnju konzistentnost sa stvarnošću.”

Nada je osoba posebnog imena – listajući Dodatak A “Gospodara Prstenova” nailazimo na podatak da je Aragorn kao dječak dan na skrb jednom mudrom zaštitniku koji je odgajao dječaka, kao svojevrsni “poočim”. U Elrondovom domu dječak je rastao u dobi, mudrosti i milosti (Valara) dugog života i “dobre” smrti. I nadjenuše mu ime Estel, što znači “nada”. S vremenom, kako je tajna njegovog “mesijanskog” identiteta pomalo kopnila, oči sviju (koji poznavahu pisane i usmene predaje starih) bijahu uprte u njega.

Postoji i nada onkraj i protiv nade – susret s Gandalfom (poglavlje “Bijeli jahač”), Framirov oproštaj s Frodom (“Zabranjeno jezero”) i sudbina vođe Nazgula (“Denethorova lomača”) samo su neki od narativnih momenata unutar “Gospodara prstenova” koja govore o nadi onkraj nade. Potpunije značenje ovih ulomaka otkriva se onome tko pročita ključni tekst za razumijevanje Tolkienovog narativa o nadi – “Athrabeth”; dijalog Finroda i Andreth (“Povijest Međuzemlja: Morgothov prsten”). Tolkienovo literarno razlučivanje između “stečene” nade koja se rađa na temelju iskustva (amdir) i “darovane” (dublje i pouzdanije) nade (estel) koja nalazi plodno tlo u spoznaji ljudi da su djeca Stvoritelja koji nas želi radosne, pomaže nam bolje shvatiti karakterizaciju likova poput Boromira, Denethora, Aragorna; njihovu osobnu zrelost koja uvelike ovisi o prisutnosti ili odsutnosti, sukobu ili suradnji ovih dviju vrsta nade u njima.

Nada uvelike ovisi o odnosu s duhovnim bićima – “Priča o Adanel” (“Athrabeth”), odlomci “Silmarilliona” o moćnicima Arde i naravi Nienne (“Ainulindale”) te susret Ulmoa i Turgona (“O Noldorima u Beleriandu”) tek su neki od primjera u Tolkienovom narativu koji govore o utjecaju (bestjelesnih) duhovnih bića na sposobnost nade kod ljudi; kako onih dobronamjernih duhovnih bića koja poštuju ljudsku slobodu i nenametljivo nude savjet ili suradnju, tako i onih koja to čine u zlonamjernoj (često uspješnom) pokušaju manipulacije ljudskim iskustvom stvarnosti.

Nada u utjelovljenje Stvoritelja velika je i drevna među ljudima – kroz “Athrabeth” Tolkien progovara o “velikoj” i “staroj”nadi ne samo čitavog njegovog legendarija, nego i velikog dijela globalnog mitološkog korpusa: božanskom utjelovljenu kao jedinom rješenju ljudskog usuda: pale naravi kratkog života podložnog “tami i smrti”. Imajući ovaj tekst kao polazište, teško je ne primijetiti neuobičajenu kompatibilnost Tolkienovog opusa (kao neobično koherentno “adventskog” teksta, u mjeri u kojoj to jedan mitološki tekst može biti) sa stvarnošću Evanđelja.

Ponovni dolazak Kralja donosi nadu – poglavlje “Numenoreanski kraljevi” (Dodatak A) jedan je od primjera Tolkienovog govora o važnosti oslanjanja na osobu vođe koji ima odgovarajuću narav (podrijetlo, karakter, sposobnosti) kako bi se narodu vratila nada u neko dobro ili u oslobođenje od nekog zla.

“Predmet” nade je iscjeljenje, a ono izvire iz ruku Kralja – jedna od tih sposobnosti vođe koji donosi nadu je iscjeljenje. Poglavlje “Kuće Iscjeljenja” (“Povratak Kralja”) nastavlja se tako na “Athrabeth” i razvija ključnu nit Tolkienovog narativa o nadi kad su u pitanju ljudska očekivanja – “zagonetke” smrtnosti.

Smrt može biti događaj nade – U “Priči o Aragornu i Arwen” ( Dodatak A) Tolkien donosi svojevrsnu definiciju “dobre smrti” kroz primjer umiranja čovjeka koji je sazrio u nadi do te mjere da shvaća smrt kao dar i ima sposobnost slobodno darovati sebe kroz vlastitu smrt, koja ipak za njega ostaje odlazak u nepoznato, ali u nadi postojanja koje nadilazi tek “memoriju”.

Mukotrpan rad je temelj i za “izgradnju” i za otvorenost “ulijevanju” nade – u istom tekstu Tolkien donosi u sažetku Aragornovih tridesetogodišnjih putešestvija, mora se priznati, jedan od ljepših književnih “krokija” karaterizacije nekog muškog lika, dajući tako čitatelju intrigantan primjer nekog tko je, između ostalog, postigao punu mjeru i harmoniju stečene i darovane nade (amdir i estel).

Često je korisnije ludo se nadati, nego razumno očajavati – u poglavljima “Elrondovo vijeće”, “Raspad družine” i “Denethorova lomača” (“Gospodar prstenova”), Tolkien opetovano propituje granice ljudskog razuma kada je u pitanju percepcija stvarnosti i donošenje odluka dajući naslutiti čitatelju kako u ljudskoj naravi postoji nekakva prijemčivost za “ludu” nadu; neka sposobnost razlučivanja koja nadilazi ljudski razum (i često ide protiv njega) i nije toliko podložna manipulaciji.

Nade uvijek ima dok je ishod nejasan ili nesiguran -“Elrondovo vijeće” i “Denethorova lomača” tekstovi su u kojima uočavamo promišljanje o odnosu nade kao vrline onih kojih koji su svjesni da ne znaju sve i očaja kao kobne karakteristike onih koji misle da znaju sve, te savjeta ne traže ili ga traže na pogrešnom mjestu.

Nada može imati zajedničarski karakter – u “Elrondovom vijeću” možda jasnije nego inače dolazi do izražaja ideja o takvoj intuitivnoj, “ludoj” nadi kao nečemu što providonosno povezuje i stvara saveze među raznolikom djecom Stvoritelja.

Kad ponestane nade, dužnost je ta koja daje oslonac – u poglavljima “Lothlorien” i “Prolazak sive družine”, Tolkien istražuje mogućnost egzistencije čovjeka onda kada izgubi nadu; snagu za ići naprijed tada daje preuzeta, nametnuta ili naslijeđena dužnost.

Nada je tu dok postoji (zajednička) svrhovitost ili cilj – “Galadrielino zrcalo” nadovezuje se neposredno na govor o dužnosti i produbljuje ga kroz govor o nadi kao nečemu održivom kroz vjernost svrsi, zadatku ili cilju.

Nada u dobrotu stvorenja rađa milosrđem, a milosrđe jednog može upraviti sudbinu mnogih- poglavlje “Sjena prošlosti” na poseban način naglašava jednu od tema koja se provlači kroz čitavo Tolkienovo djelo – to da je stvorenje inherentno dobro i da se možemo nadati kako će mnoga stvorenja ostvariti svoj potencijal dobrote. U skladu s tim, i samo jedan čin milosrđa, poput “efekta leptira” ili lavine može imati dalekosežne posljedice.

Nada se može pronaći u dodiru s prirodom– kroz govor o fenomenu dana i zore (“Helmova klisura”), zvijezdi iznad zemlje sjene (“Zemlja sjene”), svjetiljci pod staklenkom (“Shelobin brlog”), te nadasve kroz književni lik i djelo Earendila (Dodatak A I “Silmarillion”), Tolkien u “Gospodaru prstenova” na svoj mitološki način govori o povezanosti nade s vidljivim znakovima nevidljive prisutnosti i providnosti Stvoritelja unutar prirode stvorene u semantičko-simboličkom ključu.

Daljnje proučavanje govora o nadi u Tolkienovim knjigama koji se provlači kroz čitav njegov opus, uglavnom implicitno, prepuštamo svim za to zainteresiranim hodočasnicima nade. Činimo to u nadi da će im književne avanture Sivog hodočasnika i onog kojeg u Međuzemlju zovu “nada” biti od pomoći u njihovim vlastitim možebitnim (pred)evangelizacijskim traženjima obrazloženja nade koja je u kršćanima (usp. 1 Pt 3,15). Sve one koji vide samo puku slučajnost u sličnosti narativa Tolkienovih književnih djela u odnosu na neke od velikih tema Biblije, Katekizma Katoličke Crkve i tomističke etike, potičemo da ne gube nadu. Nikad se ne zna; možda se ta slučajnost pokaže slučajnom poput one koja je dovela do iznenadnog susreta Froda Bagginsa i Gildora Ingloriona. Elen sı ́la lu ́menn’ omentielvo!