Saghar Manzoor, 36-godišnji katolik iz Pakistana, danas živi u Dugom Selu i često putuje vlakom. Na putu mu se redovito ponavlja ista scena. Saghar sjedi u kupeu, a pokraj njega su tri prazna mjesta. Vlak se užurbano puni, gužva je na svakoj stanici sve ozbiljnija, ipak su jutarnji sati odlaska na posao, ali tri mjesta pokraj njega ostaju prazna. „Gledam ljude kako jure prema praznom mjestu i onda, kada me ugledaju, naglo promijene smjer. Zašto to rade?“ pita me mladi čovjek koji je za Bitno.net odlučio ispričati svoju tešku životnu priču.

Priča je to o pobožnom katoliku koji u Islamskoj Republici Pakistan nije imao budućnost, bio je slabo plaćen, a postao je migrant nakon što je jednom prilikom popio vodu iz slavine koja nije bila namijenjena kršćanima, nego isključivo muslimanima. Nakon toga prošao je put dug više od šest tisuća kilometara, koji je trajao dvije godine i većinom ga je prehodao, da bi 2019. godine došao u Hrvatsku, koju je toliko zavolio da je smatra svojom drugom domovinom. Krenimo od početka.

Djetinjstvo u Pakistanu

Saghar je rođen 29. travnja 1990. godine i odrastao je s ocem, majkom, bratom i sestrom u malom mjestu blizu grada Sialkota. Njegova obitelj je katolička, i to, kako kaže, stoljećima – još iz vremena dok je sveti Toma apostol evangelizirao ovaj dio svijeta. Njegova tetka je redovnica Misionarki ljubavi i služila je diljem svijeta. „U Pakistanu sam svaki dan započinjao svetom misom. Budio sam se u pet sati ujutro, zatim bih pješačio dvadesetak minuta do župne crkve, sudjelovao na svetoj misi i potom bih se uputio na posao. U pakistanskom društvu provodi se segregacija kršćana, kojih je u Islamskoj Republici Pakistan manje od jedan posto, zbog čega sam bio primoran napustiti svoju domovinu. Oduvijek smo imali problema zbog svoje vjere, neprestano smo osjećali nesigurnost i živjeli u strahu. Kršćani su u toj zemlji građani drugog reda koji, koliko god su obrazovani, imaju dvostruko manje plaće od naših muslimanskih susjeda“, objašnjava.

Radio je u tvornici koja se bavi proizvodnjom sportske opreme za velike zapadne kompanije. Jednoga dana tijekom pauze popio je vodu na slavini koja je bila predviđena isključivo za muslimane. U tom su se trenutku pojavila četvorica muškaraca koji su ga optužili da vrijeđa njihovu vjeru i pretukli ga. Kući se vratio sav u posjekotinama, slomljene ruke i s teškom ozljedom oka. „Mama se silno uplašila da će nas ponovno napasti u našoj kući, pa me nagovorila da pobjegnem iz Pakistana. Nakon toga, u strahu od odmazde, ostatak obitelji preselila je u mjesto udaljeno nekoliko stotina kilometara, gdje su se zadržali četiri godine prije nego što su se vratili kući“, prisjeća se Saghar.

Put spasa

Saghar je na dugotrajan put spasa krenuo 1. srpnja 2017. godine. Putovanje je trajalo pune dvije godine, i preko Irana, Turske, Grčke, Makedonije, Srbije i BiH konačno ga je dovelo u Hrvatsku. Kao što smo već rekli, Saghar je većinu puta prehodao, najčešće probijajući se kroz strme planinske puteljke i gustu šumu. Samo bi ponekad, kada bi zaradio ili kada bi mu netko od obitelji poslao nešto novca, platio prijevoz i tako si barem malo olakšao agoniju. Iz Pakistana je krenuo bez novca, a putem se najčešće hranio kruhom na koji bi namazao tanki sloj majoneze ili kečapa. „Tog puta se ne volim prisjećati jer sam nebrojeno puta svjedočio scenama ljudi koji umiru. Hodali bismo po strmim i skliskim stijenama, a neki od nas bili su toliko iscrpljeni da bi na trenutak izgubili koncentraciju, krivo zakoračili i završili u provaliji“, prisjeća se.

‘Dobri moj Isuse, molim te, pomozi mi’

Prvi dio puta, dok se još probijao kroz Iran, teško je dolazio do vode jer se nije smio približavati kućama, u strahu od policije koja bi ga mogla deportirati natrag u Pakistan. Priča kako se, onako gladan, žedan i iscrpljen, neprestano molio i zazivao Isusovu pomoć: „Dobri moj Isuse, molim te, pomozi mi.“ Na granici između Irana i Turske uhvatila ga je policija i okrutno pretukla. „Iduća tri mjeseca zbog ozljeda nisam mogao normalno hodati“, objašnjava.

Kada je napokon ušao u Tursku, približio se jednoj kući, pokucao na vrata i u strahu iščekivao razvoj situacije. „To je situacija kada ne znate tko će vam otvoriti i kako će vas dočekati, ali jednostavno morate riskirati. Toliko ste umorni, iscrpljeni i gladni da ste potrebni tuđe pomoći“, objašnjava. Vrata su mu otvorile dvije djevojke koje su, ugledavši ga onako raščupanog i prljavog, vrisnule od straha. Do vrata je potom dotrčala starija žena, njihova majka, koja je u početku također bila sumnjičava, ali mu se naposljetku smilovala.

Rukom je pokazala prema crijevu u dvorištu, naredila mu da se otušira te ga tek tada pustila u kuću. „Žene su me ponudile čajem i keksima. Osjećao sam se kao da sam u raju. Međutim, starija gospođa je nakon sat vremena rekla da moram napustiti njihovu kuću jer, ukoliko me kojim slučajem zatekne policija, one će se naći u ozbiljnim problemima. Na odlasku mi je dala sto turskih lira“, prisjeća se.

Saghar danas živi i radi u Dugom Selu

Kako se nakon 90 dana napokon čuo s obitelji

Sagharov plan bio je domoći se Istanbula, gdje su već boravili neki njegovi prijatelji koji su također pobjegli iz Pakistana. Telefonski broj jednog od prijatelja naučio je napamet na početku putovanja jer se pribojavao da bi mu se putem mogao isključiti ili izgubiti mobitel. Najprije je krenuo prema autobusnoj stanici, gdje se planirao ukrcati na autobus za Istanbul, ali je saznao da to nije moguće jer ne posjeduje dokumente. U tom trenutku, onako mokar i promrznut, zaplakao je i zavapio Bogu: „Gospodine moj, umoran sam, boli me noga, ne mogu više… Molim te, pomozi mi!“ Potom je stao uz cestu i podigao palac. Znao je da riskira, jer ne zna tko će mu se zaustaviti, ali jednostavno više nije mogao hodati.

Nakon dugo vremena zaustavio se kombi kojim je upravljao muškarac za kojega je Saghar vrlo brzo shvatio da je krijumčar ljudi. „Znam čovjeka koji bi te mogao odvesti do Istanbula, ali će te to koštati 200 eura“, ponudio mu je. Saghar je pristao i odlučio mu vjerovati. Vozač ga je potom spojio s muškarcem koji je iznenada podigao tarifu i zahtijevao 300 eura za transport. Budući da Saghar nije imao toliko novca, zamolio je krijumčare da mu omoguće kontakt s obitelji kako bi ih zamolio da mu pošalju novac. „Tako sam ustvari dobio priliku da ih napokon čujem nakon dugih 90 dana. Oni nisu znali jesam li uopće živ, pa su bili presretni što sam im se javio. Naravno da su mi odmah poslali novac“, kaže.

Međutim, krijumčari se na toj svoti nisu zaustavili. Odveli su ga u novi objekt, gdje su ga zatočili i objasnili mu da će ga sloboda koštati dodatnih tisuću eura. „Ponovno sam nazvao svoju obitelj. Mama je prodala obiteljsko zlato i bratov bicikl te mi preko Western Uniona poslala traženu svotu“, kaže Saghar.

Kada je prvi put čuo za Hrvatsku

Nakon dva tjedna napokon je krenuo na put prema Istanbulu, gdje se zadržao idućih 11 mjeseci kako bi radio „na crno“ u tvornici stiropora i zaradio novac za nastavak putovanja. „Mogao sam ostati živjeti u Turskoj, ali sam znao da tamo nikada neću dobiti dokumente, nego ću zauvijek biti ilegalac. Moj cilj bila je Italija jer sam čuo da se ondje status migranata kršćanske vjere regulira unutar pola godine“, objašnjava. U to vrijeme još nije ni čuo za Hrvatsku. „Za vašu zemlju doznao sam 2018. godine, kada sam boravio u Grčkoj, a hrvatska reprezentacija igrala je u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Naravno da tada još nisam mogao znati da ću jednoga dana živjeti u toj maloj Hrvatskoj“, kaže. U Istanbulu je zaradio dovoljno novca da može nastaviti put prema Italiji.

Saghar se nakon Turske uputio prema susjednoj Grčkoj, gdje je idućih nekoliko mjeseci radio poljoprivredne poslove na Kreti. Nakon toga probijao se kroz Makedoniju i Srbiju te napokon došao na granicu s Bosnom i Hercegovinom. Tri puta je bezuspješno pokušao prijeći rijeku Drinu, ali ga je uvijek zaustavila policija. „Bilo mi je jako hladno, ruke su mi se doslovno smrzavale, ali sam maštao da nekako prijeđem tu rijeku i približim se svojoj sanjanoj Italiji“, tvrdi. Uspio je tek u četvrtom pokušaju, a zatim je pješačio do Tuzle, pa autobusom preko Sarajeva napokon stigao u Bihać. „Planirao sam prijeći granicu pa preko Hrvatske i Slovenije doći do Italije. Međutim, u Bihaću sam se zadržao idućih nekoliko mjeseci.“

Zvona crkve svetog Ante

U Bihaću je boravio u migrantskom kampu zajedno s još nekoliko tisuća migranata. „Srećom, u Bihaću su me dočekali prijatelji iz Pakistana, pa se nisam osjećao usamljeno. Osim toga, u kampu sam upoznao katoličke svećenike i redovnice koji su dolazili pomagati migrantima“, prisjeća se. Kamp se nalazio u neposrednoj blizini crkve sv. Antuna pa je Saghar svakoga dana slušao crkvena zvona. „Bio je to predivan zvuk koji je u meni budio divne uspomene, ali i jednu duboku čežnju. Silno sam želio sudjelovati na svetoj misi, ali nisam mogao jer nisam imao iskaznicu s kojom sam mogao napustiti i vratiti se u kamp“, kaže.

Jednoga dana u kampu je ugledao redovnice u bijelo-plavim habitima, istim onakvima kakve je nosila i njegova teta, također Misionarka ljubavi. Srce mu je zaigralo, pohitao im je ususret i predstavio se: „Ja sam Saghar iz Pakistana. I ja sam katolik.“ Redovnice su se u prvom trenutku iznenadile; možda su čak i pomislile da se mladić lažno predstavlja kako bi mu pomogle. Međutim, u njemu su naposljetku ipak prepoznale onu iskonsku sreću zbog susreta s nekim „njegovim“. „U razgovoru sam im spomenuo da je moja tetka, časna sestra Florecita, također članica njihove kongregacije. Naposljetku se ispostavilo da je jedna od njih, sestra Amanda, pet godina živjela s mojom tetom u Italiji. Ne možete ni zamisliti koliko sam bio sretan…“,, priznaje. Priča kako su se susreti s redovnicama nastavili. Časne sestre su redovito dolazile u kamp, donosile mu hranu i molile s njim.

Saghar

Saghar Manzoor. Foto: Privatna arhiva

‘Ne možete ni zamisliti koliko mi je značio taj zagrljaj’

Jednoga dana je, kako kaže, „pokleknuo zovu crkvenih zvona“. Čežnja je bila prevelika pa je odlučio preskočiti zid kampa. Otrčao je do obližnje katoličke crkve kako bi sudjelovao na svetoj misi. Župljani su bili iznenađeni… Možda bi bilo ispravnije reći da su se uplašili kada se u crkvi pojavio mršav muškarac u prljavoj odjeći. „Dok sam poslije mise čekao svetu ispovijed, prišla mi je časna sestra Mara Župarić i pitala me jesam li uopće kršćanin. Sve sam joj objasnio. Pričao sam joj o svojoj obitelji, o progonu, o putu koji sam prošao da bih došao ovdje…“ Klanjateljica Krvi Kristove sažalila se i zagrlila mladog čovjeka.

„Ne možete ni zamisliti koliko mi je značio taj zagrljaj. Ona je bila prva osoba koja me nakon dvije i pol godine prvi put zagrlila. Taj mi je zagrljaj rekao da sam siguran, da vrijedim i da pripadam“, objašnjava. Časna sestra Mara ga je uvela u samostan, nahranila, spremila mu paket za kamp i pozvala na svečanu svetu misu na blagdan svetog Antuna Padovanskog. „Draga sestro, tako bih volio doći, ali bojim se policije… Što ako me uhvate?“ odgovorio joj je.

Ručak u ‘finom’ restoranu

Premda je znao da se upušta u veliku opasnost, Saghar se rano ujutro na blagdan svetog Antuna ipak zaputio prema crkvi. Ogradu je preskočio u šest sati ujutro i otrčao do crkvenog dvorišta. Ondje je čekao svetu misu koja je trebala početi u 11 sati. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je tadašnji sarajevski nadbiskup mons. Vinko Puljić, a koncelebrirali su brojni svećenici. Jedan od njih bio je otac Mario Karlo Petrović, misionar Krvi Kristove, koji je Saghara pozvao da se pridruži uzvanicima na svečanom ručku u restoranu u središtu Bihaća. Saghar ga je morao odbiti: „Ne, ne, ne! To nije pametno! Što ako se pojavi policija?“ Pristao je tek kada mu je svećenik obećao da će ga zaštititi. Svećenik mu je na ručku dao svoj broj telefona. Također mu je ponudio sav novac koji je imao kod sebe, što je Saghar odbio. Na rastanku je zamolio svećenika da moli za njega.

Desetak dana kasnije, krajem lipnja 2019. godine, Saghar se pješice uputio prema Hrvatskoj. Bio je to njegov drugi pokušaj ulaska u Hrvatsku. Prvi je bio nekoliko mjeseci prije, na sam dan Uskrsa, kada je neuspješno pokušao zatražiti azil u Hrvatskoj pa je deportiran u Veliku Kladušu te se ponovno vratio u Bihać. „Granicu sam prešao pješice i završio u Saborskom. Putem smo čak naletjeli na jednog medvjeda“, kaže.

Saghar se u Zagrebu prisjetio svećenika Davora, kojeg je također upoznao u bihaćkom kampu, nazvao ga i zamolio za pomoć. Svećenik ga je spojio s Misionarkama ljubavi koje djeluju u zagrebačkoj Jukićevoj ulici i koje su mu pristale osigurati prenoćište.

Časna sestra koja govori pakistanski

Mladići su se pred samostanom pojavili u deset sati navečer. Vrata im je otvorila redovnica, inače Hrvatica, koja je nekada davno djelovala u Pakistanu. „Zamislite koliko sam bio sretan kada mi se obratila na mojem jeziku, a pogotovo kada sam saznao da je i ona živjela s mojom tetom. Čak se sjećala da me jednom prilikom upoznala u Pakistanu. Bilo je to ravno čudu!“ svjedoči.

Idućeg dana javio se ocu Mariju Karlu i časnoj sestri Mari. Klanjateljica Krvi Kristove povezala ga je s djelatnicima Isusovačke službe za izbjeglice. „U njihovom uredu u Dubravi dočekala me predivna djevojka Martina. Pokazao sam joj fotografije svojih dokumenata koje sam imao sačuvane na Gmailu jer sam na putu ostao bez svih dokumenata“, objašnjava. Djevojka ga je potom otpratila u policijsku postaju. Pritom ga je, očito shvativši koliko je uplašen, uvjeravala da se nema čega bojati; ovoga puta ga neće deportirati u Bosnu, s njima je siguran. Ostala je s njim dok policija nije završila posao. „Doslovno je čekala deset sati, koliko je trebalo prevoditelju da iz Slovenije doputuje u Zagreb. Čekala je dok sam davao izjavu, odnosno prepričavao sve detalje svojeg dugotrajnog puta do Hrvatske. Otišla je tek kada je bila sigurna da je sve završilo dobro“, kaže.

Zemlja dobrih ljudi

Saghar je naposljetku dobio dozvolu boravka u Hrvatskoj. Najprije je živio u hotelu Porin, a zatim je, na poziv provincijala Misionara Krvi Kristove, oca Ilije Grgića, punih pet godina živio u njihovom samostanu u Prozorju pokraj Dugog Sela. „Oni su mi u svemu pomagali, duhovno i materijalno. Bili su uz mene poput moje najbliže obitelji. Otac Ilija je razgovarao s kardinalom Josipom Bozanićem, koji se kasnije angažirao da konačno dobijem azil u Hrvatskoj, a potom sam dobio i radnu dozvolu, što mi je omogućilo nesmetan boravak i trajno zaposlenje u vašoj lijepoj zemlji“, kaže.

Najprije je radio kao roštilj-majstor, zatim kao sezonski radnik u Plavoj laguni u Poreču, potom u Caritasu, a sada je zaposlen kao vozač u jednoj medicinskoj tvrtki. Saghar nam priča kako je zavolio našu zemlju i njezine ljude. „Ovdje se osjećam sretno i slobodno. Često me moji prijatelji iz Pakistana, koji žive u Njemačkoj i Austriji, pitaju zašto sam ostao u Hrvatskoj, pogotovo jer su i brojni Hrvati pronašli bolju budućnost u tim zemljama. Ja im odgovaram da ne želim napustiti zemlju dobrih ljudi. U Hrvatskoj sam pronašao brojne prijatelje, svoju braću i sestre, koji mi pomažu na razne načine. Neki od njih su svećenici i redovnici, a neki su laici.“ Saghar svaki mjesec dio svoje plaće šalje obitelji u Pakistanu. „Prosječna plaća koju kršćanin u Pakistanu može zaraditi iznosi između 200 i 300 eura, dok ja u Hrvatskoj zarađujem više“, objašnjava.

O Božjoj blizini koja nas mijenja

Kada danas razmišlja o svojem životu, djetinjstvu u Pakistanu, progonu i putu koji je morao proći kako bi stigao u svoju novu domovinu, Saghar ne osjeća mržnju, nego duboku zahvalnost. „Naravno da mi je bilo teško napustiti obitelj i domovinu. Međutim, Bog me svojom moćnom rukom sigurno proveo kroz sve teškoće i doveo u Hrvatsku. Možda sam sanjao o životu u bogatijoj Italiji, ali sam došao u zemlju u kojoj ljudi vjeruju u Boga i žele mi pomoći. U Hrvatskoj sam pronašao najveće bogatstvo“, kaže.

I vratimo se na kraju onoj tužnoj sceni iz vlaka, kada ga ljudi zaobilaze i odbijaju sjesti pokraj njega. „Misliš li da bi se drukčije odnosili prema tebi kada bi znali tvoju životnu priču?“ pitala sam ga. „Ne znam… Znate, meni je teško svima pričati kako se osjećam i što sam sve prošao. Vama sam se otvorio iz zahvalnosti prema svećenicima koji su mi pomagali i koji vole Bitno.net. Znate, teško je govoriti o svemu ružnome što sam prošao, ali siguran sam da me sve to učinilo snažnijim i možda malo boljim čovjekom. Ipak sam se u tim teškim životnim situacijama morao držati blizu Gospodinu, a svi znamo da nas Božja blizina mijenja…“, zaključuje Saghar.

Možda ljudi u vlaku nikada neće saznati tko sjedi pokraj njih, da je taj tihi čovjek prehodao planine, prelazio rijeke, gledao smrt i nosio u srcu samo jednu molitvu: „Dobri moj Isuse, pomozi mi.“ Možda neće znati da je zbog čaše vode izgubio dom, ali nije izgubio vjeru. Međutim, naš Bog poznaje svaki korak koji je učinio, svaku suzu koju je sakrio, svaki strah koji je prešutio. Našem je Bogu poznat i svaki zagrljaj koji je Sagharu vratio dostojanstvo, svaku ruku koja ga je zaštitila, ali i ono zvono u Bihaću koje ga je podsjetilo da ima braću.

Saghar Manzoor,