Čini se da svi stalno nešto rade. Na jednom kraju spektra nalazi se kultura užurbanosti, „grindset“, kalendari koji se sve više pune obvezama. Na drugom kraju su kultura igranja videoigara, maratonsko gledanje serija i beskonačno skrolanje. Možda je to samo malo „osvetničkog“ odgađanja odlaska na spavanje — ostajanje budnim do kasno zbog malo vremena za sebe, za koje unaprijed znaš da ćeš ga zapravo požaliti. Kako god bilo, tako izgleda život oko tebe: svaka sekunda kao da je ispunjena nečim, a ako i nije, uvijek postoji nešto nadohvat ruke (doslovno, u obliku mobitela) da je popuni.

Smrtni grijeh acedije

Vjerovali ili ne, oba kraja tog spektra — i izležavanje na kauču i istiskivanje svake produktivne minute iz dana — mogu vas dovesti na isto duhovno mjesto: do smrtoga grijeha acedije, koji se najčešće prevodi kao lijenost. Većina ljudi lijenost povezuje s tromošću, nedostatkom kretanja. Vjerojatno vam na pamet odmah pada onaj tko satima gleda serije. No srž grijeha lijenosti nije puka neaktivnost.

U knjizi The Noonday Devil: Acedia, the Unnamed Evil of Our Times, Jean-Charles Nault ulazi duboko u pojam lijenosti i donosi uznemirujući uvid: ponekad je upravo naša prezauzetost današnji oblik lijenosti.

Oslanjajući se na mudrost pustinjskih otaca i Tome Akvinskog, Nault jasno pokazuje da lijenost nije toliko stvar ravnodušnosti koliko bijega. Piše: „Acedija (lijenost) prije svega nije manjak energije, nego bijeg od Boga.“

Ta me rečenica pogodila. Bijeg od Boga. Ne slom, nego bježanje. Ne paraliza, nego distrakcija. To znači da osoba koja je stalno u pokretu, koja svaku slobodnu minutu ispunjava zadacima, sastancima, podcastima i „važnim poslovima“, može jednako brzo bježati od Božjeg poziva kao i ona koja već sat vremena bez prestanka skrola po ekranu.

Tri primjera lijenosti u obliku zauzetosti

Ovo me baš pogodilo. Jer koliko često biram djelovanje umjesto smisla? Prečesto. Što time mislim? Evo nekoliko primjera:

Radim i imam pet minuta do sljedećeg sastanka. Nažalost, velike su šanse da ću posegnuti za mobitelom. Provjeriti mail, sportske rezultate, odigrati kratku igru — ili sve od navedenoga. Samo da ostanem u pogonu. A što kad bih tih pet minuta jednostavno duboko udahnuo i umirio misli? Stavio se u Gospodinovu prisutnost? Pročitao makar samo pripjev psalma za taj dan — ne cijeli psalam — i vidio kamo mi Bog usmjerava pažnju?

Bilo je užurbano. Stresno. Povukao sam se od svih. Od Boga, supruge, djece, prijatelja. Glava mi je pognuta, samo pokušavam izdržati. Sve što treba obaviti je obavljeno, djeca su u krevetu i znam da bih trebao moliti. Znam da bi supruga rado razgovarala o nečemu drugom osim o kućnim obvezama. Ali to je zahtjevno, traži ranjivost. Lakše mi je to izbjeći. Pa pronađem nešto “korisno” za raditi, nešto što mogu nazvati brigom za obitelj, za blagoslov koji mi je Bog dao. Ostajem zauzet.

Napokon imam malo tišine i nemam obveza. Hoću li moliti? Čitati Sveto pismo ili neku duhovnu knjigu? Pisati dnevnik? Ne. Uključim Netflix. Odigram partiju Rocket Leaguea (ili barem sebe uvjeravam da „rasturam“). Ne obnavljam se, ne oživljavam — nego vegetiram, propadam.

Sve su to u biti samo činjenja, a ne bivanja. Usmjerenost na aktivnost, a ne na odnos. S molitvom je osobito lako ‘skliznuti’, jer ipak ne vidim Boga opipljivo prisutna u mojoj kući. Pa molitvu guram na rub dana — dok ne budem preumoran, previše rastresen ili previše “potreban” drugdje da bih bio miran. Znam da nisam jedini u tome. Kad molitva postane teret, kad nas tišina čini nemirnima, kad nam se Bog čini kao prekid naših planova — tada trebamo zastati i obratiti pažnju. Nault kaže da u tim trenucima ne biramo marljivost umjesto lijenosti. Možda smo upravo uhvaćeni u lijenost.

On to stanje naziva „hiperaktivnošću“, ali ne onom svetom. To je suptilan otpor bliskosti, svojevrsni duhovni ADHD. „Osoba pogođena acedijom radije bira djelovanje nego prisutnost, projekte nego susret, buku nego tišinu.“ Zvuči poznato?

U srži, ova vrsta lijenosti nije neaktivnost, nego pogrešno usmjerena aktivnost. Sami sebe držimo zauzetima — ponekad i dobrim stvarima, čak i služenjem! — kako bismo izbjegli nelagodu stajanja pred Bogom. Buka, žurba, stalno kretanje postaju način da se zaštitimo od ranjivosti jednostavnog bivanja, od toga da budemo viđeni i ljubljeni takvi kakvi jesmo. Mnogo je lakše biti viđen i ljubljen zbog onoga što radimo. Mora da sam dobra osoba, jer pogledaj koliko dajem za službu. Vrijedan sam jer puno radim i stvaram! Ili se pak odvlačim od nelagode i dopuštam ekranu da me drži podalje od ogoljenosti pred Bogom.

Kroz zauzetost ili kroz lijenost, padam u acediju, izbjegavajući ono jedino potrebno (usp. Lk 10,42): slušati Boga. Nault to sažima vrlo jasno: „Acedija (lijenost) primarno nije problem tromosti, nego usmjerenosti. Lijen čovjek može biti vrlo aktivan, ali sva njegova aktivnost odvlači ga od srca Božjega.“ Najvažnije nije da činimo dobro, nego da vršimo Božju volju.

Sjajan primjer toga nalazimo u Prvoj knjizi o Samuelu, 15. poglavlju. Šaul, kralj Izraela, ratuje protiv Amalečana i dobiva zapovijed da uništi svu njihovu imovinu. On, međutim, poštedi najbolju stoku i, kad ga prorok Samuel suoči s tim, kaže da ju je htio prinijeti kao žrtvu Gospodinu. Žrtva i bogoslužje jesu dobri. Ali Samuel ga kori jer je neposlušan Gospodinovoj zapovijedi. Poslušnost je veći dar — premda ga mi često najmanje želimo dati.

Najteže razlučivanje

Ignacije Lojolski upozorava na istu opasnost. U biti kaže da najteže razlučivanje nije između dobra i zla, nego između dvaju dobara — onoga koje ja želim i onoga koje Bog želi. Zato se ne možemo zadovoljiti samo dobrim djelovanjem; moramo težiti ispravnom djelovanju, onome koje Bog od nas traži. Ako smo usmjereni mimo Boga, ma koliko dobro bilo ono prema čemu smo usmjereni, završit ćemo odvojeni od Njega.

Dakle, pitanje nije je li dobro odraditi još jedan sat služenja, nego želi li Bog da odradiš još jedan sat služenja.

To otrježnjuje. I oslobađa. Jer nas podsjeća da Bog ponajprije ne želi našu učinkovitost, nego našu prisutnost. Ne našu izvedbu, nego našu raspoloživost. Prava opasnost nije da ćemo prestati raditi, nego da ćemo prestati ostajati u Božjoj prisutnosti. Pismo nam nikada točno ne kaže što moramo činiti u svojim jedinstvenim okolnostima niti u koje se aktivnosti uključiti. Ali kaže: Ostanite u mojoj ljubavi (Iv 15,9).

Zato, ako primijetiš da juriš s jedne stvari na drugu, duhovno iscrpljen, a izvana produktivan, možda se trebaš zapitati: Proizlazi li ta zauzetost iz ljubavi — ili je suptilan način bijega od nje? Prinosim li Bogu ono što On želi od mene — ili ono što ja želim dati Njemu?

Jer na kraju dana, lijenost nije odbijanje djelovanja — nego odbijanje da budemo ondje gdje je Bog.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Catholic Link.