Krste Juras – “Gold Collection” (Croatia Records, 2020.)

Početkom ove nestvarno tople veljače još je jedno poglavlje glazben(ičk)e legende o dici šibenskog Varoša, čiji su najspominjaniji protagonisti divovi hrvatske i dalmatinske pisme Vice Vukov, Arsen Dedić i Mišo Kovač, došlo do svojih zaključnih redaka. Tek manje vidljiv od navedenih legendi naše estrade, nominalno ne glazbenik, po službenom zvanju čak ni tekstopisac, no itekako prisutan i u metrici stiha vitalan u glazbenim vodama zadnjih pola stoljeća, šjor Krste Juras napustio je ovozemaljski život u svojoj osamdesetprvoj godini, ostavivši neizbrisiv trag u antologiji hrvatske popularne glazbe. Brodograđevni stručnjak s doktoratom iz područja brodske akustike, odazvavši se i onom istom zovu koji je kalama šibenskog Varoša desetljećima sakupljao talente u glazbenu familiju, od mladih je dana vodio svojevrsni paralelni život, stih po stih, pjesmu po pjesmu, da bi svojim odlaskom okupio svoje Šibenčane u zajedničkoj pjesmi pod zidinama naše najljepše katedrale, kako i priliči poeti jezikom i duhom proizašlom iz tog istog puka, s istih ulica, iz istih života i duhovnih okvira.

Dobra večer, pismo moja, kao vino plemenita…

Kažu neki kako stihovi pronalaze pjesnike, a ne obratno, kako bi se činilo logičnije. Bez obzira što načelno mislili o tome, lakoća i prirodnost kojima neki stihovi i pjesme odišu i koji ih jednakom prirodnom lakoćom vezuju za svoje autore baš kao da ih naprosto nije mogao napisati nitko drugi, uistinu ukazuju na dvosmjernost tog stvaralačkog odnosa, produbljujući neodgonetljivost same geneze kreativnog čina. Baš kao što neki pjevači svojim jedinstvenim, savršeno pogođenim interpretacijama preotmu autorstvo stvarnim potpisnicima (primjer koji se na našoj sceni prvi nameće svakako je Oliver Dragojević), stvarajući dojam da su te pjesme od početka tražile i našle baš te interprete, tako se neki stihovi doimaju predodređenima svojim pjesnicima: nije u pitanju samo prepoznatljivost nečijeg rukopisa, već nešto dublje i intuitivnije, kreativna igra koju poznaju i prilagođavaju joj se samo oni najiskreniji i najposvećeniji, rekao bih i ponizni, budući da je ego, kao prepreka ishodu, u toj jednadžbi ona varijabla koja prva otpada. Igra je to u koju se Krste Juras još tamo dalekih sedamdesetih godina prošloga stoljeća upustio otvorena duha i raširenih ruku, tako lakoćom prikupljajući sve te stihove koji su baš njega tražili da im postavi pravu miru.

Pa bile u pitanju podzemne vode, kako glasi često šaljivo objašnjenje, ili naprosto plod osebujnog, nadahnjujućeg (mikro)podneblja, i meni osobno kao Šibenčaninu jako dobro znanog i objašnjivog, Krste Juras se, dakle, još u mladosti, paralelno sa studijem brodogradnje na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a onda i zavidnom karijerom u struci koju je očito odabrao s ljubavlju i jasnom, zdravom ambicijom, okušavao u izražavanju stihom, pri čemu mu je zasigurno pomogla ljubav prema notama, tako karakteristična za rodni mu kraj. Baveći se u tim ranim danima i pjevanjem, ova pjesnička dalmatinska duša, nalazeći motive ne samo u zavičajnom arhipelagu i suncem okupanim kalama djetinjstva, već i u univerzalnijim tematskim tonalitetima (uostalom, život ga je trajnije – bar fizički – vezao za Zagreb nego za Dalmaciju), svoje je stihove oblikovala u suglasju s glazbom iako je nju uvijek na koncu skladao netko drugi (a radio je s brojnim meštrima od nota, od Zvonka Špišića preko sugrađanina Dušana Šarca do Zdenka Runjića). Nikad samodopadno enigmatični ili širem krugu nerazumljivi, a uvijek u svagdanu prepoznatljivi i živopisni, stihovi su to kojima je glazba prirodno stanište, baš kao što im je svaki interpret (p)ostajao ključna nadopuna.

Od prve pjesme koja je našla svoje notno ruho i glas, “Kaži mi” u izvedbi Višnje Korbar, preko ključne rane suradnje sa zagrebački kantautorom Zvonkom Špišićem, šjor Krstu kao da je prirodni kreativni fluid vodio ka ključnim pjesmama po kojima će ostati upamćen: “Šibenska balada” je – i znam da sam kao Šibenčanin tu vrlo subjektivan – najljepša uglazbljena oda rodnom gradu nastala na hrvatskom jeziku, zbog svakog svoga stiha kao i zbog s tim istim stihovima posve sljubljenih nota Dušana Šarca, te neponovljive izvedbe klape Šibenik (pa i onih galebova čiji se usklici čuju na početku i odjavi pjesme), baš kao što je “Dalmacija u mom oku” savršen primjerak dalmatinske nostalgije u do zadnjeg joj detalja prilagođenom tonalitetu kojem je Mišo Kovač, izvedbom koja nadvisuje prirodne mu optimume, pridodao ključni začin iz zavičajne kužine. Svoje je pjesme Krste Juras, dojma sam, zapravo slagao kao jednu jedinstvenu pismu, mediteranskim rukopisom ispisanu bilježnicu koju, preslušavajući sve te male dragulje zabavne glazbe, lako možemo zamisliti pod meštrovom rukom na stoliću na onoj teraci s koje “iman sve prid sobon uz čašu bevande”…

K’o da mogu isprat kiše onu davnu sol sa kože…

Kao najlogičniji i trenutno najdostupniji izbor zbirke koja bi nam mogla poslužiti kao vodič kroz šjor Krstin opus, a onda i kao svojevrsna rekapitulacija u ovim tužnim trenutcima, nameće se prije šest godina objavljena kompilacija “Gold Collection” u izdanju Croatia Records, gdje se na dva CD-a, odnosno, kroz četrdeset jednu pjesmu i širok raspon izvođača mogu naći sve nezaobilazne stranice njegove pjesmarice. Od već spomenutog prvijenca “Kaži mi” i Špišićevih poveznica sa Zagrebom kao drugim domom (“Stol”, “Konoba Kod dva ferala”), preko Oliverovih “Dišperadun” te “Balade o ćaćinom satu” i “Ljubav je tvoja kao vino” iz vremena albuma “Vjeruj u ljubav” (potonja pjesma, na žalost, predstavljena u bljutavom, glazbeno promašenom duetu s Davorom Radolfijem), Mišinih “Dalmacija u mom oku”, “Na teraci” i “Pozdravi mi ženu plave kose”, “Jubi san vašu ćer” Ibrice Jusića (u kojoj je Krste Juras na neki način obrnuo uloge, budući da je on po svom zvanju bio bliži “zetu inžinjeru” nego romantičnom glavnom liku, “marineru”), zimzelenog pjesmuljka “Ta tvoja barka mala” Ljupke Dimitrovske i klapskih standarda “Ludo more”, “Dobra ti večer, mati moja”, “Šibenska balada”, “Klapo moja”, “Rodija se sin” i “Šibenik je to” do pop senzibiliteta Meri Cetinić (“Kao rijeka svome moru”, “Malo mora na mom dlanu”) i grupe Magazin iz doba kad je to zaista bio pop bend (“Dva zrna grožđa”) pa i rokerskih suzvučja grupe Stijene (“Ja sam more, ti si rijeka”) i Dade Topića (“Žena od porculana”), na jednom je mjestu tako skupljena cijela jedna mala povijest zabavne glazbe, svjedočeći o vremenu koliko i dometima tog ne bez razloga podcijenjenog glazbenog idioma.

Kompilacija je to koja, sažimajući opus koji broji preko dvjesto naslova, svjedoči i sve te nevidljive, tek u duhovnoj dimenziji jasne niti koje su Krstu Jurasa vezivale za rodni Šibenik i dalmatinsko podneblje. Na to da je Dalmacija u njemu uistinu živjela “stotinama boja” jasno ukazuju praktički sve mu pjesme, čak i kad nose miris zagrebačkog asfalta i kad ih pjevaju furešti poput Mikija Jevremovića. Jer nije u pitanju bio samo izbor motiva, tonalitet pripadajuće melodije ili sama izvedba, već onaj najmističniji segment stvaralačkog rada, uho koje će instinktivno upiti i transcendirati onaj trenutak kad “zašumi more, škripje škura”, žedne usne koje znaju s kojeg se izvora napiti da mogu i “na kraj svita ići”, glas čiji pjev “potirati sa tog mista može samo kiša”, pripadnost klapi koja “vrimenu prkosi” i kad “ludo more sve mi kule ruši”.

On se svojon dicon diči, Šibenik je to…

A u sjecištu tih duhovnih preokupacija ispisanih tradicionalnim motivima i nijansiranih bojama mora i kamena ostao je Šibenik kao lanterna, kao pisma koja nadilazi gabarite samog zanatskog okvira, gotovo mitsko mjesto kojem će se pjesnička duša bez greške vraćati i kad je tjelesno stotinama kilometrima daleko i kad, u duhu prvog životnog poziva, proučava nove tehnologije brodogradnje. Iako je veći dio života proveo izvan svoga rodnog grada i iako ga je pjesnički poziv vodio širokoj paleti suradnika, baš kao što ga je struka usmjeravala brojnim izazovima, Šibenik stoji poput vodenog žiga na njegovoj pjesničkoj ostavštini. Ne samo što se Šibeniku vraćao kad god je trebao ili mogao, što je autor teksta danas i službene šibenske himne i što je ostao prisutan u toj nevidljivoj sferi koja mimo granica fizika okuplja trsove te iste šibenske loze, već je Krste Juras ostao i kroničar vremena na čijoj se trasi Šibenik ističe kao ključni toponim. Šibenik to jako dobro osjeća i znade i tim je dirljivije bilo okupljanje koji dan nakon pjesnikova odlaska ispod zidova katedrale sv. Jakova, gdje su ga njegovi sugrađani pjesmom ispratili na putu prema nebesima…

Da za njim ostaje pjesma, suvišno je, pa i izlizano govoriti, ali poslušate li uistinu bilo koju od pjesama s još aktualne kompilacije “Gold Collection” (ili neku koja vam je draga a nije našla mjesto na ta dva CD-a), nećete samo moći oživjeti jedno doba ili podneblje, već ćete i bar naslutiti kako “pivajući sva smo blaga stekli”.