U Starom zavjetu

U knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 6, 4-6) nalazimo jednu od omiljenih molitava Izraela, Š’ma Israel, u kojoj se radi o ljubavi: „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ Možemo li zamisliti jasniju formulaciju onoga što zahtijeva ljubav srca od one u ovoj molitvi? Božji zahtjev da bude voljen temelji se na Njegovoj vlastitoj neopozivoj ljubavi prema Izraelu, ljubavi zbog koje trpi zbog nevjere i višekratnog otpada Njegova naroda, ljubavi zbog koje se gnjevi, a zbog koje ipak neumorno ostaje spreman na opraštanje nasuprot bijedi i slabosti ljudi.

Starozavjetni proroci uvijek su iznova govorili o ovoj ljubavi: „Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću“ (Iz 49, 15). „Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti“ (Iz 66, 13). „Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele“… Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba“ (Hoš 11, 8). „Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim, i srce mi dršće za njega od nježne samilosti – riječ je Jahvina“ (Jer 31, 20). Ne dolazi u ovim izričajima slučajno do usporedbe s roditeljskom ljubavlju. Jer ona naviješta Božju majčinsku i očinsku ljubav, ljubav koja se nikada ne dâ potući, koja je domišljata, koja voljenom djetetu uvijek otvara nove puteve i prilaze, ljubav koja mu unatoč svim vrijeđanjima i trpljenju u potpunosti ostaje naklonjena.

Bog istovremeno ima moć preobražavanja ljudi u jezgri njihove bîti. Tako On narodu Izraelu obećaje novi savez koji u svojoj djelotvornosti nadilazi stari: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. … Svi će me poznavati, i malo i veliko … jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati“ (Jer 31, 33-34). Ovim riječima Jeremija naviješta jedno kvalitativno novo postojanje koje palom čovjeku omogućuje nepomućenu ljubav prema svom Stvoritelju. Spoznat će Boga u svojoj nutrini i tako biti uveden u Božje djetinjstvo.

Radikalnost Božje ljubavi i njene jednako radikalne posljedice postaju jasni u zaručnikovu oslovljavanju zaručnice u Pjesmi nad pjesmama: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti“ (Pj 8, 6-7). U ovoj ljubavi srca nema ničega mekušastog ili sladunjavog. Štoviše, u njoj se na potresan način osjeća sva ozbiljnost kojom silovita snaga i oluja ljubavi obuhvaćaju oboje – onoga koji voli i voljenoga. Ne postoji snažnija sila od smrti, jer ona gasi život, a time i svu nadu koju život nosi. A ipak, smrti se suprotstavlja ljubav koja se ne dâ poništiti, koju nikakva smrt ne može pobijediti – jer ljubav potječe od Boga.

„Bog je ljubav“ – i to vrijedi za sve njene oblike, ne samo za agape, već i za eros, kako nam je Sveti Otac Benedikt XVI čudesno prikazao u svojoj enciklici „Deus caritas est“. Već su crkveni oci razgovor između zaručnice i zaručnika u Pjesmi nad pjesmama razumjeli kao analogiju razgovora Boga s dušom ili srcem čovjeka. To je Bog, koji strastveno i nježno, s impulsom onoga koji voli i istovremeno duboko poštuje slobodu drugoga, nastoji pridobiti svakog pojedinačnog čovjeka. Oluja Njegove ljubavi je poput vatre koja ovija i štiti, koja sve što je manje vrijedno spaljuje do pepela – da se time ono dragocjeno može pročišćeno izdvojiti.

U Novom zavjetu

Da ovdje ne progovara jednostavna ljudska čežnja za Bogom, koji bi bio oslikan prema ljudskim željama, već da iz ovih riječi govori Božja stvarnost, postaje konačno – i gotovo zastrašujuće – jasno u Novom zavjetu. Jer, s utjelovljenjem druge božanske osobe pristupa nam Božja radikalna, iz naše perspektive gotovo nemoguća ljubav. Bog postaje vidljiv u izloženoj stvarnosti jednog čovjeka, koja se može dotaknuti ljudskim shvaćanjem. „Riječ je tijelo postala“, kaže nam Evanđelje po Ivanu svojim toliko konkretnim govorom, „i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1, 14). Bog se pokazao u čovjeku Isusu – svjedoči Ivan. Stoga je za nas od životnog značenja da Isusa zaista upoznamo, doživimo ono što je On učinio, mislio i osjećao; kako se ponašao prema drugima, što im je saopćio o Bogu – i naposljetku, što je dotaknulo Njegovo vlastito Srce. „Boga nitko nikada nije vidio“ – kaže Ivan. „Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio“ (Iv 1, 18).

A On govori ljudskim srcima. Stoga je riječ „srce“ takoreći ključni pojam za povijesnospasenjsku objavu Novog zavjeta. U ljudskom srcu susreću se Riječ Božja i vjera, ovdje se otvara pristup milosti. „Pravi je Židov onaj koji je to u nutrini, a pravo je obrezanje ono koje je u srcu“, kaže sv. Pavao Rimljanima (Rim 2, 29). Dakle, mora se pročistiti nutrina, središte osobe – da bi se tako napravio prostor za Božju prisutnost. Što to konkretno znači, gotovo savršeno jasno izražava Pavao u svojoj poslanici Galaćanima: „A da ste zbilja sinovi, dokaz je što Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina koji viče: Abba – Oče!“ (Gal 4, 6). Darovan nam je Duh sinovstva, tj. Duh sinovske ljubavi koji nam omogućava da iz ograničenosti naših srca volimo Oca u Kristovom Srcu i zajedno s Njim te time imamo udjela u nutarnjem životu Trojstvenog Boga. To znači onaj trenutak u kojem svećenik u Svetoj Misi moli: „Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, Tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova! Amen.“

Iz: Böse, Helga. Licht und Salz : das Leben Gottes für die Welt. Mariawald : Bernardus Verlag, 2013., str. 24-28.

Prevedeno s posebnim dopuštenjem izdavača.

*Ostale članke iz serijala možete pročitati OVDJE.