Živjela sam kao da sva nada, ljubav i radost koju sam osjetila jest nešto stvarno, nešto više od fatamorgane koju proizvode neuroni u mom mozgu. Pomišljala sam na samoubojstvo, ne zbog toga što sam bila depresivna, već zato što mi se samoubojstvo činilo poput ubrzavanja onoga što neizbježno dolazi. Život ― koliko god ga živiš ― prestaje kad se susretneš sa smrću.

7qt102-jennifer-fulwiler

Foto: www.jenniferfulwiler.com

Nikada mi nije bilo jasno kako moji prijatelji ateisti objašnjavaju smisao življenja. Ateisti koje ja osobno poznajem vjeruju kako je cijeli život ispunjen nekim smislom, unatoč njihovom stavu da smo svi mi samo produkt kemijskih reakcija. S tim se nikada nisam mogla pomiriti. Zapravo, smatram kako je cijeli taj način razmišljanja neznanstven i intelektualno nepošten. Ako se svako herojsko djelo i ljudska dostignuća reduciraju na neuronske reakcije u mozgu, tada bi sve prestalo s našom smrću. Vremenski raspon postojanja homo sapiensa na ovoj zemlji činio bi se poput točkice, neznačajnog bljeska, na zaslonu radara svemira u proteklih 5 milijardi godina. Smiješno se pretvarati da jedan šezdesetogodišnji život nekog nasumičnog organizma na jednom od trilijun planeta u svemiru znači nešto.

Osjećala sam da živim u laži gledajući na život kroz prizmu ateizma. Priznavala sam “istinu” da je život besmislen te u isto vrijeme živjela kao da je moj život imao neku svrhu. Živjela sam kao da sva nada, ljubav i radost koju sam osjetila jest nešto stvarno, nešto više od fatamorgane koju proizvode neuroni u mom mozgu. Pomišljala sam na samoubojstvo, ne zbog toga što sam bila depresivna, već zato što mi se samoubojstvo činilo poput ubrzavanja onoga što neizbježno dolazi. Život ― koliko god ga živiš ― prestaje kad se susretneš sa smrću.

Kako nisam znala što činiti, slijedila sam dobro utabani put onih koji su prije mene bježali od onoga što ih progoni: previše sam radila, puno sam pila, postala sam emocionalno krhka, brojne moje veze s drugim ljudima bile su destruktivne. Začahurila sam se u svijet razonode kako bih zaboravila brojna pitanja koja su mi se motala po glavi, nastojeći zaboraviti ono što sam znala.

***

Nakon što sam diplomirala na fakultetu upoznala sam momka koji se zvao Joe. Bila sam zadivljena s njim i nisam vjerovala da imam ikakve šanse biti s njim. Odrastao je siromašan sa samohranom majkom, no imao je diplome s Yalea, Columbije i Stanforda. Ljudi koji su ga poznavala govorili su kako je jedan od najpametnijih ljudi koje su upoznali. Kada smo počeli hodati bila sam uzbuđena. Naš zajednički život činio se boljim nego što sam ga mogla zamisliti: putovali smo po cijelom svijetu, jeli u najboljim restoranima, letjeli prvom klasom, radili najbolje zabave u njegovom penthausu. Naše karijere su također bile u uzlaznoj putanji tako da je naša budućnost bila ispunjena novcem i uspjehom.

Bili smo savršen par. Jedini problem je bio što nismo dijelili naša vjerska uvjerenja. Par mjeseci nakon što smo počeli hodati saznala sam ne samo da Joe vjeruje u Boga već da sebe smatra kršćaninom. Nisam mogla razumjeti kako netko tko je sposoban za razumno razmišljanje može vjerovati u bajke kao kršćani. Je li možda vjerovao i u Djeda Božićnjaka?

Ovo nije izazvalo nikakve probleme među nama jer, iako smo dijelili jednaka moralna uvjerenja, on nije prakticirao svoju bizarnu vjeru na neki izvanjski način te se ja nisam nimalo brinula oko toga. Kad god bi se u razgovoru pojavila tema Boga nešto u meni je ustuknulo. Rušenje glupastih teističkih uvjerenja za mene nije predstavljalo problem ― zapravo to je bio moj hobi za vrijeme fakulteta ― no ta tema bi me dovela preblizu strahova koje sam pokušala zaboraviti. Sagradila sam cijeli svoj život na potiskivanju pitanja smisla. Moj je strah bio duboko zakopan u brojnim zabavama i uzdizanjima u društvu, te mi je ovo pitanje predstavljalo područje koje moram izbjegavati.

Joe i ja vjenčali smo se u kazalištu 2003. godine razmjenjujući međusobno zavjete. Smatrali smo kako je brak još jedna stepenica na našem životnom putu. Kada sam otkrila da sam trudna, moj život se u potpunosti izmijenio.

***

Majčinstvo me uhvatilo nespremnu i oborilo s nogu. Odrasla sam kao kći jedinica u kulturi gdje nitko nije imao više od dvoje djece. Nikad nisam imala prijatelja čija je majka bila trudna dok smo mi bili prijatelji. Nikada nisam željela djecu i mislila sam da ne mogu zatrudnjeti jer sam imala manje medicinske komplikacije. Bila sam u potpunosti nespremna za majčinstvo. Fizičke, psihičke i emocionalne promjene koje sam doživjela nakon rođenja moga sina na mene su imale teške posljedice, poput udarca u glavu koji dođe iznenada. Sve su te promjene potakle stare strahove o besmislu i nije bilo načina da ih se ponovno zakopa. Sada kada sam imala dijete osjetila sam kako moj život ima više smisla. Njegova crna kosa i oči predstavljale su mi najveće blago ― cijeli moj život bio je ispunjen nadom i radošću u njegovoj prisutnosti. Sada kad oko mene nisu postojale druge pometenosti, pitanje smisla ponovno je isplivalo na površinu: život mog sina, moj život i ljubav koju sam osjećala prema njemu nije bila nadnaravna. On je bio određen za istu sudbinu koja je bila namijenjena ostatku čovječanstva, proživjeti svoj život sve dok ga smrt ne okonča.

Tjednima se nisam dizala iz kreveta. Kombinacija duboke depresije i nedostatka sna ostavila su me u katatoničnom stanju. No jednoga jutra dok sam promatrala svoje dijete obasjano prvim zrakama sunca, obuzeo me je neki novi osjećaj. Nepoznat i dobrodošao osjećaj koji je odagnao očaj. Bio je to osjećaj sumnje ― sumnje koja je dovela u pitanja moje čisto materijalističko gledanje na svijet, sumnja u “istinu” kojoj sam povjerovala u svom djetinjstvu kako ne postoji ništa transcendentalno u ljudskom životu.

Vjerujem kako su u svakom djeliću ljudske povijesti ljudi vjerovali u nekakav oblik duhovnog postojanja. Svako ljudsko društvo dijelilo je vjerovanje kako u životu postoji nešto više od ovog zemaljskog što naše oko može vidjeti, da ono što se događa u materijalnom svijetu odjekuje u vječnosti. Prije sam vjerovala kako su milijuni ljudi oko mene jednostavno neuki; sada sam se pitala jesam li ja možda ta koja je nešto propustila shvatiti.

***

Nakon par mjeseci naletjela sam na kršćansku knjigu. Nikada nisam posjećivala dio knjižnice u kojem su se nalazile vjerske knjige, niti pročitala nešto što ima veze s kršćanstvom. Ovu sam knjigu uzela samo zato što je autor tvrdio da je obraćenik s ateizma i zanimalo me o kakvoj se točno vrsti “vjerske prevare” radi. Nakon par prolistanih stranica ostala sam iznenađena činjenicom da je autor stvarno bio bivši ateist. Njegovo pisanje bilo je jasno, obrazloženo i razumno, no prema mom mišljenju došao je do krivih zaključaka. Mogla sam samo prihvatiti njegovu namjeru da na racionalan način objasni svoje obraćenje i uvjerenja bez uplitanja emocionalnih stajališta. Dok sam čitala knjigu otkrila sam da je ne mogu ispustiti iz ruku te sam je na kraju kupila (objašnjavajući glasno na blagajni da se radi o daru za prijatelja).

Brzom pretragom na internetu otkrila sam kako je knjiga prezrena među ateistima. Čak su i davali dosta dobre argumente protiv nje. No bilo bi neistina reći kako nije postojalo nešto privlačno u samoj knjizi. U knjizi se navodi primjer kako su tisuće židova napustili vjersku praksu (nakon Kristove smrti) koja ih je generacijama održavala na okupu kroz brojne progone. Oni su radije odlazili u smrt nego porekli kako Isus nije uskrsnuo od mrtvih. Kršćanstvo se širilo poput požara u prvim stoljećima unatoč činjenici kako je to za njih često značilo progone i smrt.

Isus je za mene bio neka smiješna figura kojeg su ljudi zazivali kako bi opravdali svoja religijska uvjerenja. Odjednom sam postala zainteresirana za ovog čovjeka koji je obilježio povijest. Nešto se dogodilo u prvom stoljeću na prostoru Palestine, nešto toliko veliko da do dan-danas odjekuje. Sve se vrti oko lika i djela Isusa Krista. Kada sam upitala svog muža zašto se smatra kršćaninom odgovorio mi je kako je kršćanstvo jedina od velikih svjetskih religija u kojoj jedan čovjek tvrdi da je Bog. Ovo je za mene bila tvrdnja koju je jednostavno osporiti ― osim ako nije istina.

Jednoga popodneva, nakon što sam završila s čitanjem knjige, u mom umu se pojavilo pitanje:

Što ako je ovo istina?

Što ako postoji Bog? Što ako je odlučio ući u povijest kao ljudsko biće? Ovo je najšokantnija misao koja mi je pala na pamet. Niti jedan put u životu, čak ni u svom djetinjstvu, nisam pomislila da postoji osobni Bog niti da postoji tračak istine u onome što kršćani tvrde. Brzo sam se pribrala i odbacila takvu pomisao. Dio mene se pitao jesam li sišla s uma ― kako drugačije objasniti ovakva pitanja?

Htjela sam zaboraviti ovaj mali incident… ali nisam mogla. U meni su se pojavili neki čudni osjećaji koji nisu dopustili da odbacim ovu misao. Sve sam pripisala pretjeranoj radoznalosti. Trebam pročitati još kršćanskih knjiga i onda ću vidjeti sve mane koje postoje u teologiji te nastaviti dalje sa svojim životom, pomislila sam.

***

Kupila sam još jednu kršćansku knjigu ― “Kršćanstvo nije iluzija” C.S. Lewisa. Nažalost, ova knjiga nije mi pomogla da se oslobodim ove religije.

Lewis je očito razuman i inteligentan čovjek. Njegova knjiga bila je jedna od jednostavnih i dobro napisanih knjiga koju sam pročitala do tada. Posebno mi se svidjelo njegovo objašnjenje naravnog zakona u kojem pretpostavlja Boga kao izvor svega što nazivamo “dobrim”. Postojanje tog univerzalnog “dobra” vidljivo je u tisućama generacija koje umiju razlučiti dobro od lošeg. Moja radoznalost dosegla je vrhunac kada sam na internetu krenula čitati citate velikih kršćanskih mislilaca poput Augustina i Tome. Počela sam razmišljati kako se kršćanstvo nije protivilo razumu – zapravo neki od najvećih intelektualaca, razumnih ljudi u povijesti bili su kršćani.

Na kraju sam popustila i kupila Bibliju, prvu koju sam ikad posjedovala. Ne znajući kako bih joj pristupila, počela sam je čitati od prve stranice. Bila sam zbunjena i užasnuta kada sam pročitala prvih stotinjak stranica. Joe me ohrabrio da krenem čitati drugi dio knjige, Novi zavjet, objašnjavajući da tada Isus stupa na scenu. Ni ovo nije pomoglo. Za mene nije postojao jasan poziv na obraćenje poput: “Ako vam se svidi ovo što ste ovdje pročitali i htjeli biste postati kršćaninom ― napravite ovo…” Nisam znala kako protumačiti retke ispred mene… činilo mi se i da nitko drugi to ne zna. Kada bih na internetu pretraživala što Biblija kaže o abortusu, eutanaziji, ljudskom kloniranju itd. pronalazila bih toliko različitih odgovora koliko je bilo i ljudi. Svatko od njih citirao bi neki redak iz Biblije koji podupire njihovo osobno stajalište. Nisam znala u koju bih crkvu krenula kako bih osobno dobila odgovore na svoja pitanja: u mome susjedstvu mogli ste pronaći sve: od Crkve Kristove do Jehovinih svjedoka, od konzervativnih baptista do liberalnih anglikanskih crkava. Svaka od njih tvrdila je kako je utemeljena na Bibliji, no sve su one imale različito stajalište o tome što je grijeh.

Za mene je ovo bio velik problem. Ako je Bog u potpunosti dobar, tada bi definirajući ono što je loše ― grijeh ― definirali ono što ograničuje samog Boga. Bilo bi besmisleno pretpostaviti da Njegova “istinita religija” nema odgovor na ovo pitanje.

Pronašla sam ono što sam tražila: manu koja je otkrivala da kršćanstvo nema smisla. Bilo je vrijeme da nastavim dalje sa svojim životom.

***

Nakon što sam pronašla ovu „manu“ kršćanstva, netko koga sam susrela na Internetu predložio mi je da stvari pristupim iz drugačije perspektive. Smatrao je kako sam cijeloj priči pristupila previše moderno i izrazito iz američke perspektive, te da je tradicionalno shvaćanje kršćanstva potpuno drugačije. On mi je rekao kako je Isus osnovao samo jednu Crkvu prije nego što je napustio zemlju, te da je toj istoj Crkvi ostavio nadnaravne milosti kako bi jasno prenosila istinu o tome što je dobro i loše – uključujući istinu o Bogu – kroz sva vremena i cijelom svijetu. On je ovom ludom idejom opisivao Katoličku Crkvu!

Joe i ja ostali smo šokirani. Joe mi je rekao kako katoličanstvo zapravo i nije kršćanstvo, a ja sam smatrala da je Crkva arhaična, tiranska i seksistička institucija. Osim toga, ideja o nadnaravnom prosljeđivanju milosti ljudima bila je smiješna. Međutim primijetila sam nešto čudno: gotovo svi ljudi koji su me zadivili svojom sposobnošću branjenja vjere razumskim argumentima bili su katolici. Što sam više obraćala pažnju na to, vidjela sam kako je katolička intelektualna tradicija jedna od najčuvenijih na svijetu. Počela sam čitati knjige katoličkih autora; nisam bila baš zainteresirana za katoličanstvo, barem sam sebi tako govorila, već sam tražila nekakvo dobro štivo. Primijetila sam kako katolički pisci imaju dobro poznavanje svijeta i ljudskog iskustva koje mi do sada nije bilo kakvo do sada nisam vidjela. Imali su jednako solidno znanje o znanosti i materijalnom svijetu kao ateisti, no posjedovali su i dodatno znanje o stanju ljudske duše što me dotaklo u dubinu moga bića.

Nisam bila sigurna što misliti o ovim katolicima. Još sam u sebi osjećala duboko protivljenje prema Crkvi i njenim suludim idejama o kontracepciji i abortusu. No moram priznati što sam više čitala o katoličkoj teologiji više mi je katoličanstvo imalo smisla.

Vjerovala sam da ako Bog zapravo postoji i ako kršćani nisu u potpunosti u pravo – tada su bar najbliži u razumijevanju Boga. Ako je to istina, zašto ja nemam nikakvo iskustvo Njega? Iako ovo nije bio uvjet mog vjerovanja, činilo mi se da ako Bog postoji i brine se za mene, nekako bih već osjetila njegovu prisutnost.

Nalazila sam se pod velikim stresom zbog djeteta, novčanih problema koje su nas zadesile i teške boli koja se pojavila u mojoj nozi. Bila sam ponosna na sebe govoreći kako se neću obratiti zbog nekakvog emocionalnog iskustva, već samo činjenice – ne osjećaja. Do sada je ova fraza postala zastarjela. Bilo je bolno misliti kako negdje tamo postoji Bog koji mi odbija pružiti utjehu. Bila sam umorna od neprestanog traganja za Bogom bez ikakvih rezultata, bez otkrivanja njegove prisutnosti. Na kraju krajeva, mogla sam kao agnostik biti sama i jadna u ovom svemiru – kako bi otkrivanje religije to promijenilo?

***

Moja frustracija i zamjeranje Bogu doseglo je svoj vrhunac. Baš u tom trenutku naišla sam na citat C.S. Lewisa koji mi je sve objasnio:

“Bog se nekim ljudima više pokazuje nego drugima, ne zato što bi možda nekima bio više sklon, već zato što nije moguće da se otkrije onome čiji su um i karakter usmjereni u pogrešnom pravcu. Isto je tako i sa sunčevim svjetlom koje nema miljenika, ali se neće tako sjajno odražavati u prašnjavom zrcalu kao u čistom.”

Bila sam zatvorena, govorila sam drugima ružne stvari, gledala na TV-u emisije koje prikazuju različite oblike sebičnog ponašanja i u isto vrijeme pitala samu sebe zašto nisam mogla osjetiti prisutnost Onoga koji je izvor sve dobrote. Shvatila sam da ako ću ikada otkriti Boga, moje ponašanje i stav ne može biti samo intelektualna vježba. Morala sam se promijeniti.

Nisam bila sigurna jesam li spremna na tako velik zalogaj, no odlučila sam pokušati: prihvatila sam izazov od mjesec dana življenja prema katoličkom moralnom nauku. Kupila sam primjerak Katekizma Katoličke Crkve ― sažetka crkvenog nauka te ga dobro proučila i krenula živjeti po njemu (čak i kada nisam bila sigurna da je Crkva u nekoj stvari u pravu).

Moj je cilj s ovim eksperimentom bio otkriti prisutnost Božju; umjesto toga otkrila sam samu sebe – pravu sebe. Mislila sam da su cinizam, osuđivanje, razdražljivost dio moje osobnosti, no na kraju sam shvatila da čišća, bolja verzija mene leži zatrpana prljavštinom – onim što bi katolici opisali kao grijeh – čekajući da je ponovno otkrijem.

Shvatila sam kako pravila koja postoje u Crkvi (koja sam prije gledala kao ograničenje) jesu pravila ljubavi; ona određuju granicu između onoga što je to ljubav i onoga što ona nije. Ovo me promijenilo, promijenilo je moj život i moj brak na bolje. Možda nisam osjetila Boga slijedeći nauk Crkva, no otkrila sam pravu i istinsku ljubav.

Prihvaćanje stava o kontracepciji bilo mi je sporno nakon što sam ostala trudna s našim drugim djetetom ― iako sam čitala o njemu za vrijeme moga eksperimentiranja s Katekizmom. Na moje veliko iznenađenje otkrila sam kako je Crkva nevjerojatno razumna kada progovara o ovoj stvari. Rekla sam mužu da bolje prouči ovo pitanje i na moje veliko iznenađenje on je ostao zapanjen čvrstoćom argumenata koji su bili pred njim. I on sam je krenuo u istraživanje katoličanstva, te mu je ovo bila posljednja točka prijepora. Pogledali smo jedno drugo i zapitali se:
„Mi postajemo katolici?!“

***

Samo dva tjedna nakon toga moja je noga počela toliko boljeti da smo završili na hitnoj pomoći. Bila sam trudna sedam mjeseci sa svojim drugim djetetom i otkriveno je da imam težak oblik venske tromboze – stanje koje je bilo opasno za život. Ako bi se ugrušak odvojio i završio u većoj arteriji, sigurno bih umrla.

Nakon nekoliko pretraga doktori su donijeli još loših vijesti: imala sam genetički problem sa zgrušavanjem koji je uzrokovao da se moja krv lakše zgrušava – taj problem je bio tim veći što sam ga naslijedila od svojih roditelja. Trudnoća je samo dodatno pogoršala stvari.

Imala sam dosta vremena da razmislim o onome što me zadesilo: ugrušak se nije mogao liječiti za vrijeme trudnoće, a bol je bila toliko teška da nisam mogla samostalno hodati. Većinu dana sam provela ležeći u krevetu pitajući se: “Što sada?”

Kako bi liječili ugrušak nakon rođenja doktori su propisali lijek kategorije X – bio je toliko opasan za trudnoću da su žene češće radije birale sterilizaciju nego što bi ga uzele. Rekli su mi kako nikad više ne bih trebala imati djecu s obzirom na ovaj moj problem sa zgrušavanjem. Nisam željela da misle kako sam religiozna, no kada sam spomenula prirodno planiranje obitelji (metodu koju Crkva smatra moralno prihvatljivom) počeli su se smijati. Rekli su kako netko s mojim stanjem mora koristiti kontracepciju. Nije bilo drugog izbora.

Umorna od neprestanih bolova i zatrpana računima za liječenje, počela sam se odmicati od traženja vjere te posrtati natrag prema ateizmu. Bilo mi je u redu ne koristiti proste riječi, no držati se katoličkog nauka za mene je bilo ravno samoubojstvu. Nalazila sam se na nepoznatom i zastrašujućem putu.

Ne znajući što ću učiniti, vratila sam se rješavanju problema na način na koji sam to naučila u djetinjstvu. Moj otac od kojeg sam poprimila svoja vjerska stajališta (ili nedostatak istih) nije me odgojio kao ateistkinju, već kao neustrašivu tražiteljicu istine. Govorio je: „Nikad ne vjeruj u nešto zato što je zgodno i čini da se dobro osjećaš, prvo zapitaj sebe je li to istina?“
Tada sam odlučila odbaciti sve savjete koji su dolazili sa strane i pronaći odgovor na jedno pitanje: Što je istina?

Brzo sam shvatila kako ovo zapravo i nije neko pitanje. Tjednima sam u sebi, na intelektualnoj razini, znala i vjerovala u ono što Katolička Crkva naučava. Nije me ograničavalo pitanje je li to istina ili laž, već oklijevanje zbog žrtvovanja prijašnjeg načina života.

Nisam bila sigurna kako će se stvari odvijati. Držala sam kako će nas ovaj korak dovesti do financijskog sloma i ozbiljno ugroziti moje zdravlje. No čvrsto sam odlučila, prvi put nakon dosta vremena, odabrati ono što je istina pred onim što je ugodno. Joe i ja smo se priključili procesu katekumenata u našoj župi. Svojim doktorima sam rekla kako odbijam koristiti kontracepciju zbog toga što sam katolik.

***

Nakon toga dana slijedio je niz događaja koji su poravnali moj put prema katoličanstvu. Kroz niz sretnih okolnosti došli smo do novca kojim smo platili troškove liječenja. Uslijed početnog šoka, zbog nekoga tko odbija uzimati kontracepciju, moji liječnici su smislili kreativno rješenje prema kojem bih zadržala svoje zdravlje. Čak i nakon što se test za trudnoću pokazao pozitivnim (par tjedana nakon izlječenja krvnog ugruška), dogodila se hrpa čudesnih okolnosti koje su nam pomogle da se održimo na površini za vrijeme ovog turbulentnog razdoblja.

Sljedeće proljeće, tri dana prije nego što smo Joe i ja primljeni u Crkvu, bilo je vrijeme za moju prvu ispovijed. Dok sam se približavala ispovjedaonici u srcu nisam osjećala nikakvo oklijevanje. Prihvatila sam Boga na intelektualnoj razini kao izvor svake dobrote i bilo mi je razumljivo pokajati se za sve loše što sam u životu napravila. Već sam unaprijed u glavi ispovjedila sve svoje grijehe i mislila sam kako je suvišno reći ih svećeniku koji zamjenjuje Isusa u ispovjedaonici – na kraju krajeva Isus je sve njih već čuo.

No čim sam čula riječi kako izlaze iz mojih usta – sve se promijenilo. Čuti sve sebične, kukavičke i mržnjom vođene čine izrečene naglas drugoj osobi bilo je snažnije nego što sam ikada mogla zamisliti. Niz lice su mi počele teći suze dok sam se nastavila prisjećati svake loše stvari koju sam ikad učinila – počela sam još više plakati i jecati. Nikada nisam mogla zamisliti koliki će utjecaj imati na mene na glas izrečeni grijesi. Nikada nisam mogla zamisliti koliko će duboko utjecati na mene riječi kojima svećenik u Božje ime izriče da mi je oprošteno. Otišla sam iz ispovjedaonice omamljena i sjela u tišinu crkve. Znala sam da se moj život promijenio i da nikada neće biti isti.

Kasnije te noći oko ponoći izišla sam na terasu. Dok sam bila mlađa izbjegavala sam izlaziti po noći van jer je sve bilo tiho i mirno, jer je poticalo sjećanje na sva ona pitanja o smislu koja sam pokušavala zaboraviti. Tama koja je vladala vani izgledala je poznato, kao da je izišla iz moje dubine. No te noći, nakon prve ispovijedi, ostala sam stajati i shvatila sam kako su sva moja pitanja iz prošlosti nestala. Mrak koji se nalazio u meni nije više postojao. Umjesto njega tu je vladao mir i nepogrešiv osjećaj ljubavi. Prvi put u svom životu osjetila sam Božju prisutnost.

Jennifer Fulwiler* | Izvor: whyimcatholic.com

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net


*Jennifer je autorica knjige “Kako sam strastveno tražila sreću. Priča o pronalasku Boga i životnoga smisla