Riječi mise koje su me oborile s nogu bile su Jaganjče Božji, jer sam znao da je taj Jaganjac sam Isus Krist.

Nitko vam to ne treba reći. Možda ste tisuću puta pjevali ili izgovarali riječi: “Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.” Isto ste toliko puta vjerojatno vidjeli svećenika kako podiže prelomljenu hostiju i izgovara “Evo Jaganjca Božjega…” Jaganjac je Isus. To nije neka novost, to je jedna od onih činjenica preko kojih olako prelazimo. Isus je, napokon, puno toga: On je Gospodin, Bog, Spasitelj, Mesija, Kralj, Svećenik, Prorok… i Jaganjac.

Ipak, ako pozorno razmislimo, ne ćemo olako prijeći preko ovoga zadnjeg naziva. Pogledajte ponovno taj popis: Gospodin, Bog, Spasitelj, Mesija, Kralj, Svećenik, Prorok – i Jaganjac. Jedan od ovih naziva nije poput drugih. Prvih sedam nazivi su kojima sasvim slobodno možemo oslovljavati Bogočovjeka. To su nazivi koji govore o njegovu dostojanstvu uključujući mudrost, moć i društveni status. Ali Jaganjac? Ne razmišljajte o simboličkom značenju koje se nakupljalo kroz dvije tisuće godina. Pretvarajte se na trenutak da nikada niste pjevali Jaganjče Božji.

O Jaganjcu

Taj se naziv, dakle, čini gotovo smiješnim u svojoj neprimjerenosti. Jaganjci obično nisu visoko postavljeni na popisu životinja kojima se najviše divimo. Nisu posebno snažni, pametni, brzi ili lijepi. Druge bi se životinje činile dostojnijima. Lako možemo zamisliti Isusa kao, na primjer, lava iz plemena Judina (Otk 5,5). Lavovi su kraljevske životinje: jaki su i okretni; nitko se ne šali s kraljem zvijeri. Ali Lav iz plemena Judina ima samo kameo ulogu1 u Knjizi Otkrivenja. Cijelo to vrijeme Jaganjac dominira, pojavljujući se ne manje od dvadeset i osam puta. Jaganjac kraljuje, zauzima nebesko prijestolje (Otk 22,3). Jaganjac je taj koji vodi vojsku stotine tisuća ljudi i anđela, sijući strah u srca zlih (Otk 6,15–16). Ova zadnja slika srditoga i zastrašujućeg Jaganjca gotovo je previše neprimjerena da bi se mogla zamisliti mirnoga izraza lica.

Ipak, za Ivana je ova priča o Jaganjcu ozbiljna. Nazivi “Jaganjac” i “Jaganjac Božji” odnose se na Isusa skoro uvijek u knjigama Novoga zavjeta koje se pripisuju Ivanu: četvrto Evanđelje i Knjiga Otkrivenja. Iako druge knjige Novoga zavjeta (vidi Dj 8,32–35; 1 Pt 1,19) kažu da je Isus kao jaganjac u određenom smislu, samo se Ivan usuđuje Isusa nazvati “Jaganjcem” (vidi Iv 1,36 i kroz cijelu Knjigu Otkrivenja).

Znamo da Jaganjac ima središnju ulogu u misi i Knjizi Otkrivenja. I znamo Tko je Jaganjac. Ipak, ako želimo misu doživjeti kao nebo na zemlji, moramo znati više. Moramo znati što je Jaganjac i zašto ga nazivamo “Jaganjcem”.

Kako bismo saznali, moramo se vremenski vratiti unatrag, sve do početaka.

Dobar kruh

U starom se Izraelu jaganjac poistovjećivao sa žrtvom, a žrtva je jedan od prvobitnih oblika bogoštovlja. U Knjizi Postanka već u opisu drugog naraštaja, u priči o Kajinu i Abelu, nalazimo prvi zapisani primjer žrtvenoga prinosa. “Kajin prinese Gospodinu žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilnu.” (Post 4,3–4). Slične žrtve paljenice susrećemo kod Noe (Post 8, 20–21), Abrahama (Post 15,8–10; 22,13), Jakova (Post 46,1) i drugih. U Knjizi Postanka patrijarsi su vječito gradili oltare, a oltari su služili prvenstveno kao mjesta žrtve. Povrh žrtava paljenica, drevni su narodi ponekad izlijevali “žrtve ljevanice” ili žrtvene prinose vina.

Od žrtava spomenutih u Knjizi Postanka dvije zaslužuju našu osobitu pozornost: Melkisedekova žrtva (Post 14,18–20) te Abrahamova i Izakova u Postanku 22.

Melkisedek se pojavljuje kao prvi svećenik koji je spomenut u Bibliji i mnogi su ga kršćani (prateći Poslanicu Hebrejima 7,1–17) promatrali kao nagovještaj Isusa Krista. Melkisedek je bio i svećenik i kralj, što je neobičan spoj za Stari zavjet, ali će kasnije biti primijenjen na Isusa. Knjiga Postanka opisuje Melkisedeka kao kralja Šalema, zemlje koja će kasnije postati “Jerusalem” što znači “Grad mira” (vidi Ps 76,2). Isus će jednoga dana ustati kao kralj nebeskoga Jeruzalema i, opet kao Melkisedek, “Princ mira”. Konačno, Melkisedekova je žrtva nesvakidašnja s obzirom na to da nije uključivala životinje. On je prinio kruh i vino, kao što je Isus poslije učinio na Posljednjoj večeri, kada je ustanovio euharistiju. Melkisedekova žrtva završila je blagoslovom nad Abramom.

Prinos Morije

Nekoliko godina kasnije sam je Abraham ponovno posjetio područje Šalema, kada ga je Bog pozvao da prinese najveću žrtvu. U 22. poglavlju Knjige Postanka Bog govori Abrahamu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Post 22,2). Izraelska predaja, zapisana u Drugoj knjizi Ljetopisa 3,1, poistovjećuje Moriju s budućim mjestom hrama u Jeruzalemu. Tamo je Abraham putovao s Izakom, koji je na leđima nosio drva za žrtvu paljenicu (Post 22,6). Kada ga je Izak upitao gdje je žrtva, Abraham je odgovorio: “Bog će već sam providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Post 22,8). Na kraju je Anđeo Gospodnji zaustavio Abrahamovu ruku da ne žrtvuje svoga sina i providio ovna da ga prinese kao žrtvu.

U toj priči Izrael će prepoznati obećanje koje mu je Bog dao sklapanjem saveza, da će od Abrahamovih potomaka učiniti moćni narod: “Kunem se samim sobom… nisi mi uskratio svog jedinca sina… učinit ću tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu… svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” (Post 22,16–17). To je bila Božja zadužnica Abrahamu; također će se pokazati da je to Izraelovo spasenje. U Sinajskoj pustinji, kada je Izabrani narod zaslužio smrt zbog štovanja zlatnoga teleta, Mojsije se pozvao na to Božje obećanje Abrahamu kako bi spasio narod od božanskoga gnjeva (vidi Izl 32,13–14).

Kršćani će kasnije gledati na priču o Abrahamu i Izaku kao na duboku alegoriju Isusove žrtve na križu. Postoji puno sličnosti. Isus je, poput Izaka, bio jedini ljubljeni sin vjernoga oca. Ponovno poput Izaka, Isus je uzbrdo nosio drvo za vlastitu žrtvu, koja će biti dovršena na jeruzalemskom brdu. Zapravo, mjesto na kojem je Isus umro – Kalvarija – bio je jedan od brježuljaka na području Morije. Štoviše, prvi redak Novoga zavjeta poistovjećuje Isusa s Izakom kao “sinom Abrahamovim” (Mt 1,1). Kršćanskom se čitatelju Abrahamove riječi mogu činiti proročkima. Prisjetite se da u hebrejskom originalu nema interpunkcije i uzmite u obzir drugačije tumačenje osmoga retka: “Bog će već providjeti sebe, Janje, za žrtvu paljenicu.” Nagovješteni Jaganjac je, naravno, Isus Krist, sam Bog – »da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov” (Gal 3,14; vidi isto Post 22,16–18).

Životinjska žrtva

Do vremena Izraelova sužanjstva u Egiptu jasno je da je žrtva zauzimala ključni i središnji dio Izraelove religije. Faraonovi nadglednici korili su Izraelce da su njihove česte žrtve samo izgovor za izbjegavanje rada (vidi Izl 5,17). Kasnije, kada je Mojsije uputio molbu faraonu, najvažniji zahtjev bio je pravo Izraelaca da prinose žrtvu Bogu (vidi Izl 10,25).

Što su značile sve ove žrtve prinosnice? Žrtvovanje životinja imalo je višestruko značenje za stare Izraelce.

  • To je bio oblik priznavanja Božje suverenosti nad stvorenjem: “Gospodnja je zemlja” (Ps 24,1). Čovjek je priznao ovu činjenicu vraćajući Bogu ono što je u konačnici njegovo. Time je žrtva slavila Boga, koji je izvor svih blagoslova.
  • Žrtva bi mogla biti čin zahvale. Stvorenje je darovano čovjeku kao dar, ali kako čovjek može uzvratiti Bogu (vidi Ps 116,12)? Možemo vratiti samo ono što smo primili.
  • Ponekad je žrtva značila svečano pečaćenje sporazuma ili zavjeta, saveza s Bogom (vidi Post 21,22–32).
  • Žrtva bi također mogla biti čin odricanja i žaljenja nad grijesima. Čovjek koji prinosi žrtvu prepoznao je da njegovi grijesi zaslužuju smrt, pa je ponudio život životinje umjesto sebe samoga.

Brojanje ovaca

Središnja žrtva u povijesti Izraela bila je Pasha, koja je ubrzala bijeg Izraelaca iz Egipta.

Na blagdan Pashe Bog je naredio svakoj izraelskoj obitelji da uzme janje bez mane, bez slomljenih kostiju, ubije ga i poškropi njegovom krvlju nadvratnike i dovratnike svoje kuće. Te večeri Izraelci su trebali blagovati janje. Ako tako učine, njihovi prvorođenci bit će pošteđeni. Ako ne, njihovi će prvorođenci umrijeti te noći, sa svim prvorođencima u njihovim stadima (vidi Izl 12,1–23). Žrtveno je janje ubijeno kao otkupnina, umjesto prvorođenca u obitelji. Pasha je tako bila čin otkupljenja, “otkupljivanja”.

Međutim, Bog nije samo izbavio prvorođene sinove Izraela. On ih je i posvetio kao “kraljevstvo svećenika, narod svet” (Izl 19,6) – narod koji je nazvao svojim vlastitim “prvorođencem” (Izl 4,22).

Gospodin je rekao Izraelcima da se spominju blagdana Pashe svake godine, čak im je dao i riječi koje trebaju koristiti kako bi objasnili obred budućim naraštajima: »Kad vas vaša djeca zapitaju: Što vam taj obred označuje? odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Gospodinu koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane« (Izl 12,26–27).

Ulazeći u Obećanu zemlju, Izraelci su nastavili sa svakodnevnim žrtvama Bogu, sada vođeni mnogim propisima Zakona koje vidimo nabrojane u Levitskom zakoniku, Knjizi Brojeva i Ponovljenom zakonu (vidi na primjer Lev 7–9; Br 28; Pnz 16).

Zemlja oltara: Jeruzalem kao kraljevski grad

Nakon što je sagrađen hram u Jeruzalemu oko 960. godine pr. Kr., Izrael je prinosio svoje svakodnevne žrtve Svemogućemu Bogu u veličanstvenom okruženju. Svaki dan svećenici su žrtvovali dva janjeta, jedno ujutro i jedno navečer, kako bi iskupili grijehe naroda. To su bile glavne žrtve, ali cijeloga dana prinosili su žrtve brojni pojedinci. Jarci, bikovi, grlice, golubovi i ovnovi prinosili su se na golemomu brončanom oltaru koji je stajao na otvorenom kraj ulaza u unutarnje dvorište hrama. “Svetinja” hrama bila je odmah iza tog oltara, a “Svetinja nad svetinjama” – prebivalište Božje – još malo dalje. “Kadioni žrtvenik” stajao je neposredno ispred Svetinje nad svetinjama. Jedino je svećenicima bio dozvoljen ulazak u unutarnje dvorište hrama; jedino je velikom svećeniku bio dozvoljen ulazak u Svetinju nad svetinjama, a čak je i on mogao ući samo nakratko i samo jednom godišnje, na Dan pomirenja, Jom Kipur. Naime, čak je i veliki svećenik bio grješnik, pa samim time nedostojan prebivanja u Božjoj prisutnosti.

Jeruzalemski hram ujedinio je sve vrste žrtava koje su se prije prinosile. Sagrađen na mjestu gdje je Melkisedek prinio kruh i vino i gdje je Abraham prinio svoga sina te gdje se Bog zakleo da će spasiti sve narode, hram je služio kao trajno mjesto prinošenja žrtava, od kojih je najvažnija bila ona istovjetna Abelovoj drevnoj žrtvi: janjetu.

Veliki dan žrtve ostao je blagdan Pashe, kada je čak dva i pol milijuna hodočasnika nahrupilo u Jeruzalem, dolazeći iz dalekih krajeva poznatoga svijeta. Židovski povjesničar Josip Flavije u prvom je stoljeću zapisao da su na blagdan Pashe 70. godine – samo nekoliko mjeseci prije nego što su Rimljani srušili hram i oko četrdeset godina nakon Isusova uzašašća – na hramskom oltaru svećenici prinijeli više od četvrt milijuna janjadi – točnije 256 500.2

Vanjska i unutarnja žrtva

Je li sve to žrtvovanje bilo tek prazni ritual? Ne, iako je jasno da žrtva paljenica sama po sebi nije bila dostatna. Bog je zahtijevao i unutarnju žrtvu. Psalmist kaže: “Žrtva Bogu duh je raskajan” (Ps 51,19). Prorok Hošea govori u ime Božje ovim riječima: “Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice” (Hoš 6,6).

Ipak, ostala je obveza prinošenja žrtve. Mi znamo da je Isus poštivao židovske zakone o žrtvovanju. Svake je godine u Jeruzalemu slavio Pashu i po svoj je prilici blagovao žrtveno janje, prvo sa svojom obitelji, a kasnije sa svojim apostolima. Naposljetku, to nije bila stvar izbora. Za vjernog je Židova blagovanje janjeta bio jedini način obnavljanja saveza s Bogom, a Isus je bio vjerni Židov.

Ali Pasha je imala veću od uobičajene važnosti u Isusovu životu, bila je izuzetno važna za Isusovo poslanje, njegov ključni trenutak. Isus jest Jaganjac. Kada je Isus stajao pred Pilatom, Ivan kaže “bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure” (Iv 19,14). Ivan je znao da je šesta ura vrijeme kada su svećenici počinjali s klanjem pashalnih jaganjaca. To je, dakle, trenutak žrtve Jaganjca Božjega.

Nadalje, Ivan piše da nijedna Isusova kost nije bila slomljena na križu “da se ispuni Pismo” (19,36). O kojem dijelu Pisma govori? Knjiga Izlaska 12,46, u kojoj je određeno da pashalno janje ne smije imati niti jednu slomljenu kost. Vidimo, dakle, da je Jaganjac Božji kao pashalni jaganjac dostojan prinos, savršeno ispunjenje.

U istom poglavlju Ivan govori da su promatrači nataknuli na izopovu trsku spužvu natopljenu octom (vidi Iv 19,29; Izl 12,22). Izop je trska propisana Zakonom kojom se na blagdan Pashe škropilo jaganjčevom krvlju. Tako je ovaj jednostavan čin označavao ispunjenje novoga i savršenog otkupljenja. A Isus je rekao: “Dovršeno je!”

Naposljetku, kada govori o Isusovoj odjeći u vrijeme razapinjanja, Ivan koristi upravo izraz za haljinu koju bi nosio veliki svećenik dok bi prinosio žrtve kao što je pashalni jaganjac.

Žrtveni obredi

Što iz ovoga možemo zaključiti? Ivan nam jasno govori da je u novoj i konačnoj pashalnoj žrtvi Isus i svećenik i žrtva. To je potvrđeno u ostala tri Evanđelja koja opisuju Posljednju večeru, kada Isus jasno koristi svećenički jezik žrtve i ljevanica, čak i kada sam sebe opisuje kao žrtvu. »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje… Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva« (Lk 22,19–20).

Isusova će žrtva postići ono što sva krv milijuna ovaca, bikova i jaraca nikada ne će po- stići. »Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha« (Heb 10,4). Čak i krv četvrt milijuna jaganjaca ne može spasiti narod Izraela, a kamoli svijet. Da bi se iskupilo za uvrjede nanesene Bogu koji je sama dobrota, beskonačan i vječan, čovječanstvu je trebala savršena žrtva: žrtva tako dobra i neokaljana i beskrajna kao sam Bog. A to je Isus, koji je jedini mogao “da grijeh dokine žrtvom svojom” (Heb 9,26).

“Evo Jaganjca Božjega!” (Iv 1,36). Zašto je Isus morao biti jaganjac, a ne pastuh ili tigar ili bik? Zašto Knjiga Otkrivenja prikazuje Isusa “Jaganjcem koji stoji kao zaklan” (Otk 5,6)?

Zašto ga misa mora naviještati kao “Jaganjca Božjega”? Zato što se samo žrtveni jaganjac uklapa u božanski plan našega spasenja.

Štoviše, Isus je bio i svećenik i žrtva, a kao svećenik mogao je činiti što niti jedan drugi veliki svećenik nije mogao. Jer veliki je svećenik ulazio u “Svetinju svake godine s tuđom krvlju” (Heb 9,25), a čak je i tada ostajao vrlo kratko prije nego bi ga njegova nedostojnost potjerala van. Ali Isus je ušao u Svetinju nad svetinjama – nebo – jednom zauvijek, kako bi sebe prikazao kao žrtvu. Nadalje, Isusovom novom Pashom mi smo također učinjeni kraljevstvom svećenika i Crkvom prvorođenaca (vidi Otk 1,6; Heb 12,23; i usporedi s Izl 4,22 i 19,6), s njim mi ulazimo u nebesko svetište kada god idemo na misu. Kasnije ćemo se ponovno prisjetiti ovih prizora kada budemo razmatrali tu Svetinju nad svetinjama u Knjizi Otkrivenja, s njezinim žrtvenikom, hramom, tamjanom i sveprisutnim Jaganjcem.

Svetkujmo novu Pashu

Što ovo znači za nas danas? Kako da slavimo našu Pashu? Sveti Pavao daje nam naslutiti: “Jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato, svetkujte…  s  beskvasnim  kruhovima  čistoće i istine” (1 Kor 5,7–8). Naš pashalni jaganjac je, dakle, beskvasni kruh. Naša svetkovina je misa (vidi 1 Kor 10,15–21; 11,23–32).

U jasnom svjetlu Novoga saveza, žrtve Staroga saveza imaju smisla kao priprava za žrtvu Isusa Krista, našega kraljevskoga velikog svećenika u nebeskom svetištu. I upravo je ovo ta žrtva koju prinosimo, s Isusom, u misi. U ovome svjetlu vidimo misne molitve novom jasnoćom.

“Prinosimo ti njegovo Tijelo i Krv, žrtvu tebi ugodnu i svemu svijetu spasonosnu. Pogledaj, Gospodine, na žrtvu koju ti sam pripravi Crkvi svojoj…” (Četvrta euharistijska molitva).

“Prinosimo preslavnome tvojem veličanstvu od svega što si nam dao i darovao žrtvu čistu, žrtvu svetu, žrtvu savršenu… Molimo te, pogledaj milostivo i prijazno na ove prinose, i neka ti omile kao što ti omilješe darovi sluge tvoga Abela Pravednoga i žrtva Abrahama, praoca naše vjere, i ona što ti je prinese veliki svećenik tvoj Melkisedek – sveta žrtva, čisti prinos. Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik” (Prva euharistijska molitva).

Nije dovoljno da je Isus iskrvario i umro za nas. Sada moramo napraviti svoj dio. Kako u Starom savezu, tako i u Novom. Ako želiš obilježiti svoj savez s Bogom, zapečatiti svoj savez s Bogom, obnoviti svoj savez s Bogom, moraš jesti Jaganjca – pashalnoga Jaganjca, koji je naš beskvasni kruh. Počinje zvučati poznato. “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!” (Iv 6,53)

Povrat ulaganja

Čovjekova iskonska potreba da štuje Boga uvijek se izražavala putem žrtve: štovanje koje je istovremeno čin slavljenja, otkupljenja, predanja, saveza i zahvale (grč. euharistia). Razni oblici žrtve imaju jedno zajedničko, pozitivno značenje: život se predaje kako bi se mogao promijeniti i dijeliti. Stoga, kada je Isus govorio o svojem životu kao žrtvi, dotaknuo je duboko u duše svojih apostola – duboko u duše Izraelaca – duboko u dušu svakoga čovjeka. U dvadesetom stoljeću Mahatma Gandi, koji je bio Indijac, nazvao je “štovanje bez žrtve” apsurdom modernoga vremena. Ali štovanje nije takvo za katolike. Naš najveći čin štovanja je najveći čin žrtve: gozba Jaganjčeva, misa.

Žrtva je potreba ljudskoga srca. Međutim, do pojave Isusa niti jedna žrtva nije bila dovoljna. Sjetite se Psalma 116,12: “Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?” Doista, što?

Bog je oduvijek znao što će biti naš odgovor. “Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje” (Ps 116,13).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

Ostale tekstove Scotta Hahna iz niza “Gozba Jaganjčeva – Misa kao nebo na zemlji” pročitajte OVDJE.


1     Kratko pojavljivanje slavnoga glumca u samo jednoj sceni filma (op. prev.).
2     O broju žrtvovanih jaganjaca. Josip Flavije, Wars of the Jews VI, 9,424.