Djevojka je učinila kako je bila poučena, zadovoljna što nitko nije primijetio kad je maknula blagoslovljeni sakrament. Njena je savjest, međutim, gotovo odmah postala nemirna. Na putu kući, a osobito kad je ulazila u kuću, bila je toliko uznemirena da je odlučila smiriti svoju savjest sakrivanjem posvećene hostije. Stavila je blagoslovljeni sakrament u vrećicu te je potražila sigurno skrovište. Odlučila se za udaljeni kutak u kući gdje su držali kruh. Prošla su dva dana i dvije noći. Tijekom isprekidanog sna, stalno su je mučile noćne more, i zamišljala je da čuje osuđujuće glasove koji je predaju vječnoj vatri. Treći je dan, ubrzo nakon zore, ustala iz kreveta i izvadila hostiju. Dok je razmišljala hoće li je odnijeti ženi koja joj je dala tako loš savjet ili će je vratiti u crkvu, otvorila je vrećicu i podigla nabore platna. Na svoje zaprepaštenje, vidjela je da hostija više nije nalik kruhu, nego je dobila boju mesa! – Znala je da je hostija živa. Njezin plač i jecaji privukli su ostale članove obitelji. Požurili su k njoj, vidjeli čudo i brzo obavijestili susjede. Vijest se proširila po cijeloj zajednici, a zahvaljujući glasnicima i po cijelom gradu. Obavijestili su i župnika, koji je došao u kuću s drugim svećenicima. Župnik je uzeo vrećicu s hostijom i prekrio je velom. Na putu do crkve, zbog uzbuđenja i nestrpljivosti velike skupine ljudi koji su i sami željeli vidjeti to čudo, odlučio ju je odnijeti biskupu. Smatra se da među svim tim ljudima koji su pratili župnika nije bilo jedne žene – one koja je predložila da se od hostije napravi ljubavni napitak. Ta je žena kasnije priznala da se skrivala u mraku svoje kuće čim je čula za čudo, te je smišljala kako će se obraniti. Između ostalog, odlučila je i reći da je ona dobra i poštena žena, vjernica, a da je djevojka lažljivica koja ju je lažno optužila. Kad je zadovoljno zaključila kako ima dovoljno argumenata za svoju obranu, osjećala se bolje, te se spremno pridružila glasnicima koji su je pozvali pred biskupa. Kad je vidjela da se svjetina prema njoj uopće ne odnosi neprijateljski, obuzeli su je novi osjećaji, te se odlučila baciti pred biskupa i moliti za oprost.

U međuvremenu je hostija smještena na oltar u katedrali, među cvijeće i svijeće. Red ljudi koji su željeli izbliza vidjeti čudo, činio se beskrajnim. Sljedećeg su dana ljudi iz susjednih područja također pokazali svoju znatiželju. Tijekom tog vremena, biskup Alatrija, Giovanni, stalno je bio zauzet primajući mnoge crkvene i civilne osobe koji su se željeli posavjetovati o tom slučaju.

Svi su se složili da je riječ o teškom oskvrnuću, ali nisu bili sigurni koju bi strogu i primjerenu kaznu dali dvjema ženama. Stoga je biskup Giovanni napisao pismo Vrhovnom Svećeniku, papi Grguru IX., ukratko opisujući oskvrnuće i čudo koje je potom uslijedilo. Biskup je pitao koju bi kaznu trebali dati ženama koje su priznale krivnju i iskreno se pokajale. Biskup je propisno zapečatio pismo i potpisao ga, zajedno sa svojim suradnicima, te ga je kurir odnio u Rim.

Tijekom uskrsnog razdoblja iste, 1228. godine, biskup je svećenicima iz svoje biskupije radosno pokazao Papin odgovor. Povelja s Papinim potpisom, s datumom 13. ožujka, i danas se čuva u arhivi katedrale u Alatriju. Nakon što je ponovio činjenice o tom slučaju, Papa je izjavio:

“…trebali bismo izraziti našu najiskreniju zahvalnost Njemu, koji u svemu uvijek djeluje na veličanstven način, a ponekad i čini čuda kako bi pozvao grešnike na pokajanje, preobratio opake i pomrsio zla djela nevjernika, kako bi ojačao vjeru Katoličke Crkve, učvrstio nadu i rasplamsao ljubav.

Stoga, dragi brate, ovim apostolskim pismom predlažemo da kaznite blažom kaznom djevojku koja je, po našem mišljenju, taj ozbiljni grijeh počinila više iz slabosti nego iz pokvarenosti, osobito ako uzmemo u obzir činjenicu da se, nakon što je priznala svoj grijeh, iskreno pokajala. Međutim, protiv žene koja je u svojoj izopačenosti potaknula djevojku da počini to oskvrnuće, poduzmite takve disciplinske mjere koje smatrate najprimjerenijima; također joj naredite da posjeti sve okolne biskupije i prizna svoj grijeh kako bi pobožnom pokornošću usrdno molila za njihov oprost.”

Čudesna je hostija stoljećima ostala potpuno netaknuta, sve do 1700. godine kad je biskup monsinjor Guerra njen mali dio predao kardinalu Cybu. Taj je dio bio veličine zrna slanutka, a smješten je u relikvijar za koji se pobrinuo kardinal, te ga je predao u crkvu S. Maria degli Angeli alle Terme u Rimu, gdje je želio biti pokopan. Međutim, kad su se redovnici koji su brinuli o ovoj crkvi preselili, premjestili su hostiju i vjerojatno zaboravili kardinalov oporučni zapis i želju da hostija ostane u toj crkvi. U zadnjih nekoliko godina pokušavali su pronaći taj mali dio hostije, ali bez uspjeha.

Glavni dio čudesne hostije, koji se čuva u vlastitoj kapelici u katedrali u Alatriju, izložen je dva puta godišnje: prve nedjelje poslije Uskrsa te prve nedjelje poslije Duhova. Često je, zbog njena skromnog porijekla, nazivaju “Čudom siromašnih”.

Godine 1960., tijekom slavlja 25. obljetnice svojeg biskupskog djelovanja, biskup Edoardo Facchini je izjavio kako je: “…svjestan duboke vjere ljudi u Isusovu istinsku prisutnost u Euharistiji, što potvrđuje i čudo utjelovljene hostije, čija se relikvija štuje i čuva u našoj bazilici”. Biskup je smatrao i da je pravi trenutak za kanonski pregled svete relikvije koji je obavljen u prisustvu drugog biskupa i mnogih svećenika.

Relikvijar je iz kapelice odnesen u sobu u katedrali gdje su pažljivo promotrili pečate i ustanovili da su netaknuti. Iz relikvijara su maknuli staklenu cijev u kojoj se čuva hostija i pronašli crvenu svilenu vrpcu i pečat monsinjora Pietra Saulinija, biskupa iz Alatrija. Vrpca i pečat bili su isti kao oni opisani u zapisniku iz prethodnog pregleda obavljenog 1. prosinca 1886.

Nakon što je maknuo pečat, biskup Facchini je izvadio čudesnu hostiju. Izjavio je da izgleda jednako kao i u prethodnim pregledima, tj. da izgleda kao komad mesa smećkaste boje, “…valjkastog oblika zbog cijevi u kojoj je čuvan, i čini se sjajnim svugdje gdje je hostija bila u doticaju s cijevi”.

Nakon što su se svjedoci konzultirali i izrazili zadovoljstvo obavljenim pregledom, čudesna je hostija vraćena u cijev i zatvorena dvostrukim pečatom. Zatim je smještena u srebrno-zlatnu pokaznicu oblika križa s valovitim zlatnim zrakama.

Godine 1978., na 750. obljetnicu čuda, održane su posebne svečanosti i predavanja. Predavanja su tiskana u knjižicama u kojima su opisani detalji čuda. Tijekom slavlja povodom te obljetnice, monsinjor Cesario D’Amato je u svom obraćanju vjernicima izjavio: “…čudo živi. Ono je vidljivo, neuništivo, stvarno.”

(Ostale članke o euharistijskim čudima VIDI OVDJE!)

S dopuštenjem preuzeto iz časopisa Book