Danas slavimo spomendan Imena Isusova. Njegovim je imenom obilježena i u liturgiji svaka nova godina kad se u evanđelju čita Lukin podatak: “Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća” (Lk 2, 21).To pak upućuje na dva navještaja Isusova imena, u Mateja i u Luke. U Lukinu evanđelju anđeo Gabrijel donosi blagovijest Mariji: “Evo začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus” (Lk 1,31). U Mateja je blagovijest upućena Josipu: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,20-21). I u Luke se među recima čuje drevno proroštvo Izaijino koje Matej dodaje izričito: “Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: ‘Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel’, što znači: S nama Bog” (Mt 1,22 = Iz 7,14).

Bibličari upozoravaju na tri nijanse u svetom tekstu. U oba navještenja stoji: “Nadjenut ćeš mu ime Isus…” Premda je nadijevanje imena u Bibliji pridržano ocu, po Luki je to i Marijina povlastica što već nekako naznačuje osobitost djevičanskoga začeća Isusova. Sam pak Izaijin citat u Mateja jest navlaš zagonetan: “I nadjenut će mu se ime Emanuel”, čime se naznačuje još jedan “autor” imena Isusova, a to je sam Bog, Otac kojemu su ove dvije svete osobe, djevičanskim brakom povezane, najbliži suradnici, svaka na svoj način i obje upravo kao sveti i djevičanski supružnici. U samom imenu Isus skriva se velika poruka – on će biti novi vođa Božjega naroda kao njegov drevni imenjak Jošua koji je uveo Izraela u Obećanu zemlju.

U samom se imenu Isus skriva velika poruka. Tom naime imenu odgovara hebrejsko ime Jošua ili Jehošua. To je tzv. bogonosno ime (kao npr. naš Bogomir), a znači: “Bog je (moj) spasitelj”. Stoga Matej i dodaje “jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1, 21). A kako je došlo od Jošue do Isusa? Evanđelja su izvorno napisana grčki. Naš Isus potječe neposredno od grčkoga  Ἰησοῦς – Iesous (ou=u), što je u latinskom dalo ime Jesus, a u staroslavenskom Isus. No, u Grčkoj su mnogi onaj “e” čitali kao dugi “i”, pa su se dva početna “ii” stegnula u naš Isus.

Poznat je Isusov monogram koji je u katoličku kršćansku pobožnost uveo naš sv. Bernardin Sijenski – IHS. Od njegova vremena taj se znak nalazi često uklesan u kamenu, na dovratnicima domova itd. Mnogi taj monogram tumače kao kraticu latinskog: “Jesus hominum Salvator – Isus Spasitelj ljudi”. No to su tri početna velika slova grčkoga ΙΗΣΟΥΣ, jer se veliko dugo “e – η” piše kao naše “H”. Taj će Bernardinov monogram preuzeti sv. Ignacije Loyolski kao grb svoje Družbe Isusove s geslom: “In nomine Jesu – U ime Isusovo!” Taj se onda poklik i zaziv udomaćio u svagdanjoj kršćanskoj pobožnosti te se svi, i važni i nevažni poslovi, poduzimaju: “U ime Isusovo!”

O snazi Isusova imena najznačajnije je izvješće sv. Luke u Djelima apostolskim o prvom čudu u povijesti Crkve o ozdravljenju čovjeka hroma od rođenja (Dj 3,1; 4,22). Petar i Ivan uzlaze u Hram na molitvu. Čovjek, hromak od majčine utrobe, zavapi za pomoć. Petar progovara: “Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!” I kad su se dvojica apostola morali braniti pred Vijećem za tu intervenciju, Petar je održao bogoduhu besjedu o Kristu Isusu koju zaključuje čudesnim iskazom: “I nema ni u kom drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga Imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4,12).

Veličanstven je tekst u poslanici Filipljanima – himan Kristu poniženomu i uzvišenomu. Sv. Pavao, čini se, prenosi ga u svoje Pismo iz prve kršćanske liturgije. Ime Isusovo je “Ime nad svakim imenom” jer je to ime onoga koji jest Gospodin, što u jeziku Novoga zavjeta znači Bog, Sin Božji odvijeka koji je za nas postao čovjekom (Fil 2,6-11).

Na to upućuje već Izaijino proroštvo koje, kako smo spomenuli, stoji iza imena Isusova u oba evanđeoska navještenja – Mariji i Josipu (Iz 7,14 = Lk 1,31 i Mt 1,22). Po Izaiji ime je budućem Mesiji Emanuel – S nama Bog. Time Matej i završava svoje evanđelje. Posljednji Isusov susret na dan uzašašća završava apostolskim poslanjem koje nastavlja Isusovu misiju Spasitelja svijeta. Isus ga potkrepljuje: “Ja sam s vama do svršetka svijeta” (Mt 28, 20).

Na blagdan Imena Isusova u Časoslovu se nižu odlomci iz glasovitoga himna koji se pripisuje sv. Bernardu, u izvrsnom i kongenijalnom prijevodu hrvatskoga isusovca Milana Pavelića. Dobro ga je imati stalno uza se, pa ga prepisujemo iz Pavelićeva remek-djela Himni, 2. izdanje, Zagreb 1945. Ipak, latinski je izvornik još ljepši i značajniji. Radi hrvatskoga sroka, u Pavelića himan počinje: “Na Isusov se spomen sam…” U izvorniku je to izvoran poklik: “Isuse, slatki spomene…!» No od slatkog spomena još je slađa, od svakog meda slađa Isusova prisutnost. U jednoj od susljednih kitica Isus se naziva: “Triumphator nobilis – plemeniti pobjednik!” Dosta se sjetiti kako je pobijedio Pavla kojega od progonitelja uzima za svoga oduševljenog apostola. Možda je najjači stih: “Tko kuša, taj tek pravo zna – što znači ljubav Gospodnja.” U latinskome se taj “tko kuša” naziva “ekspertom”, iskusnikom, u vrlom lijepom sroku: “Expertus potest credere – quid sit Jesum diligere!” Što to znači “ljubiti Isusa” može kazati samo ekspert, iskusnik koji je to kušao, gustirao. Evo stihova:

Na Isusov se spomen sâm
u duši budi dragi plâm
al’ vrh milinama je svim
u milom društvu kad si s njim.

Što nježnije da zapjevaš,
što ljupkije da poslušaš,
il’ što draže promatraš
no Isus što je, Gospod naš?

O blag spram svima, Isuse,
što mole ili kaju se,
il’ traže te kroz žića vaj,
tko tebe nađe, nađe raj.

Govoriti je uzalud,
badava peru sav je trud,
tko kuša taj tek pravo zna,
što znači ljubav Gospodnja.

Ti, Isuse, milinom svom
i našom budi nagradom:
naš ponos cijeli bio tek
u tebi, Spase, zauvijek.