Život je čudesna stvarnost. Što to drži atome cvijeta da se tako savršeno slože u bojama, mirisu, obliku? Odakle cvijet i voćka crpe sve ono blago i ljepotu koju ni tvornice ne mogu napraviti ni čovjek imitirati?

Tko drži ljudski organizam tako savršeno da se ne raspadne? Tko vodi hod zvijezda? Tko poučava životinje kako će preživjeti i razmnožiti se? Ili: što to drži na okupu boje neke slike da prenose umjetnikovo nadahnuće? Materija je inertna, mrtva, sklona raspadanju. Tko je to drži u savršenim oblicima prirode, minerala, organizama, ljudskog djela? Tko?

Gradove, umjetnička djela, kuće, tvornice, strojeve složio je ljudski duh služeći se nekim drugim Duhom koji materiju oko nas drži u zakonima. Ljudski je Duh složio slova knjige, slike, odijela, hranu, glasove pjesama, note, kola, govor, strojeve, razgovor. A tko je omogućio ljudskom duhu takva ostvarenja? I koji je duh stvorio čovjeka?

Očito je da je to neka Sila jača od materije i od čovjeka? Da je predivna, svemoćna, stvarateljska, dobra, sveta. Koja je to Snaga?

To je Duh Sveti po kojem nam je udahnuta duša pri rođenju i kojega posebno primamo kod krštenja i drugih sakramenata, te osobito u molitvi. Duh Sveti je stvarateljska osoba, vrhunska sloboda, mir. On osposobljava čovjeka za stvaranje. On je najjača sila svijeta. On je Ljubav i sve vodi tiho, delikatno, polagano, ali sigurno k cilju. Tko njega prima postaje sposoban da pobjeđuje sve nedaće života.