PRIČE IZ ŽIVOTA HRVATSKIH SVETACA I UZORNIH VJERNIKA (4)

Tiha i sabrana Azra s očima punim Boga

“Tiha kao pčela, radina kao mrav. Vedra kao vedar dan. Sabrana kao kap. Oči joj pune Boga.”

Azra

Na Institutu za tumore u Zagrebu ležala je mlada bolesnica pišući pismo svom profesoru. Najvjerojatnije nije znala da je to posljednje pismo koje će napisati. Razigranim i pomalo nemirnim rukopisom slala je svoju poruku: “Poštovani profesore…, ja sam bolesna. Imam karcinom želuca i jetre najmalignijeg tipa u visokom stadiju. S medicinskog stanovišta samo mala slamka postoji… No, ja znam da je moj Gospodin i Liječnik samo Isus… Ja sam u njegovim rukama. U mom srcu je mir i blistava kupelj svjetlosti. I ovu situaciju držim samo još jednom – najvećom milosti koju mi je Gospodin iskazao u životu. Zahvaljujem mu i predajem se uvijek iznova. Ispred mene se prostire blistava staza svjetlosti koja me vodi u zagrljaj Isusov i ništa drugo. Na toj stazi stalno se kupam u njegovoj svjetlosti. Uskoro ću oćelaviti posve, pa ću nositi kapu. Malo ću izmijeniti svoj image. Skrivena u Presvetim ranama Isusovim na njegovu tijelu najsrdačnije vas pozdravljam i preporučam svoju siromašnu dušu u vaše molitve… Zagreb, 6. 5. 1998.” U te su riječi utkane posljednje energije tihe i samozatajne osobe koja nije znala mirovati. Tu njezinu oznaku pjesničkom je darovitošću izrazio profesor o čijem se pismu radilo:

“Tiha kao pčela, radina kao mrav. Vedra kao vedar dan. Sabrana kao kap. Oči joj pune Boga.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Radina kao studentica filozofije i komparativne književnosti, kao radnica u tvornici, kao studentica anglistike i teologije. Tko bi uz to mogao nabrojiti brojne lekture i korekture koje je Azra napravila za KS, brojne priredbe i recitale, simultane prijevode predavanja i seminara poput onoga o. Betancourta u Ciboni, brojne instrukcije i predavanja koja je održala kao profesorica vjeronauka, rad u Collegiumu pro musica sacra, na Katoličkom radiju. Bez pretjerivanja tome treba dodati skrb za bolesnu i nepokretnu majku i svakodnevni kućanski poslovi. Sve bi to moglo izgledati vrlo “napuhano” da nije bilo obavijeno ozračjem skrovitosti, tišine i molitve. Takav je bio svaki Azrin rad, kvalitetan i produhovljen, a ona bi se uz vedar osmijeh nenametljivo skrila iza svega toga napravljenog da ne svrati pozornost na sebe.

181482_529810067065162_1669333619_n

Azra Ljumanović i njezini kolege s kardinalom Franjom Kuharićem 1983. godine

Azra je rođena u obitelji Jakuba i Ruže, r. Martinčević, 31. svibnja 1958. godine u Zagrebu. Krštena je u 13. godini. U 18. godini života dogodio se presudan preokret njezina života. Jednoga jutra čitala je Evanđelje po Ivanu. U njezinoj je duši tada zabljesnuo Bog osvjetljavajući joj otajstvo izraženo u riječima: “Bog je ljubav.” Te je Ivanove riječi prvi put susrela pišući maturalni rad o slovenskom pjesniku Kosovelu. Nakon toga osobnog susreta s Bogom u riječi i glazbi, vjerom je ispunila sav svoj život. Kad ju je s. Imakulata upitala što bi željela biti u životu, odgovorila je: “Karmelićanka ili majka brojne djece.” Bog je ipak imao druge planove. Uključila se u ansambl Collegium pro musica sacra i tu pokušala ostvariti ono obiteljsko zajedništvo među ljudima bez kojega se kršćanstvo ne može ostvariti.

Kada je prvi put išla na probu navedenoga ansambla na Institutu za crkvenu glazbu, dok je prolazila hodnikom s nestrpljenjem očekujući željkovani susret, odjednom je začula poznati glas s. Cecilije koji ju je obuzeo svojom ljepotom, prozračnošću, dubinom i čistoćom. Pjevala je psalam: “Dođite, živomu vrelu, izvoru radosti spasa!” Azra je bila toliko zanesena da nije mogla procijeniti je li u tom trenutku požurila ili usporila korak. Imala je osjećaj da prema njoj ide potok, bistar i čist i da ona ulazi u taj potok. Poželjela je napiti se iz toga potoka. I to se zaista dogodilo. Collegium je postao njezina kršćanska obitelj, kroz njega je doživljavala iskustvo kršćanske zajednice. Putujući na razne nastupe, upoznavala je i doživljavala Crkvu u punom smislu te riječi. Vidjela je njezina svjetla i njezine sjene. Vidjela je i svoju ulogu u Crkvi. Nije postala ni karmelićanka ni majka brojne djece, ali je do posljed njega časa bila svjedok Isusove ljubavi, navjestiteljica vjere i prenositeljica dragocjenog iskustva ostvarena zajedništva.

268916_529809900398512_1613005472_n

Azra sa svojom gitarom

To je iskustvo pokušavala prenijeti na svoje vjeroučenike. Vodila je brigu o svakom posebno. Trudila se siromašnijim učenicima pomoći u nabavci knjiga. Godinu dana je posjećivala u bolnici svoga učenika Ivana koji je također već u vječnosti. Studenticama Katehetskoga instituta davala je satove iz engleskog jezika bez naknade. Toliko je toga učinila u malo vremena da je mnogi nisu imali prilike ni zamijetiti. Bila je to njezina sreća; znala je, naime, da je vidi Otac nebeski u tajnosti. Njemu se obraćala, sva prema njemu usmjerena:

“Ti si kao more uz obalu mog života. Ti si kao galeb u nebu moje duše.
Ti si onaj put kojim gledam u budućnost, Ti si ona ruka što me vodi u sigurnost!
Ti si život moj, a ja, ja sam tvoja pjesma,
Ti si moja radost, a ja, ja sam tvoja sreća…”

U nedjelju 17. svibnja 1998. ostavila je ovu zemlju i nastavila pjevati:

“Ti si moje oko, a ja, ja sam pogled tvoj. Ti si moje lice, a ja, ja sam osmijeh tvoj. Ti si kao rijeka što izvire iz moga srca, Ti si kao luka kojoj dolazi moja barka.
Ti si moja kuća, a ja, ja sam dom tvoj,
Ti si moja ljubav, a ja, ja sam čovjek tvoj.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Fotografije: Facebook stranica Azra Kristina Ljumanović

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 23. siječnja 2015.

Možda vam se svidi