SVJEDOČANSTVO STUDENTICE

Nikada nisam osjetila tatinu ruku na svom ramenu, ali Bog je Dobri Otac

Želim vam posvjedočiti kako me kroz život Dobri Otac vodio za ruku.

Foto: morgueFile

Foto: morgueFile

Rođena sam u vihoru rata, u danima kad su ljudi žrtvovali život kako bi nama, generacijama koje dolaze, omogućili sretno djetinjstvo i zdravo odrastanje. U danima kad se domovinom prolamao plač novorođenih i ranjenih, uplakanih majki i očeva, začuo se i moj. No moram ovdje napomenuti da imam dvije domovine: Hrvatsku o kojoj su mi pričali i koju sam zavoljela, ali i Bosnu u kojoj sam odrasla, doživjela svoje najljepše, najsretnije i najtužnije trenutke, naučila voljeti, boriti se, svladavati životne prepreke, ali i moliti i vjerovati.

Točno tri mjeseca nakon moga rođenja, Bog mi je odlučio podariti najboljeg anđela čuvara. Bog je znao da trebam nekoga tko će me pratiti izbliza, nekoga tko će bdjeti nad svim onim što će mi život donijeti, a i na oltar domovine trebalo je prinijeti još mnogo žrtava. Izgubila sam tatu, poginuo je za domovinu, i jednu, i drugu. Dao je svoj život kako bi sačuvao moj i još mnoge druge.
Bila sam sretno dijete i kao većina igrala sam se na zelenim livadama, skakala, pjevala. Jednostavno živjela sam život dječjom radošću.

Ipak postojale su dvije stvari koje su me činile drugačijom od drugih.
Taj muškarac koji zabranjuje, odobrava, igra se, uči, raduje se, ali i tuguje sa svojim djetetom nije bio prisutan u mom životu. Nisam osjetila očevu ruku na svome ramenu, topli poljubac na licu kad sam plakala jer mi je bilo teško. Nisam imala komu izgovoriti tu dvosložnu riječ „TATA“. Pogađalo me to i kao i svako dijete pitala sam se zašto, jesam li nešto krivo učinila, jesam li ja dovoljno dobra da bih mogla imati tatu kao ostala djeca. No malena dječja glavica nije mogla domisliti odgovor na sva ta pitanja. Jedino što sam znala je da imam mamu, onu koja me voli i u čijem se zagrljaju topila svaka moja bol.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Druga stvar koja me činila drugačijom od mojih vršnjaka je slabovidnost koja je bila urođena. U očima djeteta, koje ne može prepoznati lica prijatelja, koji se igraju tek dvadesetak metara udaljeni od njega, kojemu su i šetnje brežuljcima predstavljale izazov, često su se rađale suze. Ali koliko god da su boljele, danas shvaćam da su te suze bile blagoslovljene, one su, a i danas to čine, pročišćavale moj pogled, oslobađale snagu u meni za koju nisam ni znala da ju imam.

Moj anđeo me uistinu prati na mom životnom putu. Katkad siđe s moga ramena, ali samo da mi pruži ruku i podigne me iz moga malodušja. Tijekom svih ovih godina, shvatila sam da su, kako kaže sveti Pavao, moje slabosti zapravo moje jakosti. Gospodin, koji je Milosrdni Otac, koji ljubi i prima u zagrljaj svako svoje dijete, me vodio za ruku. Zajedno sa mnom je prešao more mojih kušnji, iako su liječnici tvrdili da je gotovo pa nemoguće, završila sam osnovnu školu i gimnaziju bez nekih posebnih prilagodbi, bili su mi dovoljni uvećani nastavni materijali i ljudi dobroga srca spremni pomoći.

Danas studiram, studiram ono što volim. Brucošica sam i ova prva godina studija pred mene je postavila puno novih zadataka. Odlučila sam sama doći u novi grad, uvjeriti, najprije sebe, a potom i druge, da ja to mogu. Nije mi lako, ali nije ni tako strašno. Ponekad se zna dogoditi da se slučajno sudarim s prolaznicima, preskočim stubu ili dvije, ne vidim čitati titlove u kinu, moram sjediti za katedrom kako bih pratila predavanja, no Božja ljubav koja me dovela do ovdje mi daje snagu.

Znate prva molitva koju sam naučila je Anđelu čuvaru, još i danas, kada imam dvadeset godina, molim ju barem jedanput dnevno. Sve svoje uspjehe i padove, žrtve i odricanja prikazujem Dobrome Ocu i stavljam pod zagovor Marije Majke i Pomoćnice kršćana. Svako jutro kažem: „Budi volja Tvoja.“ Nastojim život gledati kroz prilike koje mi Gospodin daruje. Čvrsto vjerujem da nijedna prilika nije izgubljena ili propuštena jer svaka ostavlja neko iskustvo koje nam onda dopušta da prepustimo Gospodinu da nas oblikuje u svojim rukama.

Kad vam je teško, kada mislite da je sve izgubljeno i da više nema nade, nemojte zaboraviti da imate dvije ruke. Sklopite ih na molitvu! Tako ćete naći utjehu i mir, otvorit će vam se oči i shvatit ćete koliko Gospodin darova stavlja pred vas. I ne bojte se tišine, osluškujte ju svakodnevno, u tišini nam Krist progovara kroz našu savjest. Svakim danom slavite život i radujte se, ali ne griješite rekao je učitelj i otac mladeži don Bosco.

Anita, studentica Hrvatskoga jezika i književnosti

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. studenoga 2013.

Možda vam se svidi