SVEĆENIČKI KANDIDAT

Svjedočanstvo osobe s homoseksualnim sklonostima: Zašto ljudi poput mene ne bi smjeli biti svećenici

Crkvi trebaju zreli muškarci, samopouzdani u svom identitetu i spremni biti duhovni očevi. Volim Crkvu, ali ja nisam muškarac kakav Crkvi treba kao svećenik.

Ja sam jedan od muškaraca za koje Katolička Crkva kaže da ne smiju biti svećenici. Osjećam ono što Vatikan naziva „snažnim homoseksualnim sklonostima”, što me, prema Crkvi, čini neprikladnim kandidatom za svećenstvo. Vatikanska uputa iz 2005. o pitanju homoseksualnosti i svećenstva to jasno kaže: „Crkva poštuje dotične osobe, ali ne može u sjemeništa ili u sveti red primati osobe koje prakticiraju homoseksualnost, imaju snažne homoseksualne sklonosti, ili podupiru tzv. ‘gay-kulturu’.” Taj nauk nije nov. Vatikan je 1961. godine objavio da se ne smije zaređivati muškarce s homoseksualnim nagnućima. Sjemeništarce koji su „teško sagriješili protiv šeste zapovijedi s osobom istog ili suprotnog spola” treba „odmah otpustiti”.

Taj me nauk ne vrijeđa. Zapravo se s njime slažem. Da je Crkva slušala vlastite savjete od 1961. do 2005. godine, uvjeren sam da danas ne bismo gledali toliko šokantnih naslova: “Istraga seksualnih prijestupa u sjemeništu sv. Ivana”; “Žrtve se prisjećaju užasa seksualnog zlostavljanja u čileanskom sjemeništu”; “Tvrdnje honduraških sjemeništaraca o raširenim homoseksualnim prijestupima”; “Vatikanski policajci upali na gay orgiju s drogom u stanu kardinalova pomoćnika”; “Muškarac kaže da ga je kardinal McCarrick, njegov ‘ujak Ted’, seksualno zlostavljao.” Većina užasnoga zlostavljanja opisanog u izvješću pennsylvanijske narodne porote uključivala je adolescente i mladiće. To nije pedofilija.

Ono što povezuje sve ove skandale je homoseksualnost u našim sjemeništima i svećenstvu – rezultat toga što je Crkva ignorirala vlastite jasne smjernice. Ako doista želi prekinuti seksualne skandale, Crkva mora priznati da ima problem homoseksualnih svećenika i prestati zaređivati muškarce sa snažnim homoseksualnim sklonostima. Prvi skandal s „ujakom Tedom” bio je to što je „ujak Ted” postao svećenik.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovoj temi pristupam sa strahom. Uvjeren sam da su većina homoseksualnih svećenika dobri i sveti ljudi. Jedan primjer od mnogih koje poznajem je svećenik koji služi kao bolnički kapelan. Redovito prati obitelji kroz bol tjelesne traume, bolesti i smrti voljenih osoba. Ima posebnu karizmu za muškarce koji umiru od AIDS-a, što po mom uvjerenju proizlazi iz njegove ljubavi za druge osobe sa snažnim homoseksualnim sklonostima, kakve i on ima. Mnogima od njih pomogao je da se prije smrti pomire s Kristom.

Zato se slažem s upozorenjem biskupa Barrona o opasnostima pravljenja žrtvenih jaraca od ljudi koji, poput mene, imaju privlačnost prema muškarcima. No prepoznavanje velike uloge koju je homoseksualnost imala u prošlim i sadašnjim skandalima nije pravljenje žrtvenih jaraca. To je suočavanje Crkve s istinom.

Nadbiskup Charles Chaput je komentirajući dokument iz 2005. napisao: „Uporne homoseksualne sklonosti nikad ne isključuju osobnu svetost – homoseksualci i heteroseksualci imaju isti kršćanski poziv na čistoću prema svome staležu – ali one čine poziv učinkovite svećeničke službe mnogo težim.” Iz mog osobnog iskustva, vjerujem da ima mnogo razloga zašto je to tako, ali ovdje ću se usredotočiti na dva, izravno povezana s nečistoćom.

Prvi je razlog to što je muškarcima s homoseksualnim sklonostima mnogo teže ispunjavati zahtjeve čistoće. Većina skandala u Crkvi od 2002. uključuje homoseksualne svećenike koji su ozbiljno zakazali u čistoći. To me ne iznenađuje. Čistoća, uvjeren sam (i mnogo je dokaza za to), mnogo je teža muškarcima s homoseksualnim sklonostima nego drugima.

O. James Lloyd CSP, svećenik s doktoratom iz psihologije sa Sveučilišta New York, više od 30 godina kao klinički psiholog radi s homoseksualcima (uključujući i svećenike). O temi čistoće i homoseksualnih svećenika kaže: „Iz kliničkih je dokaza jasno da je psihička energija potrebna za susprezanje homoseksualnih poriva mnogo veća od one koja je potrebna heteroseksualcu”.

Poput mnogih muškaraca koje privlači isti spol, i ja sam se kompulzivno upuštao u riskantno anonimno ponašanje s drugim muškarcima. Da sam bio svećenik, moj bi grijeh bio još veći jer bih na užasan način zlostavio nekoga kome bih trebao biti duhovni otac. Uvid o. Lloyda ovdje je iznimno vrijedan: „Dimenzija kompulzivnosti koja prati osobnost s istospolnom privlačnošću ne smije se ignorirati. Crkva je predugo skretala pogled kao da se ništa ne događa. Ne smijemo više zatvarati oči pred očitim… Kad god postoji sumnja i o jednom kandidatu za svećenstvo, sumnja se mora razriješiti u korist Crkve!” Ako Crkva želi izbjeći seksualne skandale, mora prestati zaređivati muškarce kojima je najteže živjeti čistoću.

Drugi problem izravno je povezan s prvim. Ako svećenik ne slijedi crkveni nauk u vlastitom životu, neće svoje župljane učiti da slijede nauk za koji misli da se ne primjenjuje na njega. Ozbiljan problem s homoseksualnim svećenicima je velik broj njih koji se ne slažu s crkvenim naukom o seksualnom moralu i prikriveno ga (ili otvoreno) potkopavaju za propovjedaonicom i u ispovjedaonici.

Dobar primjer je moja vlastita borba za čistoću. Ubrzo nakon što sam se 2009. vratio Crkvi, sagriješio sam u anonimnom seksualnom susretu s muškarcem. Pun kajanja sutradan sam pošao na ispovijed, i tamo me svećenik (meni nepoznat) šokirao – rekao mi je da seks s muškarcem nije grijeh. Poticao me da pronađem dečka, govoreći: „Crkva će se promijeniti.” Kad sam kasnije spomenuo tog svećenika ljudima koji su ga poznavali, doznao sam da je javna tajna da je taj svećenik homoseksualac. U svojoj knjizi iz 1991. godine Gay Priests dr. James Wolf razgovarao je sa 101 svećenikom. Svi su oni izjavili da se ne slažu s crkvenim naukom o seksualnom moralu. Samo 9 % njih reklo je da bi laiku poput mene rekli da se ne upušta u seksualne odnose s muškarcem. Ostali nisu nikad smjeli ni biti zaređeni.

Priznajem da svećenici koje sam opisao ne predstavljaju sve homoseksualne svećenike. Vatikanski dokument iz 2005. sadrži iznimku za ljude kod kojih se radi o „prolaznoj” homoseksualnosti – ljude koji su uspjeli nadvladati teške rane istospolne privlačnosti uz pomoć savjetovanja, napornog rada, molitve i iskrenog promišljanja o sebi, i koji su dobri kandidati za svećeništvo, no mislim da su takvi ljudi rijetki.

Kako su seksualni skandali Crkve većinom homoseksualni, Crkva više ne može riskirati zaređujući muškarce s homoseksualnim nagnućima i nadajući se da će se ta nagnuća pokazati prolaznima. Crkvi trebaju zreli muškarci, samopouzdani u svom identitetu i spremni biti duhovni očevi. Volim Crkvu, ali ja nisam muškarac kakav Crkvi treba kao svećenik. „Norme za zaređivanje svećenika”, koje je Biskupska konferencija Sjedinjenih Država objavila 1993. godine, kažu sljedeće: „Da bi se moglo reći da je pojedinac zreo, njegov seksualni instinkt mora nadvladati dvije nezrele tendencije – narcizam i homoseksualnost, i mora biti heteroseksualan.”

Kako bi američka Crkva danas izgledala da su naši biskupi ozbiljno shvatili upute iz 1961., 1993. i 2005. godine? Na to pitanje ne možemo odgovoriti, ali možemo gledati u svoju budućnost i poslušati riječi pape Franje o primanju homoseksualaca u sjemeništa: „Ako imate i najmanjih sumnji, bolje da ih ne pustite da uđu.” Molimo da biskupi ovdje u Americi i po cijelom svijetu poslušaju njegov mudri savjet.

Daniel Mattson | First Things

Prijevod: Ana Naletilić

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više