Bila sam za vrijeme svih tih stravičnih događaja u Jeruzalemu, čas ovdje, čas ondje, bijah toliko izmučena i ispaćena, u velikim bolovima i nasmrt bolesna. Dok bičevahu mojeg najmilijeg Zaručnika, sjedila sam u jednom kutu tog trga, kamo se nijedan Židov ne usudi doći da se ne onečisti. A ja se uopće nisam bojala; sjela sam tamo i željela postati čista, željela sam da samo jedna kap Njegove krvi kapne na mene i očisti me. Bijah toliko bolesna, toliko ispunjena mukom, mislila sam da moram umrijeti. Nisam nikako mogla pomoći, morala sam sve ostaviti kako je bilo, a samilost me gotovo ubila. Jaukala sam i drhtala pri svakom udarcu i samo sam se stalno čudila kako me ne otjeraše. Oh, kako bijedan ležaše moj najmiliji Zaručnik, izmrcvaren podno stupa, u lokvi svoje svete krvi, kako grozno izgledahu bijedne lakoumnice koje mu se izrugivahu, a potom s gnušanjem odoše, kako samilosno reče im njegov pogled: “Vi me tako rastrgaste i još se rugate!” Kako ga okrutno redari udarahu nogama da ide dalje, kako je ranama, umrljan krvlju, jadan puzao za svojim haljinama, i jedva da se ogrne rukama drhtavim od boli, ponovno ga potjeraše na novo mučenje i vukoše ga pokraj Njegove Majke; oh, kako ona, kršeći ruke, gledaše za Njegovim krvavim stopama, a sa strane stražarnice otvorene prema trgu začuh izrugivanje krvnikovih momaka, koji su u rukavicama pleli krunu od trnja i, rugajući se, provjeravali njezine bodlje. Tresla sam se i drhtala i htjedoh potrčati da vidim svoga jadnog Zaručnika u novoj patnji, i bijah tako nemirna i bolesna; tad se tom mjestu prikrade sirota Majka Isusova, a druge žene i nekoliko dobrih ljudi oko Nje je zakriliše, i bilo je ganutljivo kako Ona obrisa Isusovu krv oko stupa i uokolo. Vika i urlikanje Isusovih neprijatelja i naroda odzvanjaše tako strahotno, kad su Gospodina provodili. Bijah toliko satrvena i tako bolesna, te od boli i straha nisam više mogla niti plakati, no htjela sam se pridići i sa zebnjom se dovući do mjesta krunjenja trnovom krunom.

Tad iznenada dođe prekrasan goli dječačić, s plavim kovrčama samo s jednim povojem oko tijela, iskočio je između dugih haljina pobožnih žena i bijaše tako hitar, provlačio se je između nogu muškaraca, i odjednom potrči k meni, bijaše jako veseo i mio, okrene moju glavu, zatvori mi čas oči, čas uši, i izvodio je svakojake djetinje šale i nikako ne htjede dopustiti da dalje promatran tužne slike. Dječak me također upita: „Zar me ne poznaješ? Ta, ja se zovem Josip i iz Betlehema sam“, i potom započe pripovijedati o špilji s jaslicama i Kristovu rođenju, i o pastirima i trojici kraljeva i kako to sve bijaše divno i radosno, i pritom je poskakivao i šalio se, a ja sam se stalno bojala da možda zebe, jer bijaše tako oskudno odjeven i još padne malo tuče, ali on mi stavi ručice na obraze i reče: „Osjećaš li kako sam topao? Tamo gdje sam nije zima.” Ja sam još uvijek jadikovala, no on me je tješio i kaza mi jednu lijepu prispodobu, u kojoj patnja iziđe u radost, i pritom pljesne rukama. Izloži mi u toj prispodobi mnoga značenja iz Kristove Muke i pokaza mi i njive na kojima je izraslo trnje od kojeg je spletena kruna, te što to trnje predstavlja, i kako će te njive postati divna žitna polja, a trnje zaštitna živica oko njih, puna prekrasnih ruža 1 u cvatu. Da, znao je sve tako ljubazno i milo objasniti da se je činilo kako se sve trnje pretvara u ruže, s kojima bismo se mogli igrati. No sve što kaza bijaše puno značenja, nažalost, većinu sam zaboravila, bila je to duga, ganutljiva slika nastanka i razvoja Crkve u posve djetinjim dražesnim usporedbama. Ljubazni dječak nije mi više dao da gledam Kristovu Muku i odvuče me u jednu sasvim drugu djetinju sliku. Sad i sama bijah dijete i nisam se tomu dugo čudila, i trčah s dječakom Josipom u Betlehem, na sva igrališta iz njegove mladosti, i on mi pokaže sve, i igrali smo se i molili u kasnijoj špilji s jaslicama, u koju se često sklanjao kao dječak, kad su ga braća peckala zbog njegove pobožnosti, i bijaše, kao da njegova obitelj još živi u staroj pradjedovskoj kući u kojoj je nekoć stanovao otac Davidov, a koja u doba Kristova rođenja već bijaše u tuđim rukama, jer tada u njoj bijahu rimski službenici kojima Josip moraše plaćati danak. Bijasmo vrlo veseli kao djeca, i bijaše kao da ni Isus, pa čak ni Majka Božja još nisu rođeni.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Anne Katharine Emmerich “Gorka muka Gospodina našega Isusa Krista” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Vjerojatno je sestra ovdje zaboravila dosta stvari vezanih za nedjelju Laetare, koja se naziva i Nedjeljom ruža, jer danas Sveti Otac, da bi obilježio radost tog dana, koji izbija između trnja korizme kao ruža, blagoslivlja jednu zlatnu ružu i s njome u ruci prolazi Rimom. Na to može upućivati njezino spominjanje ruža, isto kao žitna oranica na naziv „Nedjelja okrjepe” ili „Nedjelja kruha“, jer se danas čita evanđelje o pet tisuća koje Isus nahrani s pet kruhova i dvije ribice. Taj dan stoga se zove i Dominica rosata, de panibus.