U Hitlerovim i Staljinovim logorima trpjelo je i umiralo golemo mnoštvo nevinih i čestitih stradalnika. Većinom su to bili mučenici svojih rodoljubnih, idejnih i vjerskih osjećaja. Junaci koji se nisu bojali ni smrti ni muka za svoje ideale.

A muka im doista nije manjkalo. Jer logori u kojima su čamili, s pravom su nazvani paklenima. U njima i s njima je doista vladao pakao: đavolska mržnja, zloća, nepravda, glad, ropski rad, ponižavanja čovječnosti, mučenja i ubijanja nasmrt, sve prave značajke pakla. Tu je istinu potvrdio i jedan od nositelja tog paklenog logorskog sistema, SS oficir Trankle kad je jednom zgodom primao nove logoraše. On im je izjavio: „Ovdje nitko nema pravo na smijanje. Jedini koji se tu smije jest đavao. A taj đavao — to sam ja”.

U toj đavolskoj mreži logora trpjeli su pripadnici svili rasa, narodnosti, vjera i ideologija. Nije valjda bilo na svijetu nijedne veće skupine ljudi koja nije imala nekog zastupnika u kojem njemačkom logoru (a po svoj prilici tako isto i u Gulagu).

U koncentracijskom logoru Dachau bilo je internirano oko 2720 službenika raznih religija. S obzirom na vjeru među vjerskim službenicima katolici su sačinjavali golemu većinu (94,88%!). U logoru Dachau bilo je zatočeno 2579 katoličkih svećenika, a službenika svih ostalih vjera 141.

Kako je Bog — Apsolutno Dobro — uvijek na strani dobra, On je i u tom paklenom vremenu znao stvarati svece. I eto, sveci su se rađali i rasli upravo u paklu logora. Đavolski režim koji je vladao u logoru i kraljevao kako u redovima krvnika tako i u redovima žrtava, kod ovih posljednjih je potaknuo plemenite duše da se razviju do najviših granica svetosti. Mnogi dobri vjernici su tamo u sebi razvili do herojskog stupnja svoje kreposti i svoju spremnost odricanja. Prijetnja zla i dubina boli u njima su stvorili uvjete za maksimalni duhovni i duševni razvoj. Sazreli su do svetačkih razmjera. Postali su sveci i mučenici.

Jedan od njih je i o. Rupert Mayer, svećenik isusovačkog reda. Došao je na svijet u gradu Stuttgartu 23. siječnja 1876. Poslije studija gimnazije i bogoslovije postaje svećenik (1899.) i vikar u Spaichingenu. Odlučio je postati isusovcem i stupio u novicijat (1900.). Dosta godina radi kao misionar u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Od godine 1912. živi u Münchenu kao dušobrižnik. S još nekim suradnicima osniva družbu „Sestara sv. Obitelji”.

U Prvom svjetskom ratu mobiliziran je i postavljen za vojnog kapelana. U jednom okršaju je teško ranjen (1916.), pa je amputirana noga (1917.). Kad bi ga upozorili da nepotrebno dovoditi u opasnost svoj život on bi im mirno odgovorio: „Moj život je u Božjim rukama”. Odlikovan i demobiliziran nastavlja svoj rad u Münchenu kao ispovjednik, propovjednik i duhovnik Marijine kongregacije za muškarce. Na njegovo nastojanje uvodi se bogoslužje na münchenskom kolodvoru.

Godine 1937. o. Mayer vidi u bezbožnom nacizmu najveću opasnost za njemački narod, stoga nastupa protiv nacističke ideologije i riječju i djelom. Policija i SS mu prijete uhićenje ako ne prestane propovijedati (čak ga i kard. Faulhaber to isto moli iz straha za njegov život). Godine 1937. dobiva iz Berlina formalnu zabranu propovijedanja. Hrabri o. Mayer nastavlja neustrašivo svoje sveto djelo. Početkom lipnja biva uhićen i osuđen na šest mjeseci zatvora. Kaznu izdržava u istom zatvoru gdje je nekada tamnovao i Hitler (Landsberg).

Po isteku kazne opet nastavlja propovijedanjem vjere, pa je uhićen po drugi put (1938.). Oslobodivši se zatvora po općoj amnestiji zbog uspješnog Anschlussa, junački pater nanovo nastavlja svoju evanđeosku službu. Uhićen je treći put (23. prosinca 1939.), te dobiva najtežu kaznu: logor Oranienburg. Kako je zatvaranje ratnoga vojnog invalida i odlikovanog veterana uzbudilo njemačke patriote, policija ga prebacuje iz logora i konfinira u benediktinski samostan Ettal, odakle se ne smije nigdje micati sve do konca rata.

No o. Rupert Mayer bio je spreman na sve izazove! U upitniku koji je morao ispuniti prije ulaska u zatvor napisao je: „Nimalo se ne žalim na svoju sudbinu. Ne smatram ju sramotom, već krunom moga života.” A uoči odvođenja u koncentracijski logor iz Gestapovog zatvora, piše: „Kad se zatvore vrata zatvora i nađem se sam u ćeliji u kojoj sam proveo već toliko vremena, poteku mi suze. Ali to su suze radosnice, jer sam po ljubavi prema svome pozivu, mogao biti dostojan zatočeništva i hoditi ususret nesigurnoj budućnosti.”

„Naše vrijeme predstavlja krajnje ozbiljan poziv narodima zemlje da se vrate Bogu. Ne može se živjeti bez Boga”, riječi su o. Ruperta Mayera, a svoju najdražu molitvu započinjao je riječima: „Gospodine, neka bude ono što ti hoćeš i kamo ti želiš, ja ću koračati. Pomozi mi samo shvatiti tvoju volju.”

Oslobođen od Amerikanaca, o. Rupert se vraća u svoj München kako bi, premda već slab, nastavio evangelizaciju. No njegove su snage bile pri kraju. Na blagdan Svih svetih 1945. godine, pri samom oltaru, udaren je od kapi i umire isti dan. Na njegovu grobu u Münchenu i dan danas okupljaju se brojni hodočasnici. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. na olimpijskom stadionu u Münchenu, 3. svibnja 1987. Oca Ruperta i danas zovu „apostolom Münchena”.

Tadašnji nadbiskup Münchena kardinal Faulbacher, nakon uhićenja o. Ruperta Mayera 1937. godine, održao je u crkvi sv. Mihaela ovaj neustrašivi govor:

Otac Rupert Mayer, svećenik Družbe Isusove, bio je zdrav čovjek kad je pošao u rat, u kojem je tisuću puta izložio svoj život opasnosti vršeći dušobrižničku dužnost. Teško ranjen i tjelesno skršen vratio se u domovinu i sad je eto primio njezinu hvalu, O. Mayer je kao apostol muževa isticao upravo muževne i junačke crte kršćanstva, pokazivao put od vjere do života, uvijek tražio od katoličkih muževa da državi dadu što je njezino, a Bogu i Crkvi što je Božje i Crkveno. On se odupirao komunizmu u skupštinama i govorima, a i pojedincima je na svoj pučki način znao prikazati blagodat i korist pravog državnog i društvenog uređenja.

O. Mayer je kao i sv. Ivan Krstitelj kazao istinu u lice i mogućnicima ovog svijeta. Već bi davno mogao izaći iz zatvora, da se pismeno obvezao, da izvan Münchena neće propovijedati. Ali kao karakterni čovjek nije mogao zatajiti katoličko načelo „Riječ se Božja ne da staviti u okove“ [2 Tim 1, 9). Izjavio je da to ne može potpisati i ostao u zatvoru.

Kongregacija muževa bila je teško pogođena uhićenjem o. Mayera, ali je ipak održala red pokorivši se mojoj želji. Za to vam se sad zahvaljujem. Demonstracije su u starom smislu riječi preživljene. Državnoj policiji ne bismo mogli iskazati veću uslugu, nego kad bi joj svojim protestom dali priliku da ureduje pendrecima i uhićenjima, ukorima i otpuštanjem mrskih katolika iz službe, katolika, koje danas više mrzi i progoni nego li boljševike.

Moji dragi katolički muževi! Vi ste održali red i disciplinu, ali je morate i dalje održavati. Obećajte sad svome biskupu, da nećete danas kod mog nagovora, a ni inače kod propovijedi, upadati poklicima i da nikako nećete pokazivati ni svoje odobravanje, ni negodovanje. Ne smijemo zaboraviti da se nalazimo u crkvi. Ali zato se moramo za svog duhovnika u zatvoru moliti. Pred Bogom je vrijeme kad treba govoriti. Kod molitve neka nam budu tri nakane pred očima:

Prvo, da o. Mayer ne klone duhom. Nije lako snaći se u pustinji iza onako aktivnog života (nedjeljom je tri i do četiri puta propovijedao) i mnogi je već u grobnoj tišini zatvora klonuo. Drugo, da se vrijeme kušnje skrati i da se vrata njegove tamnice doskora otvore i treće, da Providnost i ovdje zlo promijeni u dobro.

Ja sam se kao biskup 31. svibnja 1937. žalio na Ministarstvo za crkvene poslove protiv zabrane propovijedanja od 28. svibnja 1937. Naravno, da to nije ništa koristilo i zabrana je i dalje ostala na snazi. Zato se i obraćam danas na vas, katolički muževi.

Vrijeme je kad treba šutjeti, ali je i vrijeme da se govori. 9. lipnja 1937., nekoliko dana iza uhićenja o. Mayera, upravio je moj ordinarijat s mojim odobrenjem opširno dokumentiran protest protiv samog uhićenja na ministra unutrašnjih i vanjskih poslova, ministra vjera, bavarskog ministra predsjednika i tajnu državnu policiju u Münchenu. U tom protestnom dopisu stoji:

O. Rupert Mayer ne treba dokazivati svoje rodoljubno uvjerenje. Njegovo djelovanje za vrijeme rata i iza njega, njegovi nebrojeni govori kod raznih vojnih svečanosti, njegov neustrašivi stav protiv komunizma i marksizma u stotinama skupština, vlastoručno pisano priznanje od Führera prigodom proslave 25-godišnjice misništva govori dosta. Gdjegod je o. Mayer nastupio, bilo to u obrambenim jarcima, u lazaretu, na propovjedaonici ili za govorničkim stolom, svuda se pokazao duhovnikom rijetkog značenja, neodoljivim apostolom, čuvarom vjere i ćudoređa, aktiviteta i vjernosti državi…

Führer je na više mjesta u svojoj knjizi izjavio, da on nije i neće biti vjerski reformator. On i danas još stoji kod te izjave. Ali su druge sile na djelu, koje hoće iz političkog pokreta izvesti drugu reformaciju i koje nastoje, usprkos Führerovih riječi, kršćanstvo i svako kršćansko uvjerenje uništiti. Protiv ovih je o. R. Mayer podigao mač duha, kako Apostol naziva riječ Božju. Sam Führer izjavljuje: “Kršćanstvo je već tisuću godina povezano s njemačkim narodom. Ta se činjenica ipak ne da samo tako oboriti.” A ja dodajem: što je tisuću godina bilo tako povezano i sraslo, ne može se rastaviti bez teških gubitaka na jednoj i drugoj strani. Prema tome čini onaj, koji brani vjersku i ćudorednu nauku, uslugu narodnoj i državnoj zajednici. Već samo stog gledišta bi bilo djelovanje o. R, Mayera ne samo vjersko-crkveno, već i rodoljubno.

Kao biskup dajem o uhićenju o. R. Mayera ovu načelnu izjava: Država nema prava braniti svećeniku da propovijeda u crkvi, ako on ispunjava uvjete konkordata i ako je od svog biskupa primio poslanje za propovijedanje. Propovijed je bitni dio dušobrižništva, a ovo pak spada u čisto crkveno područje. U Reichskonkordatu glasi čl. 32, „Svećenik ne smije razviti nikakvo stranačko-političko djelovanje.“

S obzirom na to izjavio je Vatikan suglasno s vladom: „To što su njemački svećenici i redovnici obvezani da se drže čl. 32. ne znači, da se dužno naučavanje i tumačenje crkvenog nauka bilo kako ograničuje.“ Država dakle nema prava da brani propovijedati, a ne smije ni svećenika zatvoriti, ako se on te zabrane ne drži. U protivnom slučaju znači da su zavladala vremena iz povijesti apostola, kao što to čitamo u 4. i 5. glavi Djela apostolskih.

S uhićenjem o. R. Mayera kucnuo je čas prvih kršćanskih vremena. Samo neka nam Bog dade milost, da i na strani progonjenih oživi duh prvih kršćana, duh jakosti i mučeništva.

Prošlu sam srijedu 30. lipnja posjetio o. Mayera u Stadelheimu. Posjet je bio dozvoljen uz taj uvjet, da traje 10 minuta i da mu prisustvuje jedan činovnik. Tim sam posjetom htio pokazati našem dragom duhovniku, da ga biskup, katolički muževi i katolički münchenski narod nije zaboravio. O. Mayer se duševno i tjelesno dobro drži. Svoj prisilni dopust snosi s onom željeznom energijom, kojom je dolazio svojim vojnicima, ovo vrijeme mucanja onim filozofskim mirom, kojim je ležao na Istočnoj fronti na operacionom stolu, kad su mu amputirali nogu. On je čak nekim humorom primijetio da već 25 godina nije imao ovako redovite šetnje i toliko vremena za studij. Iza svog posjeta u Stadelheimu pisao sam i njegovoj 83-godišnjoj majci, da je umirim.

Katolički muževi! Uhićenje o. Ruperta Mayera ima osim osobnog i opće značenje. Ono pokazuje, da je „kulturkampf“ za uništenjem Katoličke Crkve u Njemačkoj zašao u novu fazu. Plameni se znakovi pokazuju, a jedan je od ovih znakova uhićenje münchenskog apostola. U velikom govoru u Furstenfeldbrucku (Govor koji je održao bavarski ministar predsjednik Wagner, a pod naslovom »Eine Mahnung an die Kirchen«) dovedeno je uhićenje o. Mayera u vezu s današnjim crkveno-političkim položajem. Među ostalim rečeno je i ovo: „Moram nažalost konstatirati, da još danas postoji moć, koja štetno djeluje u našem narodnom životu. Da li pravo čujemo? Ova moć nisu slobodni zidari, nisu komunisti, ni boljševici, ova zadnja antidržavna moć, koju valja još svladati su crkve. Jedino one se neće priključiti narodnoj zajednici.“

Ova nam izjava kao plameni znak pokazuje, na čemu smo. Još nedavno se boljševizam nazivao državnim neprijateljem broj jedan, a danas se o tom neprijatelju i ne govori više. Na pojedine izjave i podatke u tom govoru neću se ni obazirati, nego primjećujem još samo ovo: Tamo se govorilo i o državnim doplatcima za crkve i plaćama biskupa, ali se šuti o plaćama i dispozicijama ministara, premda to i te kako zanima šire, napose radničke krugove. Nije rečeno ni to, da sve te doplatke i plaće za biskupe, a koje su utvrđene konkordatom, crpe država od onog blaga, što ga je sekularizacijom crkvenih kneževina i samostana – otela. Neka vrati država Crkvi sve njeno vlasništvo i mi ćemo se odreći tih državnih doplataka i svih plaća.

Na jednom mjestu aludira taj govor i na jednakost pred Bogom i zakonom, A tko može danas tvrditi, da se radi po principu jednakosti, kad se u javnost daju izvještaji o prekršajima duhovnih osoba i stranačkih pripadnika? Smiju li se jednako objelodanjivati napadi na kršćanske svetinje kao i odgovori na te napade?

Moji dragi katolički muževi! Tjednima se smije u njemačkim novinama i časopisima pogrđivati i klevetati katoličke biskupe, katoličke istine i crkveno uređenje. Nama je uskraćena i ta mogućnost da pokažemo, što je istina, pa bilo to i u crkvenim novinama. Mi smo u savjesti obvezani da štujemo državni autoritet, a doživljavamo, da država mirno dopušta, da se crkveni autoritet ruši i u blato gazi. Ima govora i novinskih članaka koji traže krvavo odstranjivanje rimskih „štetočina“ i državnih neprijatelja. Jedne su novine smjele sve biskupe od reda nazvati veleizdajnicima, a tijelovsku procesiju prikazati antidržavnom manifestacijom.

Jučer sam primio iz Nizozemske pismo iskrivljenim rukopisom pisano. To je pismo trebalo upozoriti pograničnu policiju na suradnju katolicizma sa židovskim boljševizmom i na zavjeru sa strane katoličkih tajnih ubojica. U tom sramotnom pismu stoji: „S velikim smo interesom saslušali izvještaj patra Egidija. Pismeno ćemo Vam priopćiti daljnje korake o židovsko-njemačkom jedinstvu. Otrov koji želite, a koji već u najmanjoj količini prouzrokuje barem ludilo, možemo Vam nabaviti iz Indije. No mi Vam savjetujemo, da odustanete od otrova … (Taj …) dobijemo u Berlinu i otvoreno. Odašiljanje će preuzeti na sebe jedan odlučni čovjek, kojem nije više stalo do ove suzne doline. Naš zajednički plan mora uspjeti.“ Umjesto potpisa nespretno nacrtana sovjetska zvijezda. Falsifikat izbija iz svakog retka, a ipak ima ljudi koji vjeruju da je takvo zločinačko ludilo moguće.

Zato i nazivam uhićenje o. Mayera plamenim znakom. Kad mu je bilo zabranjeno govoriti na sastancima izvan crkve, on se pokorio. Izričito kažem kako na sastancima izvan crkve nije više govorio. Ali kad su mu zabranili propovijedanje, nije se smio po savjesti pokoriti. Boga treba više slušati negoli ljude.

U vladinim su krugovima ogorčeni, što je vijest o uhićenju o. Mayera došla u inozemne novine. Spomenuli su i moje pismo na ministarstvo crkvenih poslova. No ja iz principa ne dajem izvještaje u inozemne novine. I ovih sam dana negativno odgovorio na jedan upit iz Londona i neke druge pokušaje odbio. Vrlo me čudi kad vidim, da se odgovorni faktori više zgražaju nad vanjskim vijestima o nepobitnim činjenicama, nego li nad samim činjenicama, u našem pak slučaju nad uhićenjem o. R. Mayera. Međutim vijest o uhićenju o. Mayera nije mogla već s tog razloga biti izdana, jer sadrži netočne podatke. Ordinarijat je izjavio, da će s njegove strane biti sve učinjeno da o. Rupert Mayer dođe na slobodu. To je učinjeno zato, da se zapriječe demonstracije i nepromišljeni koraci ogorčenog naroda.

Uostalom i ne treba posebnih izvještaja za inozemstvo. Materijal tuzemnih novina je tako bogat, da si strane novine mogu bez daljnjega stvoriti sud o položaju Katoličke Crkve u Njemačkoj, a dopisnici stranih novina bi morali biti i slijepi i gluhi, kad od svega ovoga ne bi ništa saznali.

Katolički muževi! Potrebno je da u ovim ozbiljnim časovima shvatimo tajnu križa. Zakon je i tajna Kraljevstva Božjeg, da Crkva mora u sva vremena nositi na sebi znakove rana svog Božanskog Učitelja i upravo po tim ranama prepoznajemo je kao mistično tijelo Gospodinovo i kao pravu Crkvu Kristovu. U nju ne smijemo posumnjati ni onda kad vidimo, gdje sa svojim Božanskim Osnivačem nosi trnovu krunu i križ. Ni onda kad treba za nju i lične žrtve prinijeti.

Presudni je čas došao! Svakom pojedincu bit će postavljeno pitanje: „Jesi li gottglaubig“? ili priznaješ Krista i Njegovu Crkvu? „Gottglaubig“ ne sadrži u sebi više prvi članak vjere. „Gottglaubig“ znači po ovoj novoj vjerskoj statistici: Vjerujem sam u Boga kao i Turci i — odričem se Krista i Njegove Crkve. Tko se dakle prizna kao „gottglaubig“, odrekao se Krista i istupio iz Katoličke Crkve. Zato treba na ovo pitanje odgovoriti spremno, bez „ako“ i da, bez oklijevanja i kompromisa, slobodno, ako treba i pismeno: Ja sam katolik! Ne vjerujem samo u Boga, vjerujem i u Krista i u Njegovu Crkvu. Katolik sam. Da i „amen“.

Kardinal Faulhaber

Izvor: Wikimedia

Više o bl. Rupertu Mayeru možete pročitati u knjizi “O. Rupert Mayer – Isusovac protiv nacizma” Wilhelma Sandfuchsa u izdanju Provincijalata Družbe Isusove u Zagrebu.

Priređeno i prilagođeno prema: Živan Bezić, Sveti logoraši (Služba Božja, 4/1988); Sukob Crkve sa suvremenom diktaturom (Obnovljeni život, 7/1937); Homilija pape Ivana Pavla II. na misi beatifikacije o. Ruperta Mayera (3.5.1987.)