UREDNICA PORTALA ŽENA VRSNA

Svjedočanstvo majke sedmero djece Katarine Matijace: ‘Božja providnost ponekad poprima granice nemogućeg’

Katarina Matijaca vjeruje kako je svako dijete istovremeno Božji poziv s jedne i odgovor roditelja s druge strane. Veliku priču o svojem odrastanju, prvim godinama braka, otvorenosti prema životu te ulozi majke u brojnoj obitelji, u kojoj je iskusila mnogo radosti, žrtve, odricanja i primanja, podijelila je s našom novinarkom Rašeljkom Zemunović.

Katarina Matijaca, urednica katoličkog portala Žena vrsna i majka sedmero djece, sebe u šali naziva majkom po zanimanju. „Poziv majke može se usporediti s poslom dežurnog liječnika, kojega malo šalju na jednu, a već za pola sata na drugu stranu”, objašnjava. Jednom je čula kako smisao roditeljstva nije u tome da roditelji svoju djecu odvedu u raj, nego da oni kroz svoju djecu zasluže raj. „Ja sam shvatila koliko me roditeljstvo teše, mijenja, koliko me svakodnevno stavlja pred nove izazove. Bog mi daje dovoljno snage kako bih mogla ispuniti sve svoje dužnosti, ali i dovoljno prostora kako bih shvatila da sam još uvijek slaba, mala i nedostatna“, kaže.

Gospodinu se najviše približila u razdobljima kušnji, poput onoga kada je kao majka dvoje ili troje djece bila uvjerena da nije uspjela realizirati svoju ideju o majčinstvu. „Silno su me opterećivale stvari koje nisam stigla ili sam ih loše odradila. Puno puta sam zaspala sa suzama pitajući se kakva sam ja to majka. Zašto nisam bolja? Zbog čega nemam više strpljenja i zašto ne znam odgovoriti na svako dječje pitanje“, priznaje. U tom periodu je Bogu prinosila svoju možda najustrajniju molitvu, izuzev one kada je kao djevojka molila za budućeg muža. Molitva je glasila: „Bože, izvadi ovo moje srce od kamena i daruj mi srce od mesa.“ Priznala mu je kako ne može biti majka kakva želi, jednostavno ne može biti Njegova slika. Zbog toga je svoju djecu predavala Nebeskom Ocu.

Tekst nastavlja ispod oglasa

„Evo ti, Gospodine, moja djeca, Ti popuni ono što ja ne mogu. Izbriši sve što sam pogrešno učinila. Ti ih odgoji, ljubi i vodi, a meni pomozi da se u svemu ovome snađem.“ Od tada je prošlo desetak godina. Katarina svjedoči kako ju je Gospodin upravo u tom razdoblju kušnji mijenjao i odgajao. „To naravno ne znači da se još uvijek ponekad ne osjetim nedostatnom za zadatak koji mi je povjeren“, tvrdi.

Naša sugovornica je rođena 1981. godine, kao najstarije dijete u obitelji Zelić. Do petog razreda osnovne škole živjela je u Splitu, a onda se s obitelji preselila u kuću njihove bake u malo mjesto Mravince. Njezina majka je imala silnu želju imati više djece, ali je zbog brojnih komplikacija u trudnoći, naposljetku uspjela roditi “samo” troje djece. Međutim, kako je bračni par Zelić intenzivno osjećao poziv za otvorenošću životu, naknadno su udomili još dvije djevojčice. Katarina je odgojena u vjerničkoj obitelji i temeljne životne stavove dobila je u kući. „U meni je oduvijek bila prisutna želja za vlastitom obitelji i majčinstvom“, prisjeća se. Kada ju je ispovjednik jednom prilikom upitao razmišlja li o posvećenom životu, Katarina mu je odgovorila kako o tome nema što razmišljati. Ona je znala da je njezin poziv majčinstvo. Katarina Matijaca objašnjava kako pritom nije bila tvrdoglava, nego je već tada o tome imala duboku i jasnu spoznaju.

Molitva za budućeg supruga

Za razliku od drugih mladih ljudi, koji često prolaze kroz pubertetska odvajanja od Crkve, Katarinina vjera nikada nije zapala u ozbiljnu krizu, nego je neprestano sazrijevala s njom. Danas vjeruje kako je isključivo Božjom milošću odoljela svim kušnjama koje donosi mladost. „Na moja vjerska uvjerenja prvenstveno su utjecali roditelji, a zatim i moj ispovjednik don Josip Mužić te djevojke posvećenog života u njegovoj zajednici.”

Naime, oko don Josipa su se okupljali mladi željni ozbiljne i duboke formacije, a oni stariji su duhovno podupirali mlađe. Tako je i Katarina među njima pronašla starije duhovne sestre s kojima je vodila intenzivne duhovne razgovore.

Majka joj je još kao djevojčici, kada je imala možda 12 godina, predložila da moli za budućeg muža, a Katarina ju je shvatila ozbiljno i svaku večer je molila na tu nakanu. Supruga Mladena je upoznala u zboru mladih, koji su se krajem devedesetih okupljali u splitskoj Akademskoj crkvi svetog Filipa Nerija. Družili su se nakon mise, razmjenjivali note i razgovarali. Već na jesen Katarina je otišla u Zagreb jer je ondje upisala studij klasične filologije, odnosno starogrčkog i latinskog jezika, te isusovački Fakultet filozofije i religijskih znanosti.  U to vrijeme Mladen je zbog zdravstvenih problema doputovao u Zagreb i javio se svojoj poznanici iz Splita. „Otišla sam ga posjetiti u bolnicu. Već tada su započeli naši dugi razgovori koji će kasnije biti temelj naše veze i braka”, opisuje.

Pola godine kasnije Mladen ju je nazvao i rekao: „Volio bih se naći s tobom.“ Prije nego što je pristala na susret, Katarina mu je odgovorila: „Što ti konkretno hoćeš od mene?“ Zvučala je ozbiljno, možda čak i pomalo neugodno, ali je, ponukana očevim savjetima u djetinjstvu, uvijek htjela znati na čemu je. Mladen je bio još direktniji: „Hoću se oženiti i imati djecu s tobom.“ Sljedeće dvije i pol godine hodali su na daljinu. Katarina je bila u Zagrebu, a Mladen je studirao restauraciju u Splitu.

„Mislim da je to bila jedna od velikih milosti u našem odnosu. Naravno da smo kao mladi ljudi bili u napastima, jer tijelo hoće svoje, ali smo kroz brojne razgovore postavili temelje naše emocionalne povezanosti“, objašnjava. Kada bi se vikendima ili praznicima vidjeli u Splitu, samo bi nastavili razgovarati. Kroz te duge razgovore ostvarili su intimnu povezanost zahvaljujući kojoj su kasnije u zajedničkom životu prebrodili određene kušnje. „U razdoblju hodanja smo pričali o svemu i svačemu, pa tako i o djeci. Čak smo smišljali imena za našu djecu. Htjeli smo imati brojnu obitelj, ali smo smatrali kako je od nas velikodušno imati četvero djece, u čemu nas je Bog kasnije demantirao.“

Katarina i Mladen Matijaca na mjestu gdje su se vjenčali

Kršćanska ljubav na djelu

U lipnju 2002. godine, u vrijeme ispitnih rokova, Mladen je nazvao Katarinu kako bi je obavijestio da mu je pružena jedinstvena prilika: plaćeno jednogodišnje školovanje u Engleskoj. Bez obzira na to što su već navikli na hodanje na daljinu, relacija Zagreb-Engleska im se ipak učinila prevelikom. Tada su se odlučili na, gledajući svjetovnim očima, riskantan potez. Iako su bili nezaposleni, donijeli su odluku da će se vjenčati. Vjerovali su kako ih je Bog, upravo kroz tu stipendiju, pozvao da se sakramentalno združe.

Vjenčanje su organizirali u roku od mjesec dana, doslovno na brzinu. Sudjelovali su na zadnjem zaručničkom tečaju koji se toga ljeta organizirao u Zagrebu. U petak su se zaručili, a u ponedjeljak su se već pojavili na pripremama za brak. Da su zakasnili samo jedan dan, onda bi se mogli vjenčati tek na jesen, a njihov bi život sigurno krenuo u drugom smjeru. Naravno da su roditelji bili iznenađeni ovom naglom odlukom, ali su je naposljetku prihvatili. Katarina i Mladen su se vjenčali 5. kolovoza 2002. godine u idiličnoj staroj crkvi svetog Jurja od Podmorja, koja se nalazi u Kaštel Starom, a u njoj deset godina prije i deset godina nakon njih nije bilo vjenčanja.

Vjenčanje Katarine i Mladena Matijace

Budući da su svoje roditelje odlučili poštedjeti troškova vjenčanja, na koje su se ionako vrlo naglo odlučili, dogovorili su se kako neće organizirati proslavu. „Međutim, naši prijatelji i ekipa iz Svetog Filipa Nerija su se angažirali. Uredili su prostor unutar i oko crkve te pripremili zakusku, dok je jedan prijatelj, koji je studirao glazbu, svirao. Naše vjenčanje je ustvari bila kršćanska ljubav na djelu“, opisuje. Prisjeća se kako je don Josip Mužić toga dana u svojoj propovijedi najprije odbacio sumnje svih onih koji su bili iznenađeni njihovom odlukom. Okupljenima je poručio kako su mladenci odgovorili na Božji poziv, što predstavlja dobar početak za brak, a onda je Katarinu i Mladena upozorio: „Sada treba nastaviti dalje, ne možete živjeti na staroj slavi.“ Bile su to riječi koje su ovom bračnom paru zauvijek ostale misao vodilja: u svemu uvijek iznova tražiti i slijediti Božju volju.

Skroman početak braka

Mladen je u Englesku otišao ranije kako bi riješio dokumentaciju, upis i smještaj, a Katarina se na avion ukrcala nekoliko dana kasnije. Međutim, dan ili dva prije puta osjetila je mučnine i zaključila kako joj mjesečnica kasni. Test na trudnoću je bio pozitivan. „Mladen je bio oduševljen kada sam mu telefonom javila vijesti. Mislim da smo mi već tada shvaćali kako je poziv na brak neodvojiv od poziva na otvorenost životu. Osjećali smo kako trebamo imati povjerenja u Božju providnost i biti otvoreni prema Njemu. Kasnije nam se kroz cijeli brak pokazalo da je otvorenost životu jednaka otvorenošću prema Bogu“, kaže.

Mladi bračni par je živio u Weymouthu, gradu veličine našeg Trogira, koji se nalazi na jugozapadu Engleske. Budući da su dobili vizu, kojom su u ono vrijeme mogli ostvariti prava kao da su engleski državljani, Katarina je tijekom trudnoće imala zdravstveno osiguranje i pravo na besplatan porod. U svibnju 2003. godine rodila se njihova najstarija kći Emanuela, a dva mjeseca poslije obitelj se vratila u Hrvatsku, u Mladenovu roditeljsku kuću, koju je njegova obitelj preuredila za njihov dolazak. Početak u Hrvatskoj je bio skroman, jer Katarina i Mladen nisu imali stalan posao, pa su kompletnu kuću opremili darovanim rabljenim namještajem.

„Mi smo tada bili spremni na malo, ali ni u čemu se nismo osjećali zakinuto, jer nam je bilo najvažnije da smo zajedno te da se za našu obitelj prvenstveno pobrinemo u duhovnom smislu“, kaže. Katarina je sada zahvalna da se to razdoblje oskudice dogodilo upravo u mlađim godinama, kada su još imali avanturistički duh i bili spremni na nesigurnost. „Danas se ljudi jako teško odlučuju na brak. Smatraju kako prije vjenčanja moraju imati osiguran posao, stan i auto, a mi smo se odlučili na brak koji će biti oslonjen isključivo na Božju providnost.“

Kada Providnost poprima granice nemogućega

U sljedećim godinama Mladen je studirao te radio honorarno kako bi prehranio obitelj, dok je Katarina, uz brigu o djeci, nastojala privesti kraju svoj studij. Nakon trećeg djeteta, konačno je odlučila ostaviti studij i potpuno se posvetiti djeci. “Nekako mi se kroz to vrijeme jasno iskristalizirala odluka da budem majka kod kuće. Shvatila sam da sam svima, osim svojoj djeci, itekako zamjenjiva. Željela sam to početi živjeti odmah, a intenzivan studij i potpuna posvećenost djeci nisu išli zajedno”, priča Katarina. Kaže kako je to bilo zahtjevno razdoblje, u kojem nisu osjećali pritisak, jer su bili sigurni da će Bog blagosloviti, odnosno pobrinuti se za svako dijete koje im je darovano.

Tekst nastavlja ispod oglasa

“Kroz sve ove godine braka mogu posvjedočiti čudesno djelovanje Božje providnosti. Gospodin se uvijek brinuo za nas. Sa svakim djetetom nam je darovao nešto novo kako bismo se mogli dobro brinuti za obitelj: bolji posao, povišice, zrnca mudrosti o upravljanju dobrima ili dobre i kreativne ideje za rješavanje problema.” Matijace su u jednom trenutku osjetili sve intenzivniju potrebu za zajednicom, u kojoj bi produbili svoju vjeru, pa su na poticaj obiteljskih prijatelja krenuli na neokatekumenske kateheze. „Ono što nas se kod neokatekumena najviše dojmilo jest njihov žar propovijedanja, radikalnost življenja evanđelja te potpuna otvorenost Svetom pismu. Prije sam vjerovala u Providnost, ali kod njim sam naučila kako Providnost ponekad zna poprimiti granice nemogućega“, kaže.

Foto: Bitno.net

U neokatekumenskoj zajednici su dobili dodatno ohrabrenje za otvorenost životu. Katarina je među neokatekumenima upoznala brojne parove s mnogo djece. „Mene je tada mučilo jedno pitanje. Ok, ja osjećam poziv na otvorenost životu, ali što s mojom djecom? Hoće li oni zbog moje odluke biti zakinuti? Hoće li starija djeca nositi teret mlađih?“ Odgovor je primila u razgovoru s nekoliko djevojčica, inače najstarijom djecom u velikim obiteljima, koje su s radošću, nevjerojatnom lakoćom i pomalo duhovito pričale o svojim obiteljima. Katarina je napokon dobila potvrdu: velika obitelj donosi radost svima, kako roditeljima tako i djeci.

Trudnoća kao liturgija života

Nakon Emanuele, u obitelj su tijekom godina još stigli Marin, Magdalena, Ivan, Luka, Josip i Lucija. Katarina smatra kako je svaka njezina trudnoća, uvjetno rečeno, predstavljala određenu vrstu smrti. „Otvoriti vrata Bogu, dozvoliti mu da stvara novi život, doslovce znači žrtvovati svoje tijelo. Trudnoća tako predstavlja jedan oblik bogoslužja. Život majke postaje liturgija, ne ona božanska koju doživljavamo u sakramentima, nego liturgija života“, objašnjava. Svaka njezina trudnoća, nastavlja, predstavljala je smrt njezina dobrog osjećaja, jer je bila popraćena mučninama, bolovima, problemima s kretanjem i drugim tegobama. Majke u trudnoći se odriču dobrog osjećaja zdravlja i moći, svoje komocije i slobodnog vremena, a i svoj život naposljetku stavljaju pred Božji oltar.

„Prije svake trudnoće sam Bogu na njegovo pitanje hoću li dalje, morala odgovarati da hoću, evo me, spremna sam, a to niti jednom nije bilo lako“, priznaje. Bog joj je uvijek dao davao preduvjete kako bi odgovorila na njegov poziv, a temeljni preduvjet bio je suprug Mladen. Dok su njezine reakcije na svaki pozitivan test bile mješavina osjećaja radosti, ponosa, zabrinutosti i straha, Mladenova reakcija je svakoga puta isključivo bio širok osmijeh. „Mislim da je u našoj obitelji on odradio taj posao sretnih trudnica“, šali se.

Katarina svjedoči kako ih je Bog jedan duži period pripremao na izlazak iz neokatekumenske zajednice. Naime, oboje su postepeno počeli osjećati veliku privlačnost prema klasičnoj duhovnosti, prvenstveno prema euharistijskom klanjanju. „Ne mogu reći da smo pronašli drugu zajednicu, nego smo proučavajući upute Crkve i njenih vrsnih teologa krenuli prema drukčijoj, možda više kontemplativnoj duhovnosti. Posebno su na nas utjecale dvije knjige: “Duh liturgije” pape Benedikta XVI. i “Gozba Jaganjčeva”, poznatog bibličara Scotta Hahna. Kod neokatekumena smo primili veliko duhovno blago, odnosno jedan dio izgradnje koji nam je tada itekako bio potreban. Međutim, mene su kroz život uvijek vodile don Josipove riječi, a on nam je govorio kako smo, ako osjetimo da nas neka duhovnost više ne vodi bliže Bogu, dužni otići i tražiti dalje. Jer duhovnost nije sama sebi svrha. Njezin cilj jest posvećenje i neprestano traženje načina kako se približiti Bogu“, objašnjava.

Jedan dan u obitelji Matijaca

Jedan dan u obitelji Matijaca je strukturiran, ali istovremeno itekako nepredvidljiv. Dok je Mladen na poslu, Katarina se brine o djeci, vozi ih u školu, odlazi u nabavku i održava kuću. Njezina djeca ne idu u vrtić do predškole, pa se ona trudi organizirati tzv. kućni vrtić, vrijeme kada se s njima igra, crta i čita im priče. Svake večeri obitelj se okuplja u zajedničkoj molitvi, najčešće časoslova, a tijekom dana se više puta nakratko zajedno skupe u molitvi, primjerice u tri sata poslijepodne kratko zazovu Božje milosrđe. „U dnevnoj molitvi nam se pridružuju oni koji su kod kuće, a ostali članovi, gdje god da jesu, znaju kako ih njihova obitelj podržava u molitvi“, kaže naša sugovornica.

Katarina objašnjava kako je brojna praktična uputstva o odgoju djece kao mlada majka pronašla na stranicama američkih majki blogerica. „Američki katolici su povezani u male internetske zajednice, skupa se drže te zajedno izgrađuju kulturu roditeljstva, potpuno drukčiju od one sekularne“, objašnjava. Ta spoznaja ju je potaknula da prije nekoliko godina na Facebooku otvori grupu „Tko će naći ženu vrsnu“, inspiriranu stihom iz Mudrih izreka. U tom biblijskom stihu je prepoznala ono što bi trebao biti motiv svih katoličkih žena, koje bi u sebi i svojoj okolini trebale tražiti ženu vrsnu.

U grupu je pozvala svoje prijateljice, koje su onda dodale svoje, da bi grupa na kraju narasla na oko tri i pol tisuće članica. Djevojke, udane žene i majke svakodnevno u grupi dijele praktične savjete za trudnoću, porod, odgoj djece, ali i konkretna uputstva vezana uz funkcioniranje obitelji i domaćinstva. Zaštitnica grupe je Blažena Djevica Marija, a suzaštitnici sveti Josip i sveta Rita. „Znatan dio tema odnosi se na duhovnost. Činjenica da smo sve mi katolkinje sigurno nas određuje kao majke, pa se često pitamo što Krist očekuje od nas i što o određenoj temi kaže Crkva.“

Kako je nastao portal Žena vrsna

Ideja za pokretanjem portala “Žena vrsna” rodila se kada je Katarina, zahvaljujući dobronamjernim sugestijama drugih žena, shvatila kako bi sve te korisne informacije, koje pronalaze i dijele, trebalo nekako organizirati i podijeliti sa širom publikom. Smjer portala Žena vrsna jest prvenstveno majčinsko-obiteljskog karaktera s naglaskom na dostojanstvo i uzvišenost ženskog poziva. Portal trenutačno volonterski uređuju dvije djevojke i 10 majki. „Dogovorile smo se da ćemo raditi na portalu tako da su naše obitelji uvijek na prvom mjestu, odnosno da ih portal ni na koji način neće ugroziti.“ Osim urednica, portalu pridonosi još 50 suradnika: autora, stručnjaka za razna područja, prevoditelja i lektorica.

Majke više djece se često susreću s kritikama i predrasudama okoline. Katarina Matijaca pronalazi opravdanje za takve loše reakcije: “Mislim da se većina ljudi tako ne ponaša zbog zloće, nego zbog nerazumijevanja. Osim toga, moramo priznati da im sekularni mediji, šireći lošu sliku o brojnim obiteljima, tome dodatno doprinose.” Kaže da oni nisu imali neugodnih iskustava, ali bi mogli sastaviti zbirku duhovitih reakcija ljudi na brojnost njihove obitelji. “Mi smo zaista zadovoljni i ponosni na svoju djecu. Vjerujem kako to naša okolina primjećuje. Naučili smo da nas ljudi doživljavaju upravo onako kako se mi postavljamo, a to zadovoljstvo i ponos je nešto što se trudimo prenijeti i na našu djecu. Konačno, mi nismo slučajno velika obitelj. Svako naše dijete je Božji poziv s jedne i naš odgovor s druge strane. Postoji razlog zbog čega su ona došla na svijet, kako za nas tako i za svako naše dijete”, zaključuje.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 29. srpnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi