Prije osam godina upoznala sam jednog Francuza. Činio se dobar, srdačan, potpuno drugačiji od svih osoba koje sam poznavala. Vjerovala sam sve što je govorio.

Bila sam toliko fascinirana da sam se, iako vjernica, nakon pola godine poznanstva odselila k njemu u Francusku. Nažalost, nisam znala da se on i njegova majka bave vračanjem…

Odmah po dolasku, njegova me majka odvela do vračara da provjeri jesam li s njezinim sinom radi novca. Vratila se sretna jer joj je vračar uklonio svaku sumnju. Moj me prijatelj konačno i sam gledao kroz prizmu onoga što mu je nekoć već bilo pro-rečeno. Još prije nego me je upoznao, na kartici je imao napisano da će mu žena biti s Istoka, puno mlađa, da će u imenu imati slova „s“ i „z“. A kako se sve složilo (među nama je bilo 11 godina razlike, zovem se Agnieszka), upustio se u vezu.

Prihvaćena kao novi član obitelji, često su me vodili raznim vračarima i, premda u sve to nisam vjerovala, u svemu sam sudjelovala. Vidjela sam da ni moj partner ni njegova majka nemaju prijatelja, da ih ne posjećuje rodbina i da su im jedini prijatelji bili vračari. Tada mi se u glavi „počela paliti lampica“, ali sam je ignorirala.

„Karijera“ na televiziji

U jednom trenutku nagovorili su me da sudjelujem u emisiji o zazivanju duhova. Snimala ju je poznata francuska televizija i u njoj je sudjelovalo mnogo vračara. Putovali smo po raznim crkvama i grobljima i ondje su snimane te emisije. Sada mi se to čini strašno, no onda – iako me nije zanimalo zazivanje duhova – namamili su me obećanjem: ako im sad pomognem, ubrzo ću dobiti novinarski posao na poznatoj televiziji. Sva njihova obećanja pokazala su se lažnima i običnom manipulacijom.

Ova emisija trajala je dvije godine. U to su se vrijeme kod mene počeli javljati problemi: strahovi, depresije. Nikada ranije nisam imala problema sa psihičkim zdravljem, a sada – možda to zazvuči čudno – osjećala sam nečiju prisutnost kako me prati. Kada bismo se vraćali nakon seansi zazivanja duhova, znala sam iznenada početi plakati i dugo se ne bih mogla smiriti. Došlo je čak dotle da mi je, kada sam počela nositi amulet, neki glas govorio da moram sebi prerezati žile… U to vrijeme nisam bila svjesna zašto ni što se to događa: nisam znala da je to bila posljedica tih seansi. Bila sam zaslijepljena. Čak nisam primijetila ni trenutak u kojem sam napustila Crkvu. Nisam uopće išla na sv. misu, čak ni na Božić, ni na Uskrs.

Seansa za utamničene

Jednom prilikom, jedan vrač nas je nagovorio da odemo na motivacijski trening u Rim. Na seminaru smo trebali steći znanje o tome kako postati milijarder. Vodio ga je poznati američki guru. Bio je to čovjek pedesetih godina, vrlo energičan, stalno obučen u crno. Krenula sam na taj seminar kao na obično stručno usavršavanje, ali kada je voditelj hipnotizirao tri tisuće osoba, užasnula sam se. Nisam poslušala upute koje je voditelj davao i ostala sam potpuno svjesna. Pogledala sam oko sebe: žena koja je stajala do mene, bila je trudna, počela je zavijati, a drugi su ljudi padali poput čunjeva, vikali su, plakali…. Bile su to demonske scene. Trener je pojasnio da se služi Dickensovom hipnozom. Trećeg je dana ponovno hipnotizirao čitavu dvoranu i ljudi su bili u stanju hodati kroz žeravicu. Na koncu, sudionici su dobili certifikat da su u stanju svladati svoje strahove i slabosti jer su prošli kroz oganj. Seminar je bio jako skup: trebalo je platiti 1000 eura po osobi, a privatne seanse s voditeljem dosezale su 30 000 eura.

Svakodnevica s vradžbinama

U Francuskoj je vračanje popularnije nego u Poljskoj. Uredi vračeva i vračarica uredno su registrirani i imaju svoje fiskalne blagajne. Francuzi tim vračarima ide kao običnom liječniku…

Sve životne odluke čovjeka s kojim sam živjela ovisile su o onome što će reći vračara – od naših zaruka sve do poslovnih odluka. Na poslu se prestao služiti svojim znanjem iz bankarstva i počeo sve odluke donositi na temelju vradžbina. Zarađivao je ogromne novce, ali je, na kraju, sve izgubio, i puno ga je ljudi napustilo. Nakon toga je vračara njegovoj majci „prorekla“ da će osvojiti puno novaca pa je i ona čitave dane provodila u kockarnicama i postala ovisna o kocki.

S vremenom me moj partner počeo jako ograničavati: nije mi dopuštao ići na misu, niti se susretati s ljudima izvan kruga vračeva. Tri godine nisam smjela ni u Poljsku otići jer se protivio tome da idem sama, a on nikada nije imao vremena.

Povratak u Crkvu

Oči su mi se otvorile tek kada sam se vratila u Crkvu. U Francuskoj je puno nevjernika. U mome gradu crkva je sablasno prazna. Nasreću, Gospodin mi je na put poslao ženu koja me počela voditi na sv. misu. Kao da je samo zbog mene ‘pala s neba’. Zahvaljujući njoj, nakon šest godina, otišla sam na ispovijed i obećala sebi da nikada više neću zanemariti vjeru. Već sam izgubila svaku nadu da ću se moći osloboditi svega tog košmara, ali kada sam se vratila u Crkvu, i počela primati sakramente, sv. pričest, iznenada sam dobila hrabrost i snažan unutarnji mir da sam se jednostavno prestala bojati.

Svećenik Poljak, kojeg sam našla u Metzu, rekao mi je da čim prije moram otići od tog čovjeka i izvući se iz toga pakla, ali da me ne smije čuditi ako se počnu događati napadi na mene… Nažalost, svećenik je bio u pravu.

Masovni napad

Bivalo je sve gore. Partner je postao vrlo agresivan. Nisam mogla govoriti o vjeri niti reći da sam bila na sv. misi jer bi tada pobjesnio i u kući bi nastajao urnebes…

Njegovi napadi agresije postajali su još jači kad je počeo ići k vrlo poznatom vračaru, koji mu je rekao da razgovara s anđelom (znala sam već tada da razgovara sa sotonom).

Kada je, nakon jednog posjeta tom vračaru, dobio napad, ja sam sva užasnuta, ne znajući što mi je činiti, počela na poljskom naglas moliti Pod Tvoju se obranu utječemo… Tada se on smirio i počeo normalno ponašati, jer je izgledao kao opsjednut. Njegova je majka također djelovala opsjednuto. Moglo se to vidjeti na njezinu licu. Kada bih odlazila iz kuće, ona bi otvarala vrata i ljutito me proklinjala…

Kofer ispred vrata

Jednog dana, kada se moj partner vratio od vračara, onog istoga koji mu je ono ranije prorekao naše vjenčanje, rekao je da se moram spakirati i otići – jer da moja prisutnost ometa njegov uspjeh.

Može se reći: izbacio me je na ulicu… Bila sam slomljena… Bez posla, novca i stana… Došle su kušnje da i sama odem vračaru – da saznam hoćemo li se pomiriti?! Nasreću, Euharistija mi je davala snagu i nadu. Povjerila sam sve Bogu jer sam znala da sama neću uspjeti. Iznenada su se našli ljudi koji su mi pomogli. Nakon osam godina, uspjela sam se potpuno izvući iz tog košmara!

Htjela bih da ljudi budu svjesni koliko veliku opasnost predstavlja vračanje. Ova se tema često ignorira i banalizira. Jednostavno ne dopire do nas koliko veliku opasnost nosi sa sobom! I ja bih mislila drugačije da to sve nisam doživjela na vlastitoj koži. Nismo svjesni da na taj način uništavamo svoj život. Tako se možemo dovesti i do opsjednuća.

Nažalost, čovjek bez vjere nije u stanju razumjeti tu opasnost. Zato je jako važno snažno se držati Krista jer samo, ustrajući u milosti posvetnoj i krijepeći se svetim sakramentima, u stanju smo suprotstaviti se zlu.

Agnieszka
Miłujcie się, 5/2015, 35-37

prijevod s poljskog: Jelena Vuković

Izvor teksta: Bozjemilosrdje.net