“Od svih božanskih djela najbožanstvenije je surađivati s Bogom u spašavanju duša!” (I. Zlatousti) I koliko se dotični suradnik u tom božanskom djelu više hrani na izvorima Božje ljubavi, njegov je apostolat plodonosniji; ni zatvor, ni verige, ni okovi ne mogu ga spriječiti u njegovu djelovanju. Takav je bio naš blaženi Alojzije Stepinac. Iako zatočen u Krašiću, stražarima opkoljen, fizički do kraja iscrpljen, prihvatio se organizacije pučkih misija u vidu duhovne obnove svih župa Zagreba i njegove bliže okolice. Desetak ekipa pučkih misionara (u svakoj po dvojica) krenut će od župa, koje su najudaljenije od grada, – prema njegovu središtu.

Kao Božji strateg, Stepinac je zamislio svaku od tih ekipa kao svojevrsni “bojni red”. Sedmog veljače 1960. godine krenulo se na “osvajanje” pojedinih župa, a kako je veliki postotak stanovnika iz zagrebačke okolice dolazio svaki dan u grad (bilo na rad, bilo da proda svoje poljodjelske proizvode, bilo da u gradu nešto kupi), glas o misijama širio se Zagrebom nevjerojatnom brzinom. To je za ono vrijeme bilo od neprocjenjive važnosti jer Crkva nije raspolagala ni s jednim sredstvom javnog priopćavanja, niti je na koji drugi način mogla provesti potrebnu promidžbu.

Naša, dominikanska ekipa imala je “osvojiti” pet župa: Veliku Goricu, Jakuševac, Svetu Klaru, Knežiju i župu svetog Petra u Vlaškoj ulici. Po pet župa dobile su i ostale ekipe, a jer su sve krenule u akciju istog dana predviđena za početak “ofenzive” (7. veljače 1960. godine) sve su na isti dan bile i završene, 17. travnja 1960. na sam Uskrs. Posljednju “bitku” u katedrali povela je posebna ekipa, brojnija i svježa.

Tko je bio jamac uspjeha ove duhovne ofenzive?

Kad je sv. Ivan Krstitelj “dovršavao svoju trku” rekao je za Krista: “On treba da raste, a ja da se umanjujem!” Ubrzo poslije toga dao je za uspjeh Kristova životnog djela sve što je posjedovao – vlastiti život.

I naš Strateg, pošto je učinio sve što je s ljudskog stajališta bilo potrebno da duhovna ofenziva započne – svjestan da njezin uspjeh ovisi prvenstveno o Bogu – i sam je poput Ivana Krstitelja prikazao svoj život, u zajedništvu s Kristovom žrtvom na križu, također za uspjeh, svog posljednjeg apostolskog pothvata. Da je Bog milostivo prihvatio taj njegov prinos, svjedoči činjenica da je baš s početkom ove “ofenzive” započela i njegova smrtna borba. Točno 7. veljače 1960. godine, kako čitamo u Benigarovu “Stepincu” (str. 774-5), osjetio je da ga tjelesne snage napuštaju. Nije se usudio propovijedati, mada je bila nedjelja. Sutradan nije ni misio. Bolovi su bivali sve teži i nesnosniji. U srijedu ujutro zatražio je posljednju popudbinu i moleći krunicu sa svim ukućanima, sa zapaljenom svijećom u ruci i ponavljajući “Fiat voluntas tua“ (“Neka se vrši tvoja volja!”) u 14 sati i 15 minuta predao je svoju dušu Bogu.

Vijest o smrti našeg kardinala proširila se istog dana po Hrvatskoj i cijelom svijetu na nepojmljiv način. Sutradan, na početku euharistijskog slavlja u Velikoj Gorici preporučio sam vjernicima da ga se sjete u svojim molitvama. Izrazio sam i svoje duboko uvjerenje da će nas od sada izdašnije pomagati negoli je to mogao do sada! To se uskoro i obistinilo. Naime, neposredno prije onog sramotnog sudskog procesa na kojem je naš Uzoriti bio osuđen kao zločinac, članovi Partije obilazili su državne ustanove te pravili pritisak na radništvo i činovništvo da potpišu molbu za Stepinčevu smrtnu osudu. Budući da je o tom potpisu uvelike ovisio njihov radni odnos, a time i njihova egzistencija, rijetki su se uspjeli oduprijeti tom pritisku. Doduše, Stepinac nije bio osuđen na smrt, ali dugogodišnje robijanje, bolna ponižavanja, nepravde i maltretiranja polagano su razarala njegovo zdravstveno stanje i konačno ga dokrajčila. Potpisnici zahtjeva za Stepinčevu smrtnu osudu uspijevali su ušutkavati glas svoje savjesti dokle god je bio živ. A kad je preminuo, pokazala se posve utemeljenom ona Senekina izreka: “Nitko nije gore kažnjen od onoga koji je podvrgnut biču svoje savjesti!” Upravo to su kroz suze svjedočili pokornici u ispovjedaonicama, i to sve češće koliko smo se više primicali Zagrebu.

Nijedan od misionara nije se mogao oteti dojmu da je naš blaženik organizirao ovu “duhovnu ofenzivu” po nadahnuću Duha Svetoga! Zasigurno je znao da će mnogi postati žrtvom pritiska Partije te se unaprijed pobrinuo da im ovim pučkim misijama omogući što skorije oproštenje i mir! To je bila strategija Božjeg stratega!

o. Drago Kolimbatović

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Iz torbe pučkog misionara” u izdanju Dominikanske naklade Istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.