Pri kraju misnog slavlja, koje je u karlovačkom Nacionalnom svetištu sv. Josipa 1. lipnja predvodio je mons. Antun Sente,  o svom vojničkom, sportskom i vjerničkom putu govorio je Werner Ilić. Ovaj hrvatski branitelj i umirovljeni časnik Hrvatske vojske je s prijateljem Martinom Cruiskshankom preveslao Atlantski ocean. U čamcu na vesla krenuli su na prekooceanski put 15. siječnja 2022. godine i do svog cilja, otoka Barbadosa veslajući 83 dana došli 22. travnja iste godine. Rođen je u Njemačkoj, a djetinjstvo i odrastanje proveo je u Chichagu u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao profesionalni vojnik 1991. godine došao je u Hrvatsku i stavio se na raspolaganje hrvatskoj vojsci želeći braniti dom svojih djedova. Tijekom Domovinskog rata bio je na raznim hrvatskim bojištima te završio kao instruktor specijalnih postrojba u Šepurinama. Nakon umirovljenja 2003. godine otvorio je novo poglavlje u životu.

“Veslajući od Kanarskih otoka do Barbadosa prešli smo morski put od 6500 kilometara. Tijekom cijelog putovanja, skoro tri mjeseca, samo smo dva dana imali lijepo vrijeme. O drugim teškoćama neću ovdje govoriti. Na ovaj smo se poduhvat odlučili u zahvalu i na čast svim hrvatskim braniteljima, te smo htjeli poslati poruku kako je domoljublje čast i privilegija, te se ono živi svaki dan, a ne samo kada nam odgovara. Također smo željeli poručiti kako nikad nije prekasno ostvariti svoje snove. Još smo željeli poslati jaku poruku očuvanja našeg planeta od prevelikih zagađenosti”, kazao je umirovljeni časnik hrvatske vojske Werner.

“Do cilja nas je dovelo domoljublje. Putovali smo pod geslom – sve za Hrvatsku, Hrvatska iznad svega. Jedan od težih trenutak bio je kada mi je tijekom veslanja brat javio da mi je preminuo otac Slavko. U tom su me trenutku posebno hrabrile riječi mog oca – sine, ljubi Hrvatsku, Amerika ti je majka koja te odgojila, a Hrvatska ona koja te rodila. Nakon putovanja imali smo velike žuljeve po čitavom tijelu, ali isplatilo se. Nakon svake patnje dolazi dobro. Naša je država stvorena znojem i krvlju, stoga je naše putovanje tek mali dar za našu zemlju. Vojnik sam od svoje 18. godine, a sada mi je 55 godina. Tijekom svoje vojne karijere primao sam u ruke svakakvo oružje i mogu vam reći kako je ipak najjače oružje krunica. S njom se uvijek pobjeđuje. Krunica mi je pomogla da ne razmišljam o boli, preminulom ocu, da izdržim do kraja i da učvrstim svoje domoljublje. Bez domoljublja nema bogoljublja i bez bogoljublja nema domoljublja. Kada smo nakon 83 dana ugledali kopno, prijatelj Martin povikao je iz svega glasa, a ja sam bio usred molitve 500. krunice. Od uzbuđenja i radosti nisam mogao kontrolirati i što sam brže počeo veslati, zaboravio sam na krunicu. Na kopnu me dočekala moja obitelji, izgrlio sam se sa suprugom, te se u hotelu konačno dobro oprao, ovaj put ne morskom vodom. Tada sam priznao supruzi kako nisam do kraja izmolio petstotu krunicu. Izmolili smo je zajedno žena i ja u hotelu,” kazao je Werner.