Volio se smijati. I smijao se glasno, grleno.

Znao je prepoznati ono šaljivo i ukazati na njega. Osmijeh i smijeh su ga bitno obilježavali. Podsmijeh mu je pak bio potpuno stran. U njegovoj duši za njega nije bilo mjesta.

I kada se nije smijao, iz njega je isijavala duboka vedrina, čista volja da živi u dobroti dobroga Boga, da doda dobrote ovome svijetu i svakoga – koga god dospije, koga god uzmogne – podrži da uzraste u osjetljivosti za dobro.

No u fra Zvjezdanovoj je vedrini, u njegovoj radosti uvijek bilo i neke – više ili manje vješto – prikrivene tuge. Uvijek ju je bilo moguće uočiti u nekom kutku njegova pogleda, u nekoj dodatno izrečenoj ili pak neizrečenoj riječi.

Znao se istinski rastužiti. Bio je izrazito osjetljiv i svaka ga se životna tuga ticala. Nosio je, izmirivao tuge mnogih. Znalo ga je rastužiti i što mnogi žive pored svojih tuga kao da ih se ne tiču. No, nikada se nije zatvarao u tugu. Iz svake je tražio izlaz, svaku je nastojao nadrasti ili – ako nije bilo moguće drukčije – sroditi se s njom.

Lice mu je znala preplaviti i izrazita ozbiljnost. Po napetosti na njegovu licu bilo je očito da nastoji nešto domisliti ili naći prikladno rješenje, prikladan odgovor. Znao je katkada utonuti u zamišljenost, otploviti iz ovoga svijeta u neki možda manje uočljiv, ali – barem njemu – ne manje prisutan.

U svemu tome – i u njegovoj radosti, u njegovom smijehu, i u njegovoj tuzi, u njegovoj odviše neposlušnoj suzi, i u njegovoj zamišljenosti, ozbiljnosti, pa i u njegovom povjerenju — bilo je nešto dječačko. Nedužno. Suočenje s toliko toga što okrada, guši pa i razara svijet odraslih, nije ga moglo odmaknuti od djetinjstva njegove duše, od iskustva Božjeg djeteta, pa i od iskustva djeteta koje se zateklo pred svijetom, koji ne mari za ono najplemenitije, za ono djetinje. Čuvao je to svoje dječaštvo u sebi kao biser koji u svemu čuva, obnavlja smisao.

Hrabro se uključivao u živote onih koje je susretao. Znao je i naglo izreći naglašeno zahtjevnu, pa i naizgled suhu riječ. I događalo se da su one pokretale mnogo dobroga – ono upravo presudno – u mnogim dušama, u mnogim odnosima. No, znalo se dogoditi i da odabere ne odviše sretan trenutak, ne odviše prikladnu riječ – i tada bi se našao pred zatvorenim vratima. I bilo mu je kao da ih je upravo on zalupio.

Znao je, dobro je znao, da je samo čovjek, ali bi ga svako takvo mimoilaženje s dušom s kojom se zatekao na istom putu, snažno pogađalo. Tada bi – shvativši da se ne događa ono čemu je htio poslužiti, ono što je htio dodatno potaknuti – naglo ušutio. Događalo bi se da mu u očima zaiskri suza, da mu se iz očiju otme ona skrovita – i to dublja – bol.

No, nije dopuštao da ga takvo što zaustavi. Nije se dao obeshrabriti ni svojom ni ičijom nesavršenošću. Svjestan da je samo čovjek – i da to uključuje neodmjerenost, pa i preuzetnost ili, s druge strane, neprimjerenu suzdržanost – smjerno bi nastavio dalje. I znao je da ide ususret onome što mu je povjereno – i da time ide ususret novih uzleta ali i posrtaja. I zbunjenosti. No, išao je duboko uvjeren da ide u Božje ime, da ide s Bogom i da će on u svojoj ljubavi iznaći kako ispraviti, kako dopuniti njegovu nedostatnost.

Gornji tekst izvadak iz knjige Stjepana Lice “Fra Zvjezdan – trag zahvalnosti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.