Moj dobri otac nije bio već dvadeset godina u crkvi. Još kao dijete uvijek sam molila: “Dobri Bože, obrati moga oca, da opet počne moliti!” Kod izbora svoga zvanja, mislila sam, ako pođem u samostan i cijeli moj život prikažem za oca, da će ipak biti ispunjena želja moga srca. I doista, pošla sam i to u Družbu sestara sv. Josipa. Nakon pola godine primila sam redovničko odijelo. Za tu svečanost pozvala sam svoje roditelje. Draga majka je došla, a otac nije došao. Gorko razočaranje. Nakon jedne godine, tj. 19. ožujka 1925. položila sam privremene zavjete na šest godina. I sada se otac nije odazvao mome pozivu. Nakon tri godine prvi sam put došla kući na ferije. Otac je bio vrlo ljubazan, ali o vjeri nije bilo govora, jer je to izgledalo nesvrhovito. Preostalo je ništa drugo nego moliti i prikazivati žrtve!

Nakon šest godina, za svečanost vječnih zavjeta još sam jednom usrdno molila oca da mi učini tu radost i dođe na sveto slavlje. Kod ulaza u crkvu nisam mogla svladati svoju znatiželju. Pogledala sam i vidjela na ulaznim vratima svoje roditelje!

Molila sam usrdno: “Sveti Josipe, dovedi ga ipak Bogu, ne dopusti da bude izgubljen!” Kad sam nakon zakuske pozdravila roditelje, reče mi otac: “Htio bih s tobom nasamo razgovarati.” Tada mi reče: “Noćas sam sanjao jedan san. Trebao sam istovariti kola, ali nikako nisam u tome uspijevao. Tada si došla ti i pomogla mi.”

Odgovorila sam: “Oče , znaš li što to znači?” – Otac odgovori: “Ja to znam. Moram učiniti red u svome vjerskom životu. Sljedećih dana ti ćeš primiti dobru, radosnu vijest.” – Otac se ispovjedio. Živio je do duboke starosti i u miru s Bogom napustio je ovu zemlju.

Sveti Josip je pomogao!

s. Terezija

Gornji tekst izvadak je iz knjige Alojzija Burje “U potrebi svakoj idite k Josipu” u izdanju Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu.