NEVJEROJATNO SVJEDOČANSTVO HRVATSKOG DOMINIKANCA

‘Prišao mi je taj mladi svećenik i rekao: Vi me ne znate, ali dugujem vam svoj život…’

U misijama koje ste vi držali u mojem mjestu došla je k vama na ispovijed moja majka, sva zaplakana i ojađena. Pod srcem je nosila mene, svoje šesto dijete, ali moj otac i njegovi roditelji htjeli su je pod svaku cijenu natjerati da me pobaci. Nisu prezali ni pred čim. Maltretirali su je i ponižavali na svakom koraku, nazivajući je najpogrdnijim imenima; čak su joj govorili da je prasica koja ništa drugo ne zna nego kotiti.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Godine 1984. kolone autobusa išle su prema nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici. Održavao se Euharistijski kongres – kao kruna prethodnim proslavama u povodu 1300. obljetnice pokrštenja našega naroda.

Iz grada Korčule gdje sam tada stanovao – nije išao – ne znam čijom krivnjom niti jedan autobus. Zar će zbilja proći taj izvanredni događaj, a da ja ne budem na Bistrici, a tolike me drage uspomene i milosni trenuci vežu s tim svetištem. Imao bih zašto reći toplo hvala i euharistijskom Isusu i mojoj nebeskoj Majci. A kao za inat i „lumbago“ me tih dana stegao kao nikada do tada. Usprkos svemu osjećao sam da se moram naći na Bistrici.

U petak poslije podne, dakle dva dana prije samog kongresa, primim injekciju za ublaženje bolova, a drugu sutradan ujutro. Istog dana, već u jedanaest sati krenem s “Moreškom” u Orebić, iz Orebića autobusom u Trpanj, iz Trpnja trajektom u Ploče, i istog poslijepodneva vlakom prema Zagrebu. Ujutro u šest sati već sam se tramvajem vozio za Maksimir. Budući da su glavna samostanska vrata još bila zatvorena, pođem na sporedna; i vidim kako u taj čas izlazi iz našeg dvorišta autobus pun omladine s natpisom “Krk-Bistrica”. Očito, prenoćili su u samostanu i sada nastavljaju svoje putovanje. Stanem preda nj. Morao se zaustaviti da me ne pregazi, a tada ću šoferu: “Ja sam dominikanac, dolazim iz Korčule, primite me jer ja se danas bezuvjetno moram naći na Bistrici!”

“Nema mjesta.”

“Ako treba, stajat ću na jednoj nozi.” I primi me, iako preko volje. Do Kašine smo išli kako-tako, a dalje – nikako; do Bistrice smo putovali puna dva sata. I ne treba se čuditi jer, po procjeni nekih nama sklonih milicionara, u Bistricu je prispjelo gotovo 500.000 ljudi. U toj neočekivanoj gužvi vidio sam malo koga od onih s kojima sam se želio susresti, a sa svih strana javljali su mi se mnogi kojima se nisam nadao. Posvuda se osjećalo ozračje bratstva i ljubavi.

Svrstavamo se u procesiju. Za to vrijeme pristupi mi nekoliko svećenika i rekne da me traži i da me svakako mora pronaći jedan mladomisnik, a jer se ne poznajemo, ni on mene ni ja njega, moli me da poslije euharistijskog slavlja ostanem u svom habitu, u tom znaku raspoznavanja, kod ulaza u prostoriju za oblačenje koncelebranata. Stojim i čekam, kad evo k meni mladolika svećenika.

“Jeste li vi otac Drago?” – zapita me bez ikakvog uvoda.

“Jesam!”

“Jeste li vi te i te godine, u tom i tom mjestu držali svete misije?”

“Jesam!”

“Jesu li vas djeca zvala ‘Ježek’?”

“Jesu!”

“Dakle, pronašao sam onoga koga sam tražio, zato vas molim, saslušajte me! U misijama koje ste vi držali u mojem mjestu došla je k vama na ispovijed moja majka, sva zaplakana i ojađena. Pod srcem je nosila mene, svoje šesto dijete, ali moj otac i njegovi roditelji htjeli su je pod svaku cijenu natjerati da me pobaci. Nisu prezali ni pred čim. Maltretirali su je i ponižavali na svakom koraku, nazivajući je najpogrdnijim imenima; čak su joj govorili da je prasica koja ništa drugo ne zna nego kotiti. A upravo u to vrijeme došli ste vi u misije, došla je k vama i molila vas da joj savjetujete što joj je činiti. A vi ste joj tada rekli: ‘Majko, budi hrabra i ne daj se slomiti, ma što god protiv tebe poduzeli! Nemoj ih zbog toga mrziti, nego se moli za njih!’ Tada ste na trenutak stali i kao po nekom nadahnuću nastavili: ‘Majko, tko ti kaže da to dijete neće biti dječačić, i da jednog dana neće postati svećenik? Ali pazi! Da mu nikada nisi o tome ni jednu riječ rekla. Sva poniženja i sve muke koje budeš radi njega trpjela, prikazuj Bogu za ostvarenje toga njegova poziva!’

Rodio sam se, usprkos svemu! Godine su odmicale, a kad sam završio osmoljetku, došao sam k majci, jer oca više nije bilo među živima, i rekao joj: ‘Majko, ja bih želio biti svećenik!’ Udarila je u plač. ‘Zašto plačeš?’ – zapitao sam je. ‘Sinko, plačem jer se bojim hoćeš li dostojno odgovoriti tom uzvišenom pozivu.’ ‘Majko, nitko me nije nagovarao da krenem tim putem. Odlučio sam se na to poslije dugog razmišljanja i molitve. Vjerujem da je to Božja volja i da će mi on dati snage da mu vjerno služim.’

Došao je i dan moje mlade mise. Po starodrevnom običaju kleknuo sam na kućni prag da od svoje majke primim blagoslov. Sa suzama u očima učinila je to kako je najbolje znala i mogla, a onda će mi: ‘Sinko, došao je trenutak da ti otkrijem i jednu tajnu. Svoj život, poslije Boga, duguješ i jednom malom bijelom fratru, misionaru; zvao se Drago, a djeca su ga zvala Ježek. Pronađi ga ako ikako možeš i zahvali mu u moje ime; a u svoje – kako hoćeš!'”

On mi se tada plačući obisnu oko vrata i – od sreće smo plakali zajedno.

Drago Kolimbatović, OP

Bitno.net

Objavljeno: 29. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi