Jedno od najpoznatijih židovskih „obraćenja”1 modernoga doba jest ono rabina Zollija, bivšeg glavnog rimskog rabina. Izrael Zolli rođen je 1881. u Galaciji, na granici između Poljske i Austrije. Bio je najmlađe od petoro djece u bogatoj i kulturnoj židovskoj obitelji. Njegova je majka potjecala iz loze učenih rabina stare više od dvjesto godina. Izrael je išao tim plemenitim stopama, tri dana u tjednu polazio je židovsku vjersku školu, uz redovnu osnovnu školu. Bio je prijatelj s jednim katoličkim dječakom s kojim je ponekad pisao domaće zadaće.

Zajedno bi radili u glavnoj sobi dječakove kuće za blagovaonskim stolom ispod velikog raspela. To iskustvo, kada je imao oko osam godina, duboko ga je obilježilo. O tome piše:

Činilo se da u toj bijeloj sobi i u prisustvu raspela nisi mogao nego biti smiren, ljubazan i dobar. Ponekad bih, ne znam zašto, podignuo pogled prema raspelu i dugo gledao u lik koji je ondje visio. Ta kontemplacija, ako je tako mogu nazvati bez pretjerivanja, nije prošla bez uzbuđivanja moga duha.

Zašto je taj čovjek raspet? Pitao sam se… Zašto ga tako mnogo ljudi slijedi ako je bio tako pokvaren? Zašto su svi [ljudi] koji slijede „raspetoga” tako dobri… i zašto se klanjaju raspetome? Zašto mi dječaci postajemo drukčiji u prisustvu raspela?

Taj je raspeti čak probudio u meni osjećaj velike sućuti. Imao sam jednako snažan dojam njegove nevinosti kao i njegove patnje… bio je u agoniji…

Ne plače u svojoj boli, ne nariče, ne proklinje. Na njegovu licu nema izraza mržnje ni zamjeranja. Maslinova grana iznad njegove glave kao da tiho šapuće o miru.

Ne, on, Isus, taj čovjek – za mene je sada bio On s velikim O – nije bio zločest, nije mogao biti pokvaren ni na jedan način. Možda je bio ili ne ‘sluga Božji’, čije pjesme čitamo u školi. Možda je bio ili ne taj patnik o kojemu nam je učitelj govorio… Ne znam. Ali u jedno sam siguran – On je bio dobar.

No, zašto su ga onda raspeli? U Knjizi proroka Izaije postoje četiri pjesme 42,1-7; 49,1-5; 50,4-9 i 52,13-53, 12 koje nam prikazuju nevina čovjeka, čišćeg od svakoga drugoga u svijetu. On je udaran i ponižavan, iscrpljen od tolike patnje.

On umire u tišini, kao što je u tišini i trpio. Zatim svjetina kao da se oporavlja od svoga bijesa: ‘Zašto smo mučili i ubili Njega koji je ponio naše grijehe?'” 2

Foto: Cezary Wojtkowski/Shutterstock

Zolli je studirao na svjetovnim sveučilištima i u rabinskom koledžu, te je u neviđeno ranoj dobi od trideset sedam godina postao glavni tršćanski rabin, u jednom od najvažnijih židovskih središta u Europi u to vrijeme. Bio je pun ljubavi prema svome židovskom narodu i prema Bogu, ali i pun nježnih osjećaja prema „raspetome”. U svojoj autobiografiji navodi riječi koje je napisao Henry Bergson, poznati židovski filozof, koji je također bio privučen katoličanstvu, kao i oni što su imali slično stajalište glede katoličanstva u vrijeme kada je imenovan glavnim rabinom Trsta:

„Moje me razmišljanje uvijek vodilo bliže katoličanstvu, u kojemu sam vidio savršenu dopunu židovstva. Prihvatio bih ga da nisam svjedočio strašnom valu antisemitizma koji je nekoliko godina preplavio svijet. Draže mi je bilo ostati s onima koji će sutra biti progonjeni. Ipak, nadam se da će katolički svećenik… možda doći izmoliti molitve na mome pogrebu… [Ako ne] morat će biti pozvan rabin, ali tako da se ni od njega ni od koga drugoga ne skriva moju moralnu odanost katoličanstvu.”3 

Rabin Zolli bio je glavni tršćanski rabin od 1918. do 1938. Tijekom toga razdoblja također se istaknuo kao profesor i znanstvenik. Napisao je nekoliko važnih znanstvenih radova i postao profesor semitskih jezika na Sveučilištu u Padovi, na kojemu su mnogi studenti bili svećenici. Zolli piše u svojoj autobiografiji: „Čak su me u to vrijeme prikazivali u svojim svetim misama, molili Boga (kako su mi rekli mnogo godina kasnije) za moje obraćenje.” Jedna od knjiga koju je napisao tijekom toga razdoblja bila je studija o Isusu iz Nazareta pod naslovom Nazarećanin, koja je, iako je pisana sa židovske točke gledišta, potpuno očitovala lijepe osjećaje prema Isusovoj osobi i toliko je bila u skladu s katoličkom doktrinom da mu je jedan nadbiskup iz Rima rekao: „Svatko je podložan pogrješkama, ali, koliko mogu vidjeti kao biskup, mogao bih se potpisati na tu knjigu”.4 

Zolli je napustio Trst 1939. kako bi postao glavni rabin židovske zajednice u Rimu. Kada su nacisti, četiri godina poslije toga, preuzeli vlast u Rimu, Zolli je učinio sve što je mogao kako bi zaštitio židovsku zajednicu. Nacisti su u jednom trenutku zatražili otkupninu od pedeset kilograma zlata, u roku od trideset šest sati, da poštede Židove. Unatoč Zollinu izbezumljenu trudu, nekoliko sati prije roka nedostajalo im je još petnaest kilograma. U tome je trenutku Zolli tajno posjetio Vatikan. Sveti otac, papa Pio XII., odmah je ponudio nabaviti potrebno zlato.5 

Zollino konačno iskustvo obraćenja dogodilo se 1944. dok je, kao glavni rimski rabin, slavio Jom Kipur, najsvečaniji blagdan židovske liturgijske godine. Svojim je riječima to opisao ovako:

„Bio je Dan pomirenja u jesen 1944. i vodio sam bogoslužje u Hramu. Dan se bližio kraju i bio sam sam u velikom mnoštvu ljudi. Počeo sam osjećati kao da mi magla ulazi u dušu, postajala je gušća i potpuno sam izgubio doticaj s ljudima i stvarima oko sebe… I, upravo sam tada u duhu vidio jednu livadu koja se protezala prema gore, sa svijetlom travom… Na toj sam livadi vidio Isusa Krista odjevena u bijeli plašt, a iznad njegove glave plavo nebo. Osjećao sam dubok nutarnji mir. Kada bih morao opisati svoju dušu u tome trenutku, rekao bih da je bila kao kristalno jasno jezero usred visokih planina. U srcu sam otkrio ove riječi: ‘Posljednji si put ovdje’… Odgovor moga srca bio je: Tako jest, tako neka bude, tako mora biti.

Foto: Shutterstock.com

Kasnije smo moja žena, kći i ja bili doma za večerom, poslije posta… Iznenada mi je žena rekla: ‘Danas, dok si bio pred kovčegom Tore, učinilo mi se kao da je bijeli Isusov lik stavio svoje ruke na tvoju glavu, kao da te blagoslivlja.’ Bio sam zaprepašten, ali još vrlo miran… U tome smo trenutku čuli našu mlađu kćer, Mirjam, koja je iz daljine vikala: Tataaa!’ Otišao sam u njezinu sobu. ‘Što je?’ upitao sam. ‘Znaš, tata, noćas sam sanjala da sam vidjela vrlo visokog bijelog Isusa, ali se ne sjećam što je bilo zatim.'”

Poslije nekoliko dana dao sam otkaz u svojoj izraelskoj zajednici i otišao nepoznatom svećeniku da primim pouku. Prošlo je nekoliko tjedana do 13. veljače, kada sam primio sakrament krštenja i postao član Katoličke Crkve, mističnoga tijela Isusa Krista.”6 

U zahvalnost za sve što je papa Pio XII. učinio da spasi Židove tijekom rata, Zolli je kao kršteno ime uzeo Papino krsno ime, Eugenio.

Kao i za sve druge židovske obraćenike u ovoj knjizi, za Zollija ulazak u Katoličku Crkvu nije bilo obraćenje od židovstva, nego upotpunjenje židovstva. Samo obraćenje rezultat je milosti koja djeluje u duši. Bog je, a ne primatelj, stvaratelj obraćenja. Zolli je napisao:

„Obraćenik, kao netko tko je čudesno ozdravljen, jest objekt čuda, a ne subjekt. Pogrešno bi bilo reći o nekome da se sam obratio kao da je to pitanje osobne inicijative.

Za nekoga tko je čudesno ozdravljen ne kaže se da se sam ozdravio, nego daje ozdravljen. Isto se mora reći i za obraćenika.7 

Je li obraćenje nevjernost, nevjernost prema vjeri koju smo prije ispovijedali?… Vjera je prianjanje, ne tradiciji, obitelji ni klanu, čak ni naciji, ona je prianjanje našega života i naših djela volji Božjoj kako je ona otkrivena svakome u intimi savjesti…

No, Duh Božji puše gdje hoće i kako hoće… Nesvjesno, sasvim nesvjesno, počeo sam u kršćanstvu nalaziti proljeće duha, puno iščekivanja novoga života koji je postao vječan.
Kršćanstvo je za mene bilo predmet čežnje za ljubavlju koja bi trebala ublažiti zimu moje duše, neusporedivu ljepotu koja bi trebala utažiti moju žeđ za ljepotom… Riječima Pjesme nad pjesmama: …jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju.

Spora priprema za novo duhovno rođenje jest kao priprema koja se događa u prirodi – sve se postiže u tišini i ne pokazuje se ni znak čudesnog događaja koji slijedi. Iznenada, čini se, zemlja je pokrivena zelenilom, a drveće je prekriveno crvenim i bijelim cvjetovima. Kao snježni kristalčići, latice lebde u zraku i osjeća se obećanje plodova. Jedan veliki biološki proces dovršen je i svježi životni ciklus poprima konkretnu stvarnost, oblikuje se. Umiranje koje smo vidjeli bilo je samo prividno, ono je značilo promjenu življenog života u nov život, život koji će se živjeti… Ono što se činilo da je umrlo u meni ostavilo je u mojoj duši klice novoga života, života Isusa Krista.”8 

Foto: Shutterstock

Kada su ga upitali zašto se odrekao sinagoge za crkvu, odgovorio je:

„Ali, nisam se odrekao. Kršćanstvo je integracija, upotpunjenje ili kruna sinagoge. Jer, sinagoga je bila obećanje, a kršćanstvo je ispunjenje toga obećanja. Sinagoga je ukazivala na kršćanstvo, kršćanstvo pretpostavlja sinagogu. Vidite, dakle, one ne mogu postojati jedna bez druge. Ono na što sam se obratio bilo je živo kršćanstvo.”9

Zolli nije vidio kršćanstvo kao upotpunjenje židovstva, nego, točnije rečeno, Katoličku Crkvu. Njegov odgovor na pitanje zašto nije postao protestant glasio je:

„Katolička Crkva bila je priznata kao istinska Crkva Božja od cijeloga kršćanskoga svijeta petnaest stoljeća zaredom. Nitko ne može stati na kraju tih 1500 godina i reći da Katolička Crkva nije Kristova Crkva a da se ozbiljno ne osramoti. Mogu prihvatiti samo tu Crkvu, koja je propovijedana svim stvorenjima od mojih praotaca, dvanaest apostola, koji su, kao i ja, potekli iz sinagoge.”28

Zolli se nije odricao svog židovstva, nego je, naprotiv, bio ponosan na svoju židovsku krv. U objašnjenju je naveo riječi svetog Ignacija Lojolskog: „Mislio bih daje posebno to što sam ujedinjen s Kristom, našim Gospodinom i našom Gospom, slavnom Djevicom Marijom, krvnim vezama!”10 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Roya H. Schoemana “Spasenje dolazi od Židova”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Pojam „obraćenje” nevoljko se rabi, budući da su svi Židovi o kojima se raspravlja ušli u Katoličku Crkvu kao upotpunjenje svoga židovstva, a ne obraćenje od njega. No, to je ipak uobičajeni pojam.
  2. Zolli, Eugenio, Why I Became Catholic (Zašto sam postao katolik), reprint, Roman Catholic Books, n.d., New York, izvorno objavljeno 1953., str. 24-25.
  3. Zolli, Eugenio, Why I Became Catholic (Zašto sam postao katolik), reprint, Roman Catholic Books, n.d., New York, izvorno objavljeno 1953., str. 71.
  4. Zolli, Eugenio, Why I Became Catholic (Zašto sam postao katolik), reprint, Roman Catholic Books, n.d., New York, izvorno objavljeno 1953.
  5. Marchione, sestra Margherita, Yours is a Precious Whitness (Tvoje je svjedočanstvo dragocjeno), Paulist Press, New York, 1977., str. 33, i Judith Cabaud, Eugenio Zolli, F-X de Guibert, Pariz, 2000., str. 126-127.
  6. Marchione, sestra Margherita, Yours is a Precious VJitness (Tvoje je svjedočanstvo dragocjeno), Paulist Press, New York, 1977., str. 33, i Judith Cabaud, Eugenio Zolli, F-X de Guibert, Pariz, 2000., str. 182.-184.
  7. Cabaud, Eugenio Zolli, str. 102.
  8. Zolli, Why I Became a Catholic, str. 108-112.
  9. Cabaud, Eugenio Zolli, str. 9.
  10. Cabaud, Eugenio Zolli,, str. 191.