Bilo je to 21. rujna, i bas kao i mnogi drugi mladi Jorge Bergoglio približavao se sedamnaestoj – pripremao se da s prijateljima proslavi Dan učenika1. Ali odlučio je dan započeti posjetom svojoj župi. Bio je revni katolik i često navraćao u buenosairešku crkvu sv. Josipa u Floresu.

Stigavši, ondje je zatekao svećenika kojega nije poznavao i koji je zračio velikom duhovnošću pa se odlučio kod njega ispovjediti. Na njegovo veliko iznenađenje, to nije bila još jedna obična ispovijed, nego ispovijed koja je razgorjela njegovu vjeru. U njoj je otkrio svoj poziv pa se, umjesto da ode na željezničku postaju gdje su ga čekali prijatelji, vratio kući s čvrstom odlukom: da želi… i da mora postati svećenik.

“U toj mi se ispovijedi dogodilo nešto čudno, ne znam što, ali promijenila mi je život; rekao bih da su me zaskočili kad se nisam nadao”, prisjeća se više od pola stoljeća kasnije. Istinu govoreći, Bergoglio danas ima objašnjenje za svoju zbunjenost:

“Bio sam iznenađen, osupnut tim susretom; shvatio sam”, kaže, “da me netko čeka. To je pravo vjersko iskustvo: čuđenje zbog susreta s nekim tko te čeka. Od toga trenutka za mene je Bog onaj koji te uvijek ‘pretekne’. Ti ga tražiš, ali on prvi traži tebe. Ti ga želiš naći, ali najprije on nađe nas” i dodaje da nije samo to “čuđenje zbog susreta” razotkrilo u njemu Božji poziv, nego i milosrdni način na koji ga je Bog presreo, način koji će s vremenom postati izvor nadahnuća njegove svećeničke službe.

No nije odmah stupio u sjemenište. “Nisam više mislio o tome”, pojašnjava, jer je nakon toga završio srednju školu i nastavio raditi u laboratoriju za prehrambena ispitivanja, i nikome nije rekao za svoju odluku. Iako je bio siguran u svoj nutarnji poziv, idućih je godina proživio krizu sazrijevanja, zbog koje se osamio. Bergoglio kaže da je to bila “pasivna samoća”, ona koja se trpi naizgled bez razloga, ili zbog neke krize ili gubitka, različita od “aktivne samoće” koju osjećamo suočeni s dalekosežnim odlukama. To ga je iskustvo naučilo da se srodi sa samoćom. Naposljetku, u dobi od 21 godine, odlučio je stupiti u sjemenište, izabravši na kraju isusovce.

Zašto ste odlučili postati isusovac?

Nisam tada točno znao kojim putem poći. Znao sam da imam poziv. Na kraju, nakon što sam završio nadbiskupijsko sjemenište u Buenos Airesu, stupio sam u Družbu Isusovu jer me privukla, da se izrazim vojničkim jezikom, njezina pozicija isturene snage Crkve, utemeljene na poslušnosti i disciplini. I jer je bila usmjerena misijskom radu. S vremenom se u meni rodila želja da odem u misiju u Japan, gdje isusovci oduvijek snažno djeluju. Ali zbog onog zdravstvenog problema koji sam vukao iz mladosti nisam dobio dopuštenje. Dosta bi se njih ovdje “spasilo” od mene da su me poslali tamo, je l’ da? (Smijeh.)

Kako su Vaši doma primili vijest da želite postati svećenik?

Prvo sam rekao tati i on nije imao ništa protiv. Štoviše, bio je sretan. Samo me pitao jesam li siguran u tu odluku. Onda je on to rekao mami koja je, kao dobra mati, to već počela naslućivati. Ali ona je reagirala drukčije. “Ne znam baš, ja tebe ne mogu zamisliti… Možda da malo pričekaš… Najstariji si… Nastavi s poslom… Završi fakultet”, rekla mi je. Zapravo se starica baš dobrano naljutila.

Onda ste dobro ocijenili kome prvome treba reći…

Valjda sam shvatio da će me tata bolje razumjeti. Njemu je mati bila uzor u pobožnosti i on je od nje naslijedio tu pobožnost, tu snagu, zajedno s velikom tugom za zavičajem. Zato je to mogao prihvatiti s radošću. Za razliku od njega, mama je to doživjela kao da su joj oteli dijete.

Što je dalje bilo?

Kad sam stupio u sjemenište, mama me nije htjela ispratiti. Godinama nije prihvaćala moju odluku. Nismo bili u svađi. Samo što sam ja odlazio kući, a ona nije išla u sjemenište. Kad je naposljetku to prihvatila, i dalje je održavala svojevrsnu distancu. U novicijatu, u Cordobi, dolazila bi mi u posjet. Pazite, bila je to pobožna žena, išla je u crkvu, ali mislila je da se sve to dogodilo prebrzo, da je o takvoj odluci trebalo još dugo zrelo promišljati. Ali bila je razumna: sjećam se da je nakon obreda ređenja kleknula preda me i zamolila me za blagoslov.

Možda je mislila da to nije za Vas… da nećete dugo izdržati…

Ne znam. Ali sjećam se, kad sam rekao baki, koja je to već znala, ali se pravila nevješta, odgovorila mi je: “Dobro, ako te Bog zove, blagoslovljen bio.” I odmah je dodala: “Molim te, ne zaboravi da su ti ova vrata uvijek otvorena i da ti nitko he će uzeti za zlo ako se vratiš.” Taj pristup, koji bismo danas nazvali davanjem potpore onome tko se priprema za važnu kušnju, za mene je bila sjajna lekcija kako se ponašati prema ljudima koji se odlučuju na velik korak u životu.

Bilo kako bilo, Vaša odluka nije bila ishitrena. Trebalo Vam je četiri godine da se upišete u sjemenište.

Možemo reći da mi je Bog dao još koju godinu fore. Istina je da sam i ja, kao i cijela moja obitelj, bio revni katolik. Ali nisu me zanimale samo vjerske teme, nego i neka politička pitanja, makar samo na intelektualnom planu. Čitao sam novine Nuestra Palabra i Propositos, glasilo Komunističke partije, i jako su mi se sviđali svi članci jednoga od njezinih viđenijih članova i znamenitog kulturnog djelatnika Lećnidasa Barlette, koji su mi pomogli da se politički formiram. Ali nikad nisam bio komunist.

Što mislite, koliko je to bila Vaša odluka, a koliko “Božji izbor”?

Vjersko zvanje je Božji poziv srcu koje ga svjesno ili nesvjesno očekuje. Mene se uvijek dojmi jedno čitanje iz Časoslova koje kaže da je Isus pogledao Mateja sa stavom koji bi, prevedeno, bio nešto kao “smilova mu se i sebi ga izabra”2. Upravo sam na taj način i ja osjetio da je mene Bog pogledao tijekom te ispovijedi. I na taj način on od mene traži da uvijek postupam prema drugima: s velikom samilošću i kao da ih biram za njega, ne isključujući nikoga, jer su svi odabrani za ljubav Božju. “Smilova mu se i sebi izabra” bilo je geslo moga posvećenja za biskupa i jedna od stožernih točaka moga vjerskog doživljaja: samilosno služenje i odabir čovjeka na temelju ponude. Ponude koja se kolokvijalno može sažeti ovako: “Gle, netko te je pozvao imenom, izabrao te je i samo te moli da pustiš da te voli.” Takvu sam ponudu ja primio.

Znači, zato kažete da Vas Bog uvijek “pretekne”?

Tako je. Bog se proroku Jeremiji predstavlja ovako: “Ja sam grana bademova.” A badem je prvi cvijet koji procvate s proljeća. Uvijek nas “pretekne”. Ivan kaže: “Bog nas prije uzljubi; u ovom je ljubav, on je ljubio nas.” Za mene je hladan svaki vjerski doživljaj koji ne sadrži tu dozu čuđenja, iznenađenja, da smo za ruku uvedeni u ljubav i u milosrđe, svaki takav doživljaj ne obuzima nas u potpunosti; dalek je i ne odvodi nas na transcendentalnu razinu. Premda, složit ćemo se, danas je teško živjeti ovu transcendenciju zbog grozničavog ritma života, brzine promjena i nedostatka dugoročne vizije. A u vjerskom doživljaju važni su mirni rukavci. Uvijek sam se divio onome što kaže Ricardo Güiraldes u Don Segundu Sombri 3: da je njegov život obilježila voda. Dok je bio mali, bio je nalik potočiću koji veselo žubori preko oblutaka, kad je odrastao, moćna rijeka, a u starosti rukavac.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Papa Franjo o životu i vjeri”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. U Argentini se na prvi dan proljeća, 21. rujna, slavi Dan učenika, u spomen na političara i književnika Dominga Faustina Sarmienta (1811.-1888.), koji se zalagao za širenje obrazovanja i kao predsjednik Argentine sagradio 800 škola.
  2. Miserando atque eligendo geslo je koje je papa Franjo izabrao i za svoj papinski grb, a potječe iz 21. homilije svetoga Bede Časnog (673. – 735.)
  3. Don Segundo Sombra (1926.) roman je argentinskoga pisca Ricarda Guiraldesa (1886. – 1927.), idilično-epski prikaz života stočara gauča u pampama.