LIJEČNIK KOJI JE PRESTAO RADITI POBAČAJE

Nadahnute riječi doktora Ivana Zmijanovića na zagrebačkom predstavljanju knjige ‘Neplanirano’

‘I ja sam se pozivao na zakon. I ja sam se skrivao od Gospodina. “Ne, nisam ja kriv, kriv je zakon koji mi to dopušta.” Zvuči poznato? Adam je optužio Evu, a Eva zmiju (usp. Post 3, 12-13). Dok ne preuzmemo odgovornost za svoja djela, ne možemo dobiti oprost! Tek kad se pokajemo, tek kad dođemo sebi i priznamo svoj grijeh, tek tad možemo krenuti na put iscjeljenja

Vraćajući se jednog dana s posla kući vidio sam mladu ženu kako vozi auto. Na stražnjem sjedištu u dječjoj sjedalici bezbrižno je spavala njezina kći stara oko tri godine. Duboko me ganuo jedan tako uobičajen i svakodnevan prizor. Djevojčica je spavala potpuno vjerujući svojoj majci. Odmah su mi u pamet došle riječi svetoga Pavla kako mi “u Bogu živimo, mičemo se i jesmo” (usp. Dj 17, 28). Trebali bismo se s punim pouzdanjem prepustiti Bogu, baš kao što ova djevojčica s punim pouzdanjem spava dok njezina mama vozi auto. Tako je i kod nerođene djece koja rastu u majčinim utrobama, zaštićena i sigurna. Ta sigurnost majčine utrobe se hebrejski naziva raham. Označava i Božju ljubav za nas, koji u Bogu živimo, mičemo se i jesmo, kao u Božjoj utrobi.

Nažalost, upravo u majčinoj utrobi, tamo gdje bi dijete trebalo biti najsigurnije, često mu prijeti smrt jer nije željeno ili nije planirano. Njegov dolazak na svijet će otkriti nečiju tajnu, nečiji grijeh. Njegov dolazak na svijet omest će nečije snove o sretnom i uspješnom životu. Njegov dolazak na svijet tražit će preveliko odricanje njegovih roditelja. Sve se to koristi kao opravdanje da ono nikada ne dođe na svijet. I onda roditelji od liječnika traže smrt za svoje dijete jer su, eto, oni tako odlučili. Zakon je roditeljima omogućio da “problem riješe” u kontroliranim uvjetima, u sigurnosti bolnice i uz minimalne rizike za majku. Jer, dijete koje nose nije dijete, to je problem; dijete koje nose nije sreća, već nesretan događaj zbog nepažnje. Dijete je greška i zbog toga nema pravo na život.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali pobačaj ne rješava problem. Onima koji su pobacili, onima koji su ubili svoje dijete, tek kad to naprave, otvore se oči za njihov grijeh. Kao u Edenskom vrtu, kada su se Adamu i Evi otvorile oči i spoznali su da su goli (usp. Post 3,7). Oni nikada ne prežale svoju trudnoću. Često razmišljaju što bi bilo da su drukčije postupili. To im ne da mira. Stalno se pitaju, neprestance. Ta misao nikada ne prestaje. Pobačaj ostavlja otvorenu ranu koja može zarasti samo uz Božje milosrđe. Taj prekrasni lijek za svako srce.

Pobačaj uništava živote mnogih: djeteta kojeg ubija, roditelja kojima oduzima dijete, medicinskog osoblja koje uvlači u tamu. I mnogi se pozivaju na zakon i opravdavaju njime. Zapravo ništa od toga nije ilegalno, sve je po zakonu, sve je „čisto“. Ali zašto se onda opravdavamo, zašto tražimo zakon iza kojeg se skrivamo? Od koga se skrivamo? Kao Adam koji se skrio u grmlju (usp. Post 3, 8). Od koga se skrivamo? Od Onog od koga se i Adam sakrio!

I ja sam se pozivao na zakon. I ja sam se skrivao od Gospodina. “Ne, nisam ja kriv, kriv je zakon koji mi to dopušta.” Zvuči poznato? Adam je optužio Evu, a Eva zmiju (usp. Post 3, 12-13). Dok ne preuzmemo odgovornost za svoja djela, ne možemo dobiti oprost! Tek kad se pokajemo, tek kad dođemo sebi i priznamo svoj grijeh, tek tada možemo krenuti na put iscjeljenja (usp. Lk 15, 17-18). A Otac nas čeka raširenih ruku. “Već izdaleka ugleda ga njegov otac i sažali se. Potrča mu ususret, pade mu oko vrata i poljubi ga” (Lk 15, 20).

Moj put je bio dug, kao i Abbyn. Danas se pitam što me je toliko dugo držalo da ne odem. Bio sam uvjeren kako je jedini način da stupim u kontakt sa ženama koje žele pobačaj taj da radim pobačaje. Mislio sam kako ću ih u razgovoru uspjeti uvjeriti da zadrže trudnoću. I, doista, puno je žena koje su zbog toga odustale od pobačaja, ali ja sam i dalje radio pobačaje. Napokon sam shvatio da je to za mene krivi put. Kada je Abby odlučila otići iz Klinike prošla je kroz čekaonicu i vidjela žene te se sažalila nad njima. Što će biti s njima? Hoće li broj pobačaja u Klinici narasti kad ona ode? Sve su to bile njezine dvojbe u kojima ja sebe pronalazim. Osjećao sam se kao da okrećem leđa ženama koje su u nevolji.

Ubrzo nakon što sam odlučio prestati raditi pobačaje javila mi se žena u dvojbi oko pobačaja. Bila je trudna treći put i ustrašena zbog svega što ju čeka. Rekao sam joj da ću joj pomoći i da ću kontrolirati njezinu trudnoću. Ohrabrena mojim riječima odlučila je zadržati trudnoću. Rodila je živo i zdravo dijete. Sada sam dobio dokaz da će me žene, kojima treba pomoć, tražiti premda ne radim pobačaje. Nakon toga još sam nekoliko žena uspio odvratiti od odluke da prekinu život svog djeteta.

Svima nam se Bog objavljuje, ali vide ga samo oni koji ga istinski traže. Objavljuje nam se na najčudnijima i najneočekivanijima mjestima i načinima. Oni koji susretnu Gospodina ne ostaju isti nakon tog susreta. Promjena je toliko jasno očita i njima samima, ali i ljudima koji su oko njih. Ta promjena susreta sa živim Bogom puno puta je opisana u Svetom pismu. Susret dvojice učenika na putu u Emaus odlično opisuje tu promjenu čovjeka nakon susreta s Isusom. “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili” (Lk 24, 25). Mi smo bezumni i srca spora, mi koji živimo u uvjerenju da imamo sva znanja, koji smo zavirili u svemirska prostranstva i mikroskopom ušli u stanicu. Mi koji se volimo hvaliti i razmetati svojim znanjima. Homo sapiens, čovjek umni, mi smo bezumnici spora srca.

U razgovoru sa strancem dvojici su gorjela srca, ali to nije bilo dovoljno da ga prepoznaju. Tek kad im se On pokazao, tek tada su ga prepoznali. Ova dvojica su s Isusom provela tri godine. Oni nisu bili iz najužeg kruga učenika, ali su ga ipak dobro poznavali. Slušali su ga, svjedočili Njegovim djelima, živjeli s Njim, ali to nije bilo dovoljno da shvate tko je On. I onda kad su ga istinski susreli, istog trena, ne gubeći nimalo vremena, iako je već bila noć, dižu se od stola i jure natrag u Jeruzalem posvjedočiti učenicima da su susreli Gospodina.

Od tužnih i razočaranih ljudi, koji su se nakon tri godine vraćali u svoje selo, oni se u tren oka pretvaraju u gorljive i radosne svjedoke Krista koji žure da što prije prenesu radosnu vijest. Takva promjena vidi se u svakom čovjeku koji je susreo Isusa. Nema više obzira što će drugi reći, jer postoji nešto važnije od toga. Nema više straha, jer postoji netko tko je jači. Nema vremena za čekanje. Pozvani smo svjedočiti za Krista!

Isus se obraća Pilatu: “Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko god je od istine sluša moj glas.” Pilat mu odgovara: “Što je istina?” (Iv 18, 35-38). Što je istina o pobačaju? Što je istina o početku života? Abby Johnson je za vrijeme ultrazvučno navođenoga pobačaja saznala istinu o pobačaju. I prije je naslućivala što je istina, ali se skrivala iza zakona i raznih opravdanja. Ali sada, kad je svemu tome svjedočila, više se nije imala kamo skriti. Sada, kad je saznala Istinu, više nije mogla ostati ista. Taj susret s Istinom ju je promijenio. Kao i ona dva učenika koja su se istog časa ustala od stola i pojurila u mrak i nesigurnost da bi mogli svjedočiti za Istinu. Previše štete već je učinjeno i Abby nije imala vremena za gubljenje. Pitam se zašto je od svih ljudi u toj prostoriji samo ona shvatila istinu? Vjerojatno zato što ju je i tražila.

“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.” (Mt 7, 7-8)

Veliku životnu priču koju je doktor Zmijanović ispričao ekskluzivno za Bitno.net možete pročitati OVDJE.

Ivan Zmijanović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. listopada 2019.

Možda vam se svidi