O. DRAGO KOLIMBATOVIĆ

Moje prijateljevanje s nazovi ateistima

Nisu prošla ni dva mjeseca, a ja sam pratio Đurino mrtvo tijelo na posljednji počinak. Kad su se svi razišli, Mira će mi, skidajući s ruke svoj vjenčani prsten: “Ovo ti je dar s moje strane.” Zatim izvadi iz džepa dva prstena: “A ovo ti daruje Đuro, svoj i majčin prsten. Sa svima trima učini što god te je volja.”

Već od prvih dana moga svećeničkog djelovanja u Zagrebu uspostavio sam prisno prijateljstvo s našim župljaninom Vilijem Koprivnjakom. Bio je to jedan od onih tipičnih vjernika komunističkog razdoblja koji gotovo nikada nisu dolazili u crkvu, a ipak su u Boga vjerovali i, što mi se čini naročito važnim, uvijek su bili spremni pomoći Crkvi i njenim službenicima, bilo svećenicima, bilo časnim sestrama. Moj prvi susret s Vilijem odigrao se – začudo – baš u crkvi, i to neposredno poslije svete mise za njegovu pokojnu majku. Iz činjenice da me je nastojao uvesti u krug svojih odličnijih prijatelja zaključujem da je bio ponosan na naše prijateljevanje. Naročito mu je bilo stalo da me što prije upozna s dr. Đurom Rabićem. Kad danas razmišljam o tom nastojanju ne mogu se oteti dojmu da je predosjećao kako će mu moje prijateljstvo uskoro biti od životne važnosti.

Jednog dogovorenog poslijepodneva Vili i ja popeli smo se na drugi kat zgrade u kojoj je Đuro stanovao, negdje na početku Vlaške ulice. Ali prije nego je pozvonio, znajući kako sam grlat, Vili me upozori da kod Đure ne budem odviše bučan jer da točno iznad njega, na trećem katu, stanuje Perišin.

“A tko je taj Perišin?” zapitam.

Tekst nastavlja ispod oglasa

“Toga ti tvoga, Dragec, zar zbilja ne znaš tko je Perišin?”

“Iskreno ti kažem – ne znam!” i stavim ruku na prsa u znak zakletve. Vili mi ništa nije odgovorio, nego pozvoni na Đurina vrata. Kad se na vratima pojavi otmjeni gospodin šezdesetih godina, Vili će mu: “Đuro, vodim ti čovjeka koji ne zna tko je Perišin!”

“Upravo takvoga ja volim!” odgovori Đuro. I to je bilo dovoljno da među nama bude uspostavljeno istinsko prijateljstvo. Očito, zazirao je od svega što i miriše na politiku.

Perišin je u ono vrijeme bio zagrebački gradonačelnik. Ne znati za Perišina značilo je – ili biti nekulturan, ili skroz apolitičan; a ja sam očito bio ovo drugo, jer kad mi je unutar našeg Reda bila povjerena jedna odgovorna služba i kad sam se po dužnosti morao često kretati u kulturnim krugovima u kojima se pretpostavljala barem srednja informiranost na svim područjima, svjestan svoje apolitičnosti, zadužio sam svog o. Augustina Pavlovića da me svako jutro upozna s najnovijim zbivanjima u nas i po svijetu, i to u najkraćim crtama. Otac Augustin je to najsavjesnije obavljao kao, uostalom, i sve što god mu se povjerilo. Zahvaljujući njemu, slovio sam čak kao vrstan političar, ali to je trajalo koliko i moja služba.

Moje prijateljstvo s Đurom – nažalost – također je bilo kratkoga vijeka. Nakon nekoliko godina bio sam premješten u Klopče kraj Zenice. Jednoga dana dobijem poziv iz zeničke pošte za razgovor sa Zagrebom. Slutio sam da se ne radi o dobru. I nisam se prevario. Mira, Đurina žena, sva zaplakana, javlja mi da je Đuro u bolnici, da ima karcinom koji je već metastazirao i da su mu dani života odbrojani – još najviše četrdeset do pedeset dana. Moli me i zaklinje da dođem i da učinim nešto kako bi što smirenije dočekao svoj svršetak. Koliko je njoj poznato Đuro se nije ispovjedio ni prigodom njihova vjenčanja. Naravno, morat ću biti taktičan, jer on ne zna kakvo je njegovo zdravstveno stanje – da mu nema duga vijeka…

“Mira, ja ću – ako Bog da – u srijedu oko šesnaest sati biti u bolnici, a ti dođi sat kasnije da se sve troje nađemo zajedno. Dotle moli Boga da moj pohod uspije.”

Kakvog li iznenađenja kad sam se u srijedu poslije podne pojavio na vratima sobe u kojoj je bio smješten Đuro.

“Dragec, jesi li to ti?!”

“A tko drugi! Došao sam te posjetiti jer sam čuo da si bolestan.”

“Bolestan? Dragec, moji su dani odbrojani, ali moja Mira to ne zna.”

“Kažeš ‘odbrojani’, a zar nisu odbrojani svim ljudima?”

“Ali ja sam liječnik i dobro znam što znači metastaza karcinoma.”

“Đuro moj” – na to ću mu s puno topline – “ako je tako, a vjerujem kad ti kažeš, ne čini li ti se da je ovo trenutak da se realno postaviš vis-a-vis te stvarnosti. Ti, doduše, nisi bio praktični katolik, ali ni ateist; u vjerskom pogledu bio si se zanemario. Ali ako Bog postoji, a u to vjeruješ, zar ne bi bilo razborito da mu sada skrušeno priznaš sve što ti kroz život nije valjalo i da smireno dočekaš trenutak pred kojim bi se ionako morao naći – prije ili kasnije?!”

“Dragec, pa ja s time računam!”

Tekst nastavlja ispod oglasa

Krenuli smo od prve Božje zapovijedi, naravno, nismo isključili ni onu najvažniju – ljubav prema Bogu i bližnjemu. Riječju: pomogao sam mu učiniti opću, životnu ispovijed.

Kad sam izgovorio i posljednju riječ odrješenja, udario je u grčevit plač; i stao me tako snažno grliti da su mi se rebra savijala; ta bio je ljudeskara prema meni. I ja sam bio ganut i plakao zajedno s njime.

Uživite se u osjećaje njegove Mire kad je, čuvši njegov plač, otvorila vrata i ugledala nas u zagrljaju.

Nisu prošla ni dva mjeseca, a ja sam pratio Đurino mrtvo tijelo na posljednji počinak. Kad su se svi razišli, Mira će mi, skidajući s ruke svoj vjenčani prsten: “Ovo ti je dar s moje strane.” Zatim izvadi iz džepa dva prstena: “A ovo ti daruje Đuro, svoj i majčin prsten. Sa svima trima učini što god te je volja. Đuro me je uz to obvezao da ti omogućim putovanje u Svetu Zemlju na naš trošak.”

“S prstenjem neće biti problema; uložit ću ih u gradnju naše crkve u Klopču, ali s putovanjem u Svetu Zemlju ići će teže jer sam ja župnik i ne mogu 10 dana ostaviti župu bez ikoga. Uz to o svakom našem putovanju u inozemstvo odlučuje naš o. provincijal! Dakle s njime moram riješiti taj problem.” “Bez brige budi, ali unaprijed znaj da ti neću dati mira dokle god ne ispunim posljednju želju svoga Đure!”

Prošlo je skoro deset godina od toga našeg razgovora. U međuvremenu smo se više puta i čuli i vidjeli. Pratila je svaki moj premještaj. A kad je 1988. godine došlo do moga premještaja iz Gruža, gdje sam bio župnikom, u Dubrovnik, za učitelja novaka, već nakon nekoliko dana Mira me nazove iz Zagreba: “Sada više nisi župnik! Nema više zapreke za putovanje u Svetu Zemlju…”

“Ali ti si zaboravila da je potrebna i privola mog o. provincijala!”

“Za to ćemo lako!” Prekine razgovor, ali za četvrt sata nazove me iz Zagreba moj o. provincijal Marinko Zadro: “Lijepo si uštimao putovanje u Svetu Zemlju!” “Ako je tako, ja ga se odričem!” “Šalim se. Budi u kontaktu s gospođom Mirom, a ja ću se pobrinuti za tvoju zamjenu u vrijeme tvoje odsutnosti iz Dubrovnika.”

Putovanje u Svetu Zemlju bilo je ostvareno. Mislio sam – prvi i posljednji put. Ali “čovjek snuje, a Bog određuje”. Moje drugo putovanje u Svetu Zemlju ostvarilo se također zahvaljujući jednom pokojniku. Ali o tome napose.

o. Drago Kolimbatović, OP

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Iz torbe pučkog misionara” u izdanju Dominikanske naklade Istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. rujna 2018.

Možda vam se svidi