Sjećam se dana kada je moj otac otišao. Imala sam samo pet godina. Nisam shvatila kamo je otišao, samo sam shvatila da je pobjegao kao lopov u noći. To je bol koja te nikada ne napusti, već te duboko oblikuje. Jednog dana sam bila djevojčica s ocem, a već sutradan sam bila bez jednog od dvaju važnih utočišta. Otac koji me trebao voditi i učiti o životu, koji je trebao oblikovati moj svijet tako da znam kako u njemu živjeti, je otišao – bez zagrljaja, bez poljupca, bez pozdrava. Čovjek koji me držao za ruku dok sam skakutala uz njega, koji mi se osmjehivao i zbog kojeg sam vjerovala da sam najdivnija djevojčica na svijetu jednostavno više nije bio moj otac.

U toj mladoj dobi mučila sam se da bih se popela na kauč u dnevnoj sobi. Podupirući se laktovima o rub velikog prozora sjedila bih tamo satima čekajući i nadajući se naznaci očeva povratka. Majka bi me s vremenom nagovorila da dođem u kuhinju i odvratila mi misli s jelom. Ali moje mlado srce je bilo slomljeno i zbunjeno. Radilo se o praznini koju nijedno dijete ne bi trebalo razumjeti; o zbunjujućoj poruci čovjeka koji me jednog trenutka obožavao, a drugog odbacio. Tada se dogodila čudesna stvar.

Kada je moj otac zatvorio vrata za sobom, Bog ih je ponovno otvorio i jedna druga ruka je posegla za mnom. Pjevao je sa mnom i meni. Držao me za ruku dok sam skakutala uz njega. Kada mi se osmjehivao vjerovala sam da sam najdivnija djevojčica na svijetu. Taj čovjek je bio moj ujak i volim reći uz malo šale da mi je on bio otac jer je također bio katolički svećenik.

Moj ujak, otac Patrick McCaffrey, bio je normalan čovjek iz Brooklyna koji je uz to bio i svećenik. Bio je prst sudbine ili bolje rečeno prst vjere da je na kraju završio u washingtonskoj nadbiskupiji, blizu mjesta gdje se moja majka, njegova sestra Rosemarie, bila smjestila.

Otac Pat (tako smo ga od milja u obitelji zvali) je bio smješten u župi na nekih 30 minuta od nas. Živjela sam za njegove posjete. Onaj tužni prozor i kauč su sada bili odskočna daska za pogled prema njegovu automobilu koji se zaustavlja na prilazu. Više se nije radilo o trenucima neminovnog razočaranja. Ti pogledi su bili podsjetnik da neki muškarci ne napuštaju ljubav – čak i ako se radi o ljubavi koja nije njihova odgovornost. Postojala je nekakva čarolija u vezi s mojim ujakom. I moja majka je to znala jer je on i za nju bio utočište. Kada bi ušao u kuću, hrana i smijeh su započinjali. Vodio bi moju braću i sestre i mene na bazen dok je moja majka pripremala večeru, ili bismo svi zajedno išli u kino i kazalište.

Uglavnom se najviše sjećam da je on bio tu. Sjećam se kako sam se zbog njega osjećala bezuvjetno voljenom. Otac Pat mi je obožavao pričati priču o tome kada sam imala šest godina. Rekao mi je da sam se okrenula prema njemu i pitala ga je li oženjen. Kada je odgovorio „Ne“, rekao je da sam sjedila tu s velikim osmijehom i rekla: „Odlično“.

Djeca obično nisu dobra u dijeljenju i tako je bilo i sa mnom – nisam htjela da pripada ikome drugome. Ali ipak sam ga morala dijeliti s nekim – s Bogom.

Prije nekoliko godina Bog je pozvao ovog vjernog katoličkog svećenika kući. Izgleda da je nebo bilo spremno za svjetlucave irske oči i karakterističan osmijeh oca Pata. Naravno, ja nisam bila spremna za njegov odlazak; tijekom mog života on je bio moja sigurna luka. Vratio je ono što mi je onaj lopov ukrao prije toliko godina i nastavio je biti tu za mene kad sam odrasla. Nadživio je moju majku za više od 20 godina, ženu koja će uvijek ostati nezamjenjivi dio mog života. U tom periodu, nakon majčine smrti, ujak mi je i dalje bio utočište. Kako je moj brat jednom rekao: „On je najbolji čovjek kojeg smo ikada poznavali.“ Ali iako više nije s nama, moja braća i sestre i ja ga se sjećamo po ključnim lekcijama i uspomenama koje je ostavio za sobom. Ta su učenja postala vrijednosti koje nas vode kroz život:

Vjera: Moj ujak nije osuđivao ili propovijedao. Nije bilo ništa superiornoga u njegovim stavovima ili mišljenjima – hodao je kroz život sa strašću za svoju vjeru i sa srcem sluge. Nije samo izgovarao svoje propovijedi, živio ih je. U njegovu srcu je uvijek bilo mjesta za svijet plus još jedno mjesto.

Obitelj: Ništa ga nije činilo sretnijim od toga da bude zbijen za stolom, lomeći kruh i smijući se. Zadovoljno bi se osmjehivao, naslonio i upijao sve oko sebe dok je naš veliki, robusni, irski „klan“ (kako nas je on zvao) lagano ćaskao.

Ljubav: Moglo bi se reći da je moj ujak disao ljubav. I to onu najbolju vrstu ljubavi – bezuvjetnu ljubav. Neizmjerno je volio našu majku iz čega je proizlazila i čudesna ljubav za nas.

Milost: Moj ujak je cijeloga svog života ulazio u prostoriju na jednak način, tj. na način da ga je svima bilo drago vidjeti. Posjedovao je neku vrstu dobrote, blagosti i mirnoće duha koja proizlazi iz življenja u stanju milosti.

Oprost: Moj ujak je nesumnjivo bio „otac“ kojega moja braća i sestre i ja nismo imali – to je bio dar za nas koji je postao i dar za njega. Premda je ispunio tu bitnu prazninu u našim životima, uvijek je govorio blago o našem ocu, iako nas je on napustio.

Tolerancija: Moj ujak je slavio ljude. Bio je izrazito posvećen i predan vlastitom nasljeđu i veselio se raznolikosti u svijetu. Nije bio ni u čemu netolerantan.

Mentorstvo: Moj ujak je bio s obje dvije noge čvrsto u životu – nije ga samo promatrao. Sudjelovao je u njemu. Živio je u potpunosti izvan svoja četiri zida ili izvan zidova svoje crkve. Pazio je na svoje župljane na jednak način na koji je pazio na nas dok smo bili djeca. Učio nas je onako kako su okolnosti diktirale, nepokolebljivošću, savjetom, utjehom ili zabavom. Tumačio je tuđe potrebe i u skladu s njima poučavao.

Radost: Kršćanstvo uči da nam prava vjera pomaže da zadržimo radost, unatoč izazovima. Moj ujak ne samo da je to pokazivao, već je imao pravu radost življenja, nalazeći radost u malim i jednostavnim stvarima i svakodnevnim životnim trenucima.

Zajednica: Moj ujak je širio ruke oko zajednice koja je posezala za njim. Ljudi bi se skupljali i zadržavali u župi. Volio je od milja zvati župljane „moji ljudi“, a oni su također osjećali da on pripada i njima.

Duhovnost: Moj ujak je bio čovjek duboke i autentične vjere. Životom mu nisu upravljala samo pravila i crkva. Posjedovao je onu neprekidnu zahvalnost koja je znak istinske duhovnosti: fokusiranost na življenje smislenog života, služenje i dobrotu; želju da inspirira druge na velikodušnost duha i da skromno i s ljubavlju hode s drugima.

Bio je prst sudbine koji mi je dozvolio da kažem: „Moj ujak svećenik mi je bio poput oca“, a prst vjere da ga je Bog podijelio sa mnom.

Colleen Sheehy Orme| Aleteia.org

Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net