Dosta je bilo! Namazane gospođe turistkinje hodaju nam tu po manastiru ruku pod ruku sa svojim bezbožnim muževima koji na kilometar bazde po duhanu, pa komunisti s baptistima, pa novopečeni ekumenisti, pa muslimani sa Židovima. Treba tomu stati na kraj! Braća se nisu osvrtala na staračko zanovijetanje, ali netko je ipak upitao: – A kako ćeš znati tko je pravoslavac, a tko nije? Avakum se na to zamislio, no ne predugo. – Puštat ću samo one koji znaju Vjerovanje! Tko ga ne bude znao, put pod noge, nema što raditi u manastiru! Svi su se nasmijali njegovim riječima i odmah ih zaboravili. Međutim, sljedećega jutra, kada su monasi krenuli svatko za svojim posluhom, iznenadili su se kada su primijetili da je u manastiru neobično pusto. Ispred crkava se vrzmaju i krste pobožni hodočasnici, svima poznate bakice prilaze na blagoslov. Skitnice sa zavežljajima odmaraju se poslije liturgije. Jurodivi trče oko bunara. Ali uobičajenim dosadnim gomilama turista ni traga ni glasa. Kao slika stare Rusije! To zacijelo otac Avakum izvodi gluposti i doista se drži onoga što je rekao. Tako je i bilo. Već od ranoga jutra, kada je došao na smjenu za dežurstvo kod Svetih vrata, otac Avakum je od svakoga koji je htio ući tražio da recitira Nicejsko-carigradsko vjerovanje što su ga u IV. stoljeću sastavili oci dvaju prvih ekumenskih sabora. Plan je bio genijalno jednostavan: svi pravoslavci koji idu u crkvu znaju taj tekst napamet. 

Od pola šest do deset ujutro nijedan posjetitelj nije imao problema s Vjerovanjem. No poslije deset sati iz Pskova je došao prvi turistički autobus. I jasno, nitko od sovjetskih turista nije mogao proći Avakumov ispit. Svi su samo psovali i prijetili mu, stojeći pred čvrsto zatvorenim vratima, ali starome vojniku, ocu Avakumu koji je dočekao kraj rata kod Budimpešte, te su prijetnje bile jednostavno smiješne. Došao je još jedan autobus. Odmah iza njega još jedan sa stranim turistima… Do podneva se pred manastirskim vratima skupilo mnoštvo razočaranih posjetitelja. Tu je masu ljudi kroz prozor svoje crne volge vidio i glavni pskovski nadzornik nad čitavim crkvenim životom, opunomoćenik za vjerska pitanja pskovskoga područja, Nikolaj Aleksandrovič Judin, koji je došao u manastir k ocu starješini na ručak. U manastiru su prezime opunomoćenika svi naglašeno izgovarali „Jȕdin“, po izdajniku apostolu. I to ne stoga što je taj opunomoćenik bio gori do drugih. Jednostavno, svaki je nadzornik crkvenoga života sam po sebi bio simbolom izvanjskoga porobljavanja Crkve. Ako ćemo pravo, Nikolaj Aleksandrovič zapravo je bio prilično dobroćudan čovjek, puno je godina radio u tijelima vlasti, ali to ga nije učinilo krutim. Ipak, on je bio svemoćni gazda i gospodar sudbina svih svećenika pod svojom nadležnošću. Bilo kojega svećenika mogao je po vlastitu nahođenju lišiti takozvane „registracije“ i taj više ne bi imao prava služiti u crkvi. I to je još najmanje što je mogao učiniti. Opunomoćenik je iz čiste zlobe mogao napakirati niz neugodnosti, koje su mu bile na raspolaganju kao aktivnu suradniku KGB-a, i to svakome onom koga bi smatrao opasnim za sovjetski poredak. Stoga bi se sve starješine, o običnim svećenicima da i ne govorimo, strčali u kabinet opunomoćenika već na prvi poziv. Svi osim starješine arhimandrita Gavrila. On je bio jedini kojemu je, ako je trebalo rješavati neko važno pitanje, Judin dolazio sam. Zašto je to bilo tako? Mislim da se starješina sam uspio tako postaviti. Osim toga, otac Gavrilo je bio snažan i neovisan starješina. Bio je vrlo čvrst: što bi taj naumio, to bi i ostvario. Istina, neki su pakosno govorili da opunomoćenik Judin ide u manastir „pred noge“ starješini jer da je ovaj u tajnoj službi i po činu njegov nadređeni, ali bili su to samo zli jezici. Premda, razumljivo je da su u to doba starješine morali održavati odnose s predstavnicima državne vlasti. Ugledavši nedopustiv nered u svojemu „dvorištu“ Nikolaj Aleksandrovič Judin odmah je izišao iz auta. Brzo je shvatio o čemu se radi i odlučno se probio kroz masu do vrata te počeo svom snagom udarati šakom po starinskim, željezom okovanim hrastovim vratima. – Tko je tamo?! Hajde, smjesta otvaraj! – Recitiraj Vjerovanje! – začuo se iza vrata prijeteći glas monaha Avakuma. – Molim?! – nije vjerovao vlastitim ušima opunomoćenik. – Kakvo Vjerovanje? Otvaraj, čuješ li! – Recitiraj Vjerovanje! – bila je neumoljiva druga strana. Nikolaju Aleksandroviču od ljutnje je ponestalo daha: – Što ti misliš tko si ti?! Otkuda ti pravo? Ja sam opunomoćenik! Ja sam – Judin! Smjesta da si otvorio ili ćeš požaliti!!! – Recitiraj Vjerovanje! Taj je žestoki dijalog potrajao desetak minuta. Na kraju se, pogledavši na sat, opunomoćenik predao: – Otvori, molim te! Već sam k vašemu starješini zakasnio više od petnaest minuta. Možeš li samo zamisliti kako će me sada dočekati? Iza vrata nastala je tišina. Otac Avakum očito je jasno predočio što čeka toga nesretnika. – Da, nećete dobro proći… – suosjećajno je uzdahnuo. Međutim, neumoljivo je ponovio: – Recitiraj Vjerovanje! – Ali ja ne znam to vaše Vjerovanje! – zavapio je opunomoćenik. – Što je to? Otac Avakum se opet duboko zamislio i na kraju donio odluku. – No dobro, ovako ćemo. Ponavljaj za mnom. I iza vrata odjeknuše drevne i uzvišene riječi Nicejsko-carigradskoga vjerovanja. – „Vjerujem!“ – kliknuo je Avakum. – „Vjerujem…“ – procijedio je kroz zube opunomoćenik, u nedoumici gledajući okupljene. – „U jednoga Boga Oca…!“ – slavodobitno je nastavio Avakum.

– „U jednoga Boga Oca…“ – poput osuđenika ponavljao je Judin. – „Svemogućega!“ – „Svemogućega…“ – „Stvoritelja neba i zemlje!“ – „Stvoritelja… neba i zemlje…“ Nakon što je opunomoćenik za vjerska pitanja pskovskoga područja pred čitavim narodom posvjedočio posljednju dogmu u velikoj molitvi: „I iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Amen“, vrata su se odškrinula i propustila činovnika u manastirsko dvorište. Prostrijelivši pogledom svojega inkvizitora i opsovavši ispod glasa opunomoćenik je odjurio prema starješininim odajama gdje ga je dočekao silno ozlovoljen arhimandrit Gavrilo. – Što je to, Nikolaju Aleksandroviču, odlučili ste kasniti? Već je prošlo pola sata otkako vas čekam! – nezadovoljno je prekorio gosta. – Zašto to meni govorite?! – uzvratio je paljbu opunomoćenik. – Što se to kod vas događa! Postavili ste psihičkoga bolesnika na vrata. Nikoga ne pušta – traži od svih da recitiraju Vjerovanje! Tamo su ispred na trgu autobusi, turisti! Stranci!!! Zamislite kakav će skandal nastati? Tada se i starješina uzrujao. Odmah je poslao oca ekonoma da vidi što se događa i da uvede red, kao i da istoga trena pošalje Avakuma k njemu u ured da se s njime obračuna. Kada je Avakum ušao u starješininu blagovaonicu, opunomoćenik je pod utjecajem oca starješine, ali i uz pomoć obilnih jela i francuskoga konjaka već bio donekle umiren. Ugledavši portira otac starješina se gnjevno pridigao iz naslonjača. – Što si to napravio?! Bez ičijega blagoslova na svoju ruku uvodiš red u manastir?! Samovolja je težak grijeh za monaha. Starješina je u tome slučaju bio u potpunosti u pravu i Avakum je istoga trenutka toga postao svjestan. Odlučno je zakoračio prema stolu i bacio se ocu Gavrilu pred noge.

– Kriv sam! Oprosti, oče starješino! – Miči mi se s očiju, samovoljni čovječe! – zagrmio je nad njim starješina i čak ga šutnuo nogom. Opunomoćenik je to zlurado promatrao. Kada je opunomoćenik otišao, starješina je zatražio da mu opet pošalju Avakuma. A on, čim je ušao, odmah mu se bacio pred noge. Ali otac starješina nije ga uopće pozvao da mu prigovara: – Dobro je, odlično! Evo ti, uzmi! – dobroćudno je rekao otac Gavrilo i tutnuo mu u ruke bocu Napoleona. Te su večeri Avakum i još nekoliko starih monaha, bivših vojnika, sa zadovoljstvom kušali znameniti starješinin konjak.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.