Svetlana Staljin, kći jednog od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva (rođenog na današnji dan, 18. prosinca 1878.), u 56. godini je postala revnom katolkinjom koja je svakodnevno prisustvovala svetoj misi. Što bi njezin otac o tome mislio da je bio živ jednom je prilikom i sama rekla ustvrdivši: “Ubio bi me da sazna što sam učinila”.

Rođena 1926. u atmosferi koja je prema vjeri bila duboko neprijateljska, Svetlana je u svojoj autobiografiji Dvadeset pisama prijatelju, navela kako unatoč tome što su tadašnju djecu “odgajali roditelji koji su bili ateisti, sekularna škola i čitavo naše duboko materijalističko društvo”, njezinih prvih 36 godina nisu prošle bez Boga.

Kao i u životu brojnih ljudi, Staljinova kći je istaknula kako su prvo sjeme odnosa s Bogom u njezinu dušu usadile njezine dvije bake. Štoviše, majka njezina oca Jozefa, pobožna i marljiva žena, sanjala je o tome da njezin sin postane svećenik, te gajila vjeru u Boga i Crkvu.

Riječi poput “duša” i “Bog” Svetlana je prvi put čula od svoje bake s majčine strane, Olge Allilouieve. “Rado je govorila o Bogu “, posvjedočila je Svetlana koja je kasnije u životu zahvaljivala Bogu: “Bog mi je dopustio da moje drage bake prenesu sjeme vjere u nas.”

“Iako su izvana bile odane novom poretku stvari, duboko u svojim srcima zadržale su svoju vjeru u Boga i Krista”, zaključila je Svetlana.

Ipak, život uz oca kakav je bio Staljin za Svetlanu nije bio nimalo lagan, posebice jer je veći dio djetinjstva provela bez majke koja je izvršila samoubojstvo dok je ona imala samo šest godina.

Njezin prvi dečko nije se svidio njezinu ocu, pa je završio na dugogodišnjoj robiji u sovjetskim gulazima, a Svetlana je primijetila da nije bilo neobično da pojedini članovi njezine rodbine jednostavno nestanu bez traga i glasa.

Godine 1953. preminuo je njezin otac, a prema Svetlaninom sjećanju njegova “smrtna agonija bila je užasna”. “U onome što se činilo posljednjim trenutkom, naglo je otvorio oči i pogledao sve u prostoriji. Bio je to zastrašujući pogled, luđački ili možda srdit i prepun straha pred smrću. Zatim je naglo podigao svoju lijevu ruku. Gesta je bila nerazumna i prijeteća”, zapisala je.

Devet godina nakon očeve smrti, Svetlana se odlučila krsititi u Pravoslavnoj Crkvi. Svoju odluku je obrazložila time što je došla do uvjerenja da svijetom ne vlada čovjek nego “Vrhovni um”, te kako su Duh i Istina važniji od materijalnih stvari. “Kada je sve to ušlo u moje srce, sjene marksizam-lenjinizma kojima sam od malena podučavana nestale su poput dima”, napisala je.

S obzirom na to da nije bila u milosti novih vođa komunističkog režima, Svetlana je napustila Sovjetski Savez, a jedna od prijelomnih točaka u narednim godinama bio je susret s katoličkim svećenikom vlč. Giovannijem Garbolinom koji je živio u SAD-u.

Uz vodstvo vlč. Garbolina, čija je pobožnost na nju ostavila poseban trag, i čitanje katoličkih knjiga, Svetlana je 1982. odlučila postati katolkinjom. O svojem je obraćenju zapisala: “Tek sada razumijem divnu milost koju sakramenti ispovijedi i svete euharistije donose, bez obzira na dan u godini, čak i na dnevnoj bazi. Prije nisam bila spremna oprostiti i pokajati se, i nikada nisam mogla voljeti svoje neprijatelje, ali osjećam se mnogo drugačije nego prije otkad svakodnevno prisustvujem svetoj misi.”

Kao veliku suputnicu svojeg vjerskog rasta, ova žena koja je od šeste godine živjela bez majke, istaknula je nebesku Majku. “Primljena sam u ruke Blažene Djevice Marije… Tko bi drugi mogao biti mojom zagovornicom, ako ne Isusova majka? Ona me je odjednom privukla sebi.”