Majka Terezija je, prema vlastitim riječima, darovala preko četrdeset tisuća čudotvornih medaljica. Te medaljice vuku svoje podrijetlo od ukazanja preko kojega je Majka Božja godine 1830. svetoj redovnici Katherini Labouré obećala izljev velike milosti na svakoga tko s dubokim povjerenjem i vjerom bude nosio takvu medaljicu.

Kada se samo sjetim s kolikom je radošću i bez ikakva oklijevanja Majka Terezija željela svakomu koga bi susrela darovati kakvu sitnicu, odmah mi na um padne poznata rečenica iz liturgijskoga obreda vjenčanja: “Primi i nosi ovaj prsten kao znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”

Slično je moralo biti i s Majkom Terezijom. Svaki, pa i najmanji, dar bio je izrazit znak njezine ljubavi prema osobi kojoj bi ga uručila. Upravo joj je preko tih sitnih darova i pošlo za rukom stvarati sitne pukotine na oklopu naše zatvorenosti i našega egoizma. Uspjela je probiti tvrdu koru srca mnogih ljudi! A toplina njezinih ruku, kojima je običavala nakratko stisnuti ruke primatelja spomenute medaljice, predstavljala je jasan izraz njezine ljubavi Bila je to jasna poruka.

Jedno sam takvo “probijanje oklopa” doživio od Majke Terezi je u Nikaragvi, u zemlji kojom je u to doba vladao marksistički nadahnut autoritarni režim pod sandinističkim vodom Danielom Ortegom. Majka Terezija je zamolila za službeni susret s diktatorom kaneći od njega ishoditi dopuštenje za otvaranje kuće za svoje sestre. Susret se dogodio. Doveli su nas u sobu koja je bila bez prozora, namještena samo s dugačkim stolom na povišenu podiju za kojim su već sjedila četvorica maskiranih muškaraca, naoružana velikim strojnicama.

U sredini, između maskiranih muškaraca, sjedio je i Daniel Ortega. On je svojim posjetiteljima, tj. Majci Tereziji, jednoj sestri i meni, održao polusatni vatren govor u kojemu je istaknuo pravičnost svoje gerilske borbe te demonski karakter svojih protivnika. Kada je već dobrano obuzet srdžbom spram neprijatelja okončao svoj vatreni govor, u sobi najedanput nastade apsolutni muk i grobna tišina. Nesnosnu tišinu Majka Terezija prekide jednom jedinom rečenicom: “Da, da, djela ljubavi su djela mira.”

Napetost naglo poraste, tim više što se nitko nije usudio ovu engleski izrečenu misao prevesti na španjolski kako bi je predsjednik razumio. Tu, očito, neugodnu i nezahvalnu zadaću, doduše s prilično drhtavim glasom, u konačnici na sebe preuze sestra. Prostorija nije samo bila puna zagušljiva zraka, nego je zrakom vladala i opasna napetost.

I ne pričekavši diktatorovu reakciju, Majka Terezija ustade te smjesta pristupi podiju. Kopajući tako po torbi, upita diktatora: “Imate li djece?”

Očito ne dokučivši naum njezina pitanja, on joj odgovori: “Da.”

“Koliko?”

“Sedmero.”

Izvlačeći jednu za drugom sedam čudotvornih medaljica iz torbe te poljubivši svaku napose, Majka Terezija ispruži ruku koliko god je mogla prema podiju. I diktator se nadvio nad podij koliko god je mogao kako bi dosegnuo njezinu ruku i – jednu po jednu – preuzeo medaljice.

“Imate li i ženu?”

“Da!”

Majka Terezija nađe u torbi još jednu čudotvornu medaljicu. Poljubivši je, i nju pruži diktatoru.

“Ah, evo još jedna i za vas!” Tom rečenicom zaključi podjelu darova. “Potrebna vam je ta medaljica! Samo je morate nositi oko vrata, ovako…”

Pritom pokaza na vrpcu koju je diktator već nosio oko vrata te znakom ruke pokaza gdje bi otprilike trebala visjeti čudotvorna medaljica.

Napeta se atmosfera smjesta preokrenu i iz temelja promijeni. Majka Terezija ponudi diktatoru još jedan dar. Stavi mu na raspolaganje pet svojih sestara koje će u sirotinjskim četvrtima Manague skrbiti o najsiromašnijima među siromasima.

Već sljedećega dana izdan je i dopis kojim se dopušta gradnja kuće za njezine sestre.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Lea Maasburga “Majka Terezija – osobni portret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.