Kada je na svijet trebalo doći moje deveto dijete, moj Alojzije, supruga je bila sva u očaju. Odlučila je otići doktoru i učiniti abortus. No, ondje ju je dočekao profesor, čestit čovjek, i rekao: “Ne bih vam ja to učinio ni za kakav novac na svijetu.” Poslije je pošla svome bratu liječniku koji joj je rekao: “Čuj, ako to učiniš, nisi više moja sestra.” A kada je došla fra Anti i iznijela mu svoju namjeru, evo što joj je on rekao: “Pričekaj, kćerce moja. Idem ja dolje časkom u kuhinju. Donijet ću ti nož pa idi i najprije nožem zakolji Marija, Julija, Gordanu… pa onda učini što si naumila.”

“Fra Ante, fra Ante, Bože sačuvaj da to učinim!” vikala je žena.

“Ista ti je to stvar, kćeri moja”, dodao joj je oštro fra Ante, “ako bi to zlo učinila.” Vratila se brzo kući, nije više ni pomislila na abortus. Rodio se sin Alojzije. Nakon rođenja došao je s općine mjerodavni čovjek koji mi je donio poruku: “Druže Suliću, vi ste najsretniji čovjek na svijetu, drug Tito bit će kum vašem djetetu.” Odgovorio sam mu: “Pa ja sam već krstio dijete.” Kazao mi je: “Ah, pa znate da ste puno izgubili?” Na moj odgovor mjerodavni čovjek ostavio me je i pošao onamo odakle je stigao.

Tada sam svog Julija poslao brže u Krašić da zamoli kardinala Stepinca da bude kum mojem sinu. Vratio se sav sretan. Uspjelo je sve savršeno. Fra Ante ga je u kapeli krstio, kardinal mu je bio kum i dobio je njegovo ime Alojzije. Zahvaljujući duhovnom vodstvu i skrbi o. Antića nikada nijedno moje dijete (a devetoro ih je), kao ni djeca moga brata, nije na Božić bilo u školi. Svi su u ovoj crkvi ovdje kršteni, vjenčani i, hvala Bogu, po fra Anti duboko s njome srasli. Jedina mi je još želja da doživim to da ga Crkva što prije proglasi svetim i stavi na oltar, kao svjetlo dobrote i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

(Ivan Sulić: “Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić”/Zagreb 1996.)

Izvor: www.otacanteantic.com