OBRAĆENJE PROTIVNIKA CRKVE

Nedjeljom bi pljuvao s balkona na vjernike koji su išli na misu, a onda se obratio gledajući u ‘zlatnu kutiju’

Za mladog Juana svećenici su bili lopovi, Crkva pljačkaška organizacija, a vjernici luđaci isprana mozga koje treba ismijavati, sve dok ga jednoga dana, poput svetog Pavla, nije prosvijetlila Božja milost i od njega načinila “oruđe u Božjim rukama”.

zlatna kutija

Foto: Pixabay.com

O. Juan Jose Martinez već je deset godina katolički svećenik, a svoje životno svjedočanstvo podijelio je u razgovoru za CNA.

– Nedjeljom prijepodne znao sam viriti s balkona i pljuvati na ljude koji bi išli na misu. Govorio sam kako je Crkva sekta koja samo želi njihov novac. Bio sam pravi antiklerikalac – prisjeća se o. Juan.

Ni sam ne zna odakle je izvirala tolika netrpeljivost prema vjeri i Crkvi, budući da su ga roditelji, iako nisu bili vjernici, odgajali u duhu tolerancije. Kao i mnogi danas, primio je sakramente krštenja i prve pričesti, no osobni odnos s Bogom nije postojao. Crkva je za njega bila “multinacionalna kompanija s podružnicama koje su služile prikupljanju novca”, a vjernici predmet izrugivanja zbog njihove ludosti i naivnosti. Čak je i svoje prijatelje iz škole uvjeravao kako pohađanje vjeronauka nema nikakva smisla, te ih većinu nagovorio da se prebace na etiku.

No u siječnju 1995. godine Gospodin je odlučio zahvatiti u život ovoga mladića.

Nekoliko prijatelja pozvalo je Juana na karizmatski molitveni skup u njihovoj župi. Njihova mu se ideja na prvi pogled učinila potpuno promašenom. Nije želio dopustiti da mu, kako kaže, “ispiru mozak”. Ipak, nakon mjesec dana nagovaranja, konačno je pristao. Vidio je to kao još jednu prigodu da se nasmije i izruga njihovoj gluposti.

– Smatrao sam kako su potpuno poludjeli. Izvana sam bio pristojan prema njima, a u sebi sam ih ismijavao – prepričava o. Juan.

Najviše ga je iznenadilo kad su “svi gledali u neku zlatnu kutiju u crkvi”, jer nije znao što je to. Bio je siguran kako je riječ o škrinji s crkvenim novcem.

Zlatna kutija bila je, naravno, svetohranište.

Ipak, iz susreta u susret njegove su predrasude postupno nestajale, a milost je Božja prodirala u njegovo srce.

– S 15 godina počeo sam pjevati na misi, što je značilo kako sam svake subote odlazio u crkvu. Volio sam biti ispred svetohraništa i malo po malo otkrio sam da Bog postoji i da me ljubi. Osjetio sam Božju ljubav. Karizmatska zajednica koju sam toliko ismijavao neizmjerno mi je pomogla – svjedoči španjolski svećenik.

Poput svetog Pavla, konačno je progledao. Bog više nije bio neki mit ili bajka za slabiće, već netko stvaran tko ga nosi i vodi kroz život. Iskustvo Božje ljubavi i blizine preokrenulo je njegov život, a vrhunac je bio sakramenat potvrde kada je svoj život predao Bogu.

“Tvoj sam, što god od mene tražio”, izgovorio je primajući milost sakramenta, a Božji je poziv došao vrlo brzo. Mladić je osjetio svećenički poziv.

U početku se opirao moleći Gospodina da ga prestane zvati. No na koncu se predao i odlučio krenuti putem svećeništva.

Reakcija roditelja bila je očekivana. Otac mu je nakon batina zaprijetio kako će postati svećenik samo “preko njega mrtvog” i odbio mu platiti školovanje. Na očevu viku i dreku, mladić je odgovorio zagrljajem moleći u sebi riječima svete Terezije Avilske: “Neka te ništa ne plaši, neka te ništa ne uznemirava…” Znao je kako će Bog učiniti svoje, ali morao je biti strpljiv.

Zbog očeva neslaganja najprije je upisao Učiteljsku akademiju u Almeriji, a nakon četiri godine konačno je došao poziv od kuće. Nazvala ga je majka te mu rekla kako je otac konačno pristao pustiti ga u bogosloviju.

– Počeo sam plakati i nisam se mogao zaustaviti. Sjećam se kako mi je župnik, nakon što sam mu rekao dobru vijest, poželio dobrodošlicu, te me zagrlio – prepričava o. Juan.

Nakon bogoslovije konačno je uslijedilo svećeničko ređenje. Bilo je to 2006. godine u katedrali u Almeriji, a prisutan je bio i mladićev otac.

– Nipošto nije želio da postanem svećenik, ali kad je vidio moju sreću, premda je bio protiv Crkve, odlučio je kako sreća njegova sina mora biti ispred ideologije – prisjetio se o Juan.

Prije dvije godine svećenikov je otac preminuo, no na samrti je od svoga sina primio sakrament bolesničkog pomazanja.

– Kad mi netko kaže kako ne vjeruje u Boga, uvijek odgovorim kako ni ja nisam vjerovao, ali da sam bio u krivu, jer sam otkrio istinsku sreću koju mi je Isus darovao. Ako nisi ispunjen srećom, zamoli Gospodina da ti pomogne, jer jedino ti On može dati sreću koja je potrebna tvome srcu – zaključio je o. Juan.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Objavljeno: 8. ožujka 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi