INTERVJU NAKON SVJEDOČENJA U REMETINCU

John Pridmore o svjedočenju u zatvorima: Vidio sam tetovirane muškarčine kako plaču nakon što im pričam o Mariji

John Pridmore, nekadašnji gangster koji danas svjedoči kako se obratio i ostavio sve – novce, moć i žene – zbog Krista, nedavno je svjedočio i u zagrebačkom zatvoru Remetinec. S njim smo razgovarali o tom iskustvu, ali i općenito o pastoralu u zatvorima.

John Pridmore

John Pridmore

Tijekom vikenda u Hrvatskoj je, na prostoru župe Botinec, gostovao John Pridmore, većini poznat kao autor knjige-svjedočanstva i Verbumove uspješnice “Ispovijest londonskog gangstera“.

Uz bogat program u župi, Pridmore je također održao nagovor pred šezdesetak zatvorenika i članova osoblja zagrebačkog zatvora Remetinec. Susret u zatvoru animirali su pjesmom mladi iz zajednice “Nanovo rođeni” koja se okuplja u botinečkoj župi sv. Stjepana Prvomučenika. Nakon slavljenja i predstavljanja zajednice nekadašnji “londonski gangster” svjedočio je o svome životu, kako je i sam boravio u zatvoru, te o iskustvu živog Boga zbog kojeg se odlučio promijeniti.

U razgovoru s nekima koji su bili prisutni u maloj zatvorskoj dvorani koja je bila dupkom ispunjena (zatvorenici su se sami prijavljivali na događaj) istaknuto je da su mnogi bili dirnuti Johnovim nagovorom, osobito njegovom gestom kada je svakom zatvoreniku poklonio primjerak svoje knjige. Iako je prvih pet minuta, kažu, bilo malo nepovjerenja, pa čak i podsmijeha, njegov nastup sve je razoružao, a nekim zatvorenicima vidjele su se i suze u očima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Upravo je nagovor u Remetincu bio povod da s Johnom Pridmoreom, čovjekom velikim i fizički i srcem, nakon više od četiri godine napravimo novi razgovor. I dok smo se u tom prvom intervjuu (OVDJE i OVDJE) fokusirali na njegovu prošlost i obraćenje, ovaj razgovor posvetili smo isključivo temi evangelizacije u zatvorima i bogatom iskustvu koje John Pridmore ima u tom polju. Razgovor smo vodili u petak 11. siječnja, sat vremena nakon susreta u Remetincu.

– John, hvala Vam što ste pristali na ovaj razgovor. Prvo bih Vas zamolio da se osvrnete na iskustvo svjedočenja u Remetincu. Koji je Vaš utisak s današnjeg događaja?

Držao sam nagovor pred 50-60 zatvorenika i smatram da je bilo iznimno blagoslovljeno. Naravno, prvo sam se susreo s upraviteljem zatvora koji mi je pričao malo o životnoj pozadini svakog zatvorenika.

Za mene je privilegija govoriti u kaznionicama i zatvorima jer sam i sam tri puta bio zatvaran. Kad su mi iz molitvene zajednice (Nanovo rođeni, op. a.) predložili da posjetimo Remetinec rekao sam da je to jako dobra ideja. Na kraju, da je meni netko u onim godinama svjedočio, možda bi mi to promijenilo život. Bila je to prilika koju nisam smio propustiti.

Na kraju mog svjedočenja svi su zatvorenici htjeli knjigu, no neki si nisu mogli priuštiti taj trošak. Upravitelj mi je rekao da u zatvoru mogu raditi i dobiti novac samo pravomoćno osuđeni zatvorenici, a na predavanju je bilo puno onih koji još čekaju pravomoćne presude i nemaju novaca osim onoga što im pošalju članovi obitelji ili prijatelji. Neki si ne mogu priuštiti niti pastu za zube. Kad sam saznao da bi za moju knjigu trebali platiti ekvivalent od 6,5 eura, učinilo mi se previše. U suradnji s izdavačem odlučio sam svakom zatvoreniku u Remetincu donirati knjigu.

Jedan od zatvorenika rekao je kako je to za njega bio znak koliko ga Bog voli.

– Već godinama posjećujete zatvore diljem zemaljske kugle, svjedočeći svoje iskustvo živog Boga. Koliko ste zatvora posjetili do sada?

Oh, čini mi se stotine. Bio sam u Hong Kongu, Kini, mnogim zatvorima u SAD-u, federalnim i državnim, po cijeloj Europi, Australiji, Novom Zelandu…

– Koje ste razlike primijetili između zatvora, ali i zatvorenika, u različitim dijelovima svijeta, npr. koje su razlike između SAD-a i Europe?

Prema mojem iskustvu, razlike su velike. U SAD-u naglasak je na kazni. Osuđenike ne zatvaraju samo da ih maknu iz društva, nego ih kažnjavaju i u zatvoru, nemaju gotovo nikakvih privilegija. Na moja predavanja dovodili su ih u narančastim odijelima i u lancima, ne miču se lanci kao u drugim zatvorima. Iskreno, mislim da ih tretiraju kao životinje.

S druge strane, u europskim zatvorima puno se više radi na rehabilitaciji, možda ne u Engleskoj, iako je tamo veći naglasak na uklanjanju, a ne na kaznama, ali npr. u Nizozemskoj svakako. Razgovarao sam s jednim zatvorenikom iz Nizozemske i rekao mi je da je tamo postotak onih koji ponovno počine kazneno djelo 16%, dok drugdje većinom iznosi oko 70%.

U Australiji je također naglasak na rehabilitaciji.

– Rekli ste da ste tri puta bili zatvarani. Kakva su bila vaša iskustva, odnosi sa zatvorenicima, zatvorskim čuvarima… Na Vašoj službenoj stranici pročitao sam zanimljiv citat: “Zatvorili su me u samicu 23 sata dnevno i od tamo sam izašao još ljući i s više gorčine.” Mislite li da zatvori mogu promijeniti ljude na bolje, natjerati ih da se odreknu zlodjela?

Neka vrst zatvora svakako treba postojati jer mora postojati način kažnjavanja loših djela. Ali, ne mislim da je dobar koncept zatvora u kojem si 23 sata dnevno zatvoren u samici. Mislim da to može pretvoriti čovjeka u životinju. Zbog toga je u SAD-u veliki broj recidivista. Nizozemski pristup čini mi se ispravnijim, da zatvorenici vide da vrijede, da imaju što ponuditi i pomoći društvu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Moje iskustvo je variralo. Prvi su me put zatvorili s 15 godina u zavod za preodgoj maloljetnika. Kad imaš 15 to je vrlo teško iskustvo, ipak si još uvijek dijete, a odvajaju te od obitelji. Sjećam se da mi je jedan čuvar rekao kako ću plakati kad mi roditelji prvi put dođu u posjetu. Odgovorio sam da neću, no on je samo uzvratio: “Svi plaču, svako dijete plače.” Ipak, ja nisam, zaključao sam se u sebe i postao još ljući. Zapravo nisam plakao od 10. godine kad su mi se roditelji rastali sve do 27. kad sam na duhovnoj obnovi vidio Isusa na Križu. Tek sam tad zaplakao.

Drugi put kad sam završio u zatvoru imao sam 19 godina. Često sam boravio u samici i to me činili izrazito ljutim. Sjećam se, zatvor se nalazio u blizini velike plaže, a moj je prozor gledao baš u njenom smjeru. Bilo je ljeto i svakog sam dana, 23 sata u samici, gledao djecu kako se kupaju i igraju na plažu, ljude kako šetaju pse. I to me činilo jako ljutim. Dan-danas kad idem na plažu zahvaljujem Bogu na svojoj slobodi.

– Zašto niste bili ljuti na sebe, ipak ste Vi bili taj koji je počinio zlodjela zbog kojih ste i završili u zatvoru?

Mislim da ljudi, osim ako ne upoznaju Boga, uvijek traže krivca u nekom drugom. Za mene su krivi bili roditelji jer su se rastali i jer nisu bili tu za mene. Kriv je bio i moj šef koji je dopustio da me uhite – uglavnom uvijek netko drugi. Nikad nisam prst uperio u sebe. Mislio sam da je moj koncept života savršeno moralan i da su ljudi koji rade od 9 do 17 glupi.

Što se tiče zadnjeg boravka u zatvoru on je bio nešto drugačiji. Naime tada sam se već obratio i bilo mi je čak lijepo. Služio sam 30 dana zbog neplaćene kazne. To je bilo vjerojatno prvi put u životu da sam se predao, figurativno govoreći, rekao sam: “Bože, znam da postoji razlog zašto trebam biti sad u zatvoru.”

– To je bila onda kao neki odlazak u pustinju, privatna duhovna obnova?

Da, i obratio sam mnogo zatvorenika. Jedan je sa mnom molio krunicu u ćeliji, drugi je krenuo na misu, a trećeg sam nagovorio na ispovijed.

Uživao sam tada u zatvoru jer sam znao da sam s Bogom.

– Nedavno sam, ponovno, gledao “Walk the Line”, film o životu Johnnyja Casha, s Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi. Ima jedna scena u filmu koja me svaki put fascinira. Cash želi snimiti live album u zatvoru (poznati “Live at Folsom Prison”), na što jedan od menadžera u njegovoj diskografskoj kući kaže: “Tvoji fanovi su kršćani. Oni ne žele slušati tebe kako pjevaš hrpi ubojica i silovatelja da bi ih razveselio”, Johnny odgovara: “Onda nisu kršćani”. Mislite li da katolici i Crkva čine dovoljno u pastoralu zatvorenika, njihovoj rehabilitaciji?

Ne, nikako. Već sam rekao da je možda meni netko govorio kad sam bio u zatvoru da bi mi to promijenilo život. Zatvori su velika prilika za svjedočenje, ali ne vidim dovoljno kršćana ili ljudi iz Crkve koji to rade. Pitao sam upravitelja Remetinca koji mi je to potvrdio. Kaže da je on otvoren za tu mogućnost, čak i da su dolazili neki hrvatski nogometaši govoriti zatvorenicima, ali da bi bilo super, to su njegove riječi, kad bi dolazilo više onih koji su promijenili svoj život, koji su bili u zatvoru, a sad su stupovi društva.

Biti kršćanin znači slijediti Krista. A Krist nas pita: “Jesi li me posjetio?” Majka Terezija, koju sam imao prilike upoznati, citirala je Isusove riječi: “Kad sam bio gladan, jesi li me nahranio? Kad sam bio gol, jesi li me obukao? Kad sam bio žedan, jesi li mi dao piti? Kad sam bio u zatvoru, jesi li me posjetio? Kad učiniš ovo jednom od moje najmanje braće činiš to meni.” Drugim riječima, ono što bismo kao kršćani trebali činiti jest davati onima koji nemaju. Upravo su zatvorenici jedni od onih koji imaju najmanje i koje je društvo odbacilo.

Gledajte, ne želim da netko pomisli kako romantiziramo zatvorenike (smijeh)… Oni su počinili nešto krivo i za to moraju odgovarati. Sjećam se jednog zatvorenika, ime mu je bilo David. Kad sam gostovao u njegovom zatvoru napravio mi je čaj i donio prekrasnu sliku Isusa na križu iz svoje ćelije. Pomislio sam: “Kako šarmantan čovjek.” I sjećam se da sam svećeniku koji me pozvao u taj zatvor također rekao: “Taj David, kako simpatičan momak”, na što mi je odgovorio: “Da, simpatičan, osim što je odrezao glavu svojoj djevojci i držao je pod krevetom tri mjeseca. I onda bi izvadio glavu, stavio ju na stol i pričao s njom.”

Znači, postoji razlog zašto je većina tih ljudi tamo. Neki su počinili grozne stvari.

Prošlog studenog bio sam u kaznionici gdje se nalaze zatvorenici koji su počinili stravične zločine nad djecom. Neki nisu čak niti roditeljima žrtava htjeli otkriti gdje se nalaze tijela djece koju su ubili. Tamošnji zatvorski kapelan mi je rekao kako mu je i samom teško imati ljubavi za neke od njih ili reći da je Krist tamo, ali dodao je i nešto što mi se čini istinitim – da je njihov zločin toliko velik da ne mogu ni sebi priznati da su ga počinili.

Ali, iako su počinili grozne stvari, Isus ih i dalje voli. Ja sam činio grozne stvari, bio sam diler i koristio sam nasilje da bih zaplašio ljude, ali Isus mi nije rekao: “Odlazi od mene, prljavštino.” Ne, rekao je: “Volim te i umro sam za tebe.”

Zlostavljanje djece u današnjem se društvu smatra jednom od najgorih stvari, ali to ne znači da ih Isus ne voli, ako doista žele da im bude oprošteno. Isus nije išao na križ samo za neke, za njega nema veze o kakvom se zločinu radi. Znam, to je doista izazovna situacija za nas kršćane.

I samom mi je bio izazov kad sam morao svjedočiti seksualnim prijestupnicima, ali sam osjećao prisutnost Božje milosti. Doista sam ju osjetio, jer gdje bi on drugdje mogao biti.

– Doživjeli ste mnogo lijepih i iskrenih trenutaka sa zatvorenicima, ali pretpostavljam da tijekom evangelizacija razgovarate i sa zatvorskim osobljem, čuvarima… Ponekad su i oni ti koji su korumpirani, ili u grijehu…

Da, svakako, Boga naviještam svima – i zatvorenicima i osoblju. Danas je u Remetincu bilo, čini mi se, barem osam ili devet zatvorskih čuvara i svatko od njih je kupio knjigu. Znači da ih je dotaknulo ono što sam govorio. Moja je priča jednako izazovna za njih kao i za zatvorenike. Bog ima plan i za njih.

Mnogi od njih samo rade svoj posao, ali čuvari često odražavaju naše društvo, tj. odnos društva prema osobama lišenima slobode. Zanimljivo je da, u zatvoru koji sam već spomenuo, gdje se nalaze seksualni prijestupnici, čuvari ne žele dotaknuti zatvorenike. U drugim zatvorima čuvari će se rukovati sa zatvorenicima, bili oni dileri ili netko tko je ukrao velike iznose, ali onima koji su silovali ili zlostavljali djecu ne žele pružiti ni ruku. Postoji rascjep jer ne gledaju na njih kao na ljude. Mislim da to održava stanje u našem društvu…

– Osim u zatvorima često držite nagovore studentima i u srednjim školama. Pretpostavljam da na različiti način pristupate njima i zatvorenicima. 

Da, ali suprotno od onoga kako neki možda misle.

Imam osjećaj da bi upravo Đavao htio da pred zatvorenicima budem mračniji, okrutniji, slikovitiji, dok je Bog onaj koji želi suprotno. Gospodin želi da zatvorenicima pričam kao da se radi o malenoj djeci. Dok tinejdžerima govorim puno izravnije (smijeh). Jer zatvorenici su već doživjeli svu tu prljavštinu, ono što im treba su ljubav i velikodušnost.

Jednom sam osuđenicima govorio o “macho stavu”. Spomenuo sam događaj iz druge kaznionice gdje sam kleknuo pred kip Djevice Marije i imao osjećaj da mi Majka govori: “Zagrli ih, daj mojoj dječici zagrljaj.” Mjesto na kojem sam svjedočio bilo je za ljude osuđene na deset i više godina zatvora. Svi su oni bili tetovirani i htjeli izgledati što više “macho”. I kad sam počeo dijeliti svoje iskustvo vidio sam te muškarčine kako se polako opuštaju i na kraju je bilo mnogo suza. Cijeli život učili su ih da trebaju biti jaki, ali to nije potrebno, potreban nam je Bog.

– Biste li mogli opisati neko iskustvo iz zatvora koje vas je posebno dotaknulo? 

Sjećam se iskustva svjedočenja u strogo čuvanom zatvoru gdje se većinom nalaze ubojice i masovni ubojice. Tip o kojem govorim služio je doživotnu kaznu, a u zatvoru se nalazio već 22 godine. Nakon svjedočenja dao sam mu svoju knjigu.

Obično, ako netko želi knjigu, kažem mu da napiše svoje ime i da zatvorskom kapelanu i onda pošaljem potpisanu knjigu. To činim zato što želim da nešto naprave. No, uvijek jednu knjigu dam besplatno (Remetinec je bio iznimka). I Duh Sveti mi je progovorio: “Daj knjigu njemu.” Pitao me zašto baš on od četrdesetak zatvorenika koji su bili tamo, a ja sam mu odgovorio da Bog to želi. U svakom slučaju, tri dana kasnije pročitao je već cijelu knjigu te je došao svećeniku, počeo plakati i rekao da želi postati katolikom. U Crkvu je ušao prošle godine na Pedesetnicu. Znači odlučio je postati katolikom, ispovjediti grijehe i postati Božjim čovjekom iako neće nikad izaći iz zatvora.

– Pročitao sam da ste jednom svjedočili i pred djecom-vojnicima u Liberiji. Kakvo je to bilo iskustvo?

Da, imao sam čast govoriti pred djecom koja su bila vojnici. Neki od njih ubili su vlastite roditelje. Charles Taylor, bivši predsjednik Liberije koji je okupljao djecu-vojnike, davao bi im činove po načinu kako su ubili svoje roditelje – viši čin za odvratniji način. Znači, ako je netko imao čin generala, to je značilo da je doslovno nasmrt mučio svoje roditelje. Zamislite koliko su slomljena bila ta djeca.

Svećenik koji me zvao tražio je da im pričam o Kristovoj ljubavi i milosrđu. I neki od njih su se rasplakali. Svećenik mi je rekao da je to bio prvi put u nekoliko godina koliko radi s njima da su pokazali emocije.

Za mene je privilegija da sam im mogao govoriti. Uostalom, ta su djeca bila prisiljena na ubojstva. Da nisu ubili svoje roditelje, onda bi pred njima mučili njihovu braću i sestre. Puno su puta sami roditelji molili da ih ubiju kako im ne bi mučili djecu. To je čisto zlo.

Razgovarao Tino Krvavica | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 16. siječnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi