USKORO GOSTUJE U ZAGREBU

Izvadci iz knjige salezijanskog misionara kojega je ISIL zatočio: Činilo se da nasilju nema kraja

Indijski salezijanski svećenik don Tom Uzhunnalil boravit će u Hrvatskoj i BiH od 15. do 22. listopada kako bi prenio svoje iskustvo života u zatočeništvu isilovaca. Don Toma su oteli u ožujku 2016. godine u jemenskom gradu Adenu gdje je služio kao misionar u hospiciju sestara Misionarki ljubavi. Teroristi su pritom ubili ukupno 16 ljudi, od kojih su četiri redovnice ubijene pred Tomovim očima, a jedino su njega odlučili zadržati na životu. Oslobođen je u rujnu 2017. godine. Prenosimo izvadak iz knjige “Čudom živ: 557 dana u rukama isilovaca” koja progovara o njegovu zatočeništvu i koju će uskoro objaviti Salesiana. Program Uzhunnalilova boravka u Hrvatskoj pogledajte OVDJE.

Foto: Tom Uzhunnalil Foto: YouTube.

Znate li kako je kad nas pošalju da koračamo dobro poznatim putom? Njime smo prošli mnogo puta, dobro nam je poznat, stoga je i naš korak odlučan, srce mirno pa um sebi dopušta da luta i da se zabavi u drugim mislima. Osjećamo da smo na sigurnu, no odjednom se sve promijeni: zakoračimo u prazninu koja ondje nije bila ili je možda bila, ali ju nismo vidjeli. Katkada je tako sa životom: može se bez ikakva znaka upozorenja skliznuti na stranu ili se dramatično promijeniti. Tu je lekciju teško naučiti, nesvjesno ju i zanemarujemo. No ja sam je proživio u petak 4. ožujka 2016.

Sjećam se svake slike, svake riječi, svakoga upućenoga pogleda, svakoga pokreta, svakoga zvuka toga dana. Poput usporene snimke kakva filma.

Budući da je bio blagdan, u petak sam kanio imati večernju misu da bi u njoj moglo sudjelovati što više katolika. Stoga nisam imao razloga žuriti se s pripremama za slavlje. Mogao sam sve obaviti u miru. U euharistijskom klanjanju toga jutra bio sam dirnut do dna duše. Doručkovao sam, a potom se vratio u kapelicu pred izloženi Presveti Oltarski Sakrament. Bio je to lijep trenutak za molitvu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Potom sam otišao u kuhinju gdje je sestra Judita bila zauzeta pripremajući objed svojim sestrama i meni. Osmjehnula mi se brzo me pozdravljajući jer je morala kuhati. Bio je to posljednji put da smo se osmjehnuli jedno drugomu, no tada to nisam znao. Da sam znao, bio bih je sakrio da ju zaštitim, zagrlio bih ju, mogao bih učiniti nešto više! Umjesto toga, ja sam provjeravao kako radi plinski uređaj.

Izašao sam i počeo šetati oko kuće, provjeravao sam jesu li biljke zalivene. Premjestio sam crijevo za vodu dok je dolazio Etiopljanin Mohamad, naš vrtlar. Pokušao sam mu pokretima, smiješnima kad ih se sada sjetim, objasniti da sam crijevo za vodu premjestio ispod drugoga drveta.

Ne znam zašto sam povisio ton obraćajući se njemu koji je govorio drugim jezikom, ali sigurno nije bio gluh. Usprkos mojim pokušajima da mu na razumljiv način objasnim što sam učinio, očito ga nisam uspio uvjeriti. Gledao sam kako odlučnim korakom, možda i mrmljajući usput, odlazi prema stražnjemu dijelu kuće: želio se uvjeriti na svoje oči. Osmjehnuo sam se! Bio je to posljednji put da i njemu nešto govorim.

Bez posebna razloga pogledao sam na sat, bilo je osam i trideset. Malo dalje, kojih desetak metara od mene, bila je dvorišna ograda pješačkoga ulaza u hospicij Majke Terezije.

Bio sam učinio nekoliko koraka, a tada sam začuo pucnjeve koji su dolazili s glavnoga ulaza.

 Ja sam Indijac

Bez imalo razmišljanja otrčao sam u crkvu i progutao sve posvećene hostije, u vodu izlio ulje iz vječnoga svjetla, a onda potrčao u smjeru tih hitaca, duž zida koji me dijelio od glavne zgrade. Još mi nije bilo jasno što se zbiva. Prošao sam prva vrata i usporio korak. Znao sam da smrt vreba iza svakoga ugla.

Učinio sam još jedan korak i osjetio da me netko zgrabio. Okrenuo sam se u nadi da ću vidjeti lice koje sestre ili našega vrtlara. Umjesto njih naišao sam na dva tamna crna oka. Ako su oči ogledalo duše, u ovima nije bilo ni sjene od duše.

Neznanac je bio odjeven u jemensku vojničku odoru, s redenikom koji mu se s desnog ramena spuštao na lijevi bok. Gledajući ga, pomislio sam kako ga nosi na isti način kao što ja nosim štolu. Stavih ruku na grudi da bih ju dotaknuo. No, ostavio sam ju u sobi, a sada bih ju rado imao na sebi, kao da bih njome mogao na mržnju odgovoriti ljubavlju.

„Ja sam Indijac“, rekoh. U mojemu glasu nije bilo ni traga strahu, bio sam čudesno miran. Naredio mi je da sjednem na stolac postavljen s vanjske strane vrata prostorije koja je gledala u dvorište. Govoreći, gledao sam oko sebe da procijenim koliko je teško stanje. Upravo u tom trenutku ugledao sam vrtlara kako istrčava iz kuće preko puta naše i kreće prema generatoru crpke za vodu. Poput mene, i on je trčao u smjeru krikova koji su parali zrak.

Iznenada sam začuo tup, kratak zvuk. Vidio sam Mohamadovo tijelo kako pada na koljena i ruši se na zemlju. Lice mu je dva puta odskočilo od tla. Nije nosio majicu. Mogao sam vidjeti kako krv teče po njegovu tijelu i klizi stvarajući lokvu na puteljku. Pucali su mu u leđa, s lijevoga boka, iz automatskoga pištolja s prigušivačem.

Vidio sam oko sebe trojicu napadača, no sigurno ih je bilo više, barem petorica jer sam čuo krikove i zvukove koji su dolazili s drugih dijelova imanja.

Svi su imali zakrivena lica. Provirivale su im samo oči, lišene ikakva izraza. Najmračnija praznina. Čuo sam da netko viče. Pogledom sam se vratio na sirotoga Mohamada okrenuta prema asfaltu i pomolio se za nj povjeravajući njegovu dušu Gospodinu. Molio sam oprost za njegove krvnike: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23, 33-46).

Nasilje bez kraja

Dok sam sjedio kako su mi naredili, muškarac koji je stajao ispred mene primijetio je mobitel u džepu moje košulje, pokazao na njega davši mi znak da mu ga predam. Upravo u tom trenutku iz kuće je izašao kuharev sin, dječak od jedva dvanaest godina. U strahu za njega zatvorio sam oči i molio Gospodina da ga poštede. Čuo sam kako mu naređuju da sjedne kraj mene, na drugi stolac. Nije bilo ni trenutka predaha, odmah sam ugledao jednog napadača kako ulazi u zgradu pokraj glavnoga ulaza. Tamo je stanovalo nekoliko mladih radnika. Dugo je pretraživao, sve dok nije našao jednoga mladića koji je toga jutra ostao u sobi jer se loše osjećao. Vidio sam da ga premješta u drugu prostoriju. Obojica su ušli unutra. Začuo se onaj isti tupi zvuk kakav sam čuo ranije, munjevit, kao kakav prigušen udarac, a zatim zvuk čahure koja je pala na pod. Muškarac je izašao iz sobe. Ovaj put je bio sam. Ubio je mladića.

Dvojica muškaraca širom otvoriše glavna ulazna vrata. Automobil kojim su stigli uđe u dvorište, zaustavivši se na puteljku s lijeve strane. Ulazna se vrata zatvoriše. Muškarac naoružan pištoljem s prigušivačem prijeđe puteljak i krenu prema hospiciju. Prođe kroz vrata i nekoliko trenutaka potom iziđe, a pred njime sestra Anzelma i sestra Margareta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Objema su ruke bile vezane plastičnim trakama. Primijetio sam da im ruke bijahu sklopljene, kao na molitvu. Gurajući ih, muškarac ih prisili da uđu u automobil. Žestoko zatvorivši vrata, vrati se u kuću.

S druge strane puteljka dolazila je sestra Judita s plastičnim vjedrom. Vraćala se iz posjete starcima zbog uobičajenih jutarnjih poslova. Očito nije vidjela ni sestre zarobljene u autu, ni tijelo nauznak ispruženo na puteljku. Ništa što se dogodilo nije vidjela. Osjetio sam silnu nježnost zbog te bezbrižnosti koja će doskora nestati. Doimala se sretnom poput djevojčice. Navirale su mi suze. Bila je tako krhka! Preda nju stade jedan muškarac davši joj pištoljem znak da pođe prema autu. Tek je tada shvatila kakva se tragedija događa. Jedan je muškarac, nešto dalje, sestru Reginetu puščanom cijevi gurao prema vozilu.

I njima su dvjema ruke svezali plastičnom trakom i prisilili ih da uđu u auto. Sada su skupa bile sve četiri. Nedostajala je sestra Sali. Pitao sam se gdje je nadajući se da je negdje jako daleko!

Nisam više mogao misliti na nju jer je mladić koji je sjedio uza me pokazivao onomu što nas je čuvao da se čovjek koji je nauznak ležao na puteljku podiže i pita vode. Mohamad nije bio mrtav. Jemenac mu odgovori, neka ga to ne zabrinjava jer taj uskoro više ne će biti žedan.

Svratio sam pogled na sestre koje su bile u autu. Jedan je muškarac i dalje je ulazio i izlazio iz kuće, vičući nešto što nisam razumio. Razumio sam jedino riječ „još“. Očito napet, nešto je grozničavo tražio. Posljednji je put ušao u kuću, a kad je izašao i dalje je bio sâm krećući se prema glavnom ulazu. Nisam čuo druge pucnje iz pištolja, no bio sam siguran da su pronašli i ubili sestru Sali. Bio sam u to siguran!

Mislio sam na starce koji su ležali bolesni. Nisu se čuli krici odande gdje su oni bili. Vladala je čudna tišina. Zar su ih sve pobili?

 Moj posljednji čas?

Činilo se da nasilju nema kraja. Čovjek naoružan pištoljem pošao je prema automobilu, natjerao sestre da izađu i postrojio ih. Bio sam prisiljen gledati tu strahotu. Ruke su im još bile vezane i sestre su ih čvrsto stiskale u molitveni položaj, pripremajući se za mučeništvo. Nijedna nije plakala. Bile su spremne, u dostojanstvu i vjeri, pretrpjeti završni čin.

Taj muškarac gurnuo je sestre Juditu i Reginetu prema kući, a potom desno, u vrt. Sada ih je zid zaklanjao od mojih očiju. Gotovo kao čin ljubaznosti prema meni, nisam morao svjedočiti tako okrutnu činu. Činilo mi se da čujem udaranje njihovih srdaca. Pomislio sam na užasan strah srne koju progone lovci. Začuo sam dva pucnja. Srce mi je zastalo skupa s njihovim srcima. Potom su se čula još dva prigušena pucnja. Bile su to glave jadnih sestara. Bile su smrskane.

Muškarac se vratio drugim dvjema sestrama. Sestra Margareta bezazleno je pokušala pobjeći. Krvnik je pištolj u svojoj ruci uperio u njezin zatiljak. Još je jedan pucanj zaparao zrak. Vidio sam je kako pada licem okrenutim zemlji. Tada moj pogled nije bio pošteđen. Odmah poslije toga muškarac je divljački nasrnuo na jadnu Margaretu.

Došao je trenutak za sestru Anzelmu. Postavio ju je ispred auta. I njoj je pucao ravno u glavu. Kao na usporenoj snimci kakve okrutne scene vidio sam da pada smireno, tiho, s licem prema zemlji. I njoj je neznanac razmrskao glavu.

Prestravljen, u sebi sam nastavio moliti i ponavljati: „Gospodine, smiluj se, i sestrama i njihovim krvnicima! Gospodine, smiluj se!“

Mislio sam da je stigao i moj čas. Počeo sam moliti i svoju dušu preporučivati Gospodinu. Mislio sam na svoju obitelj dok sam u tišini izgovarao našu salezijansku molitvu: „Isuse, Josipe i Marijo, darujem vam svoje srce i dušu. Isuse, Josipe i Marijo, pomozite mi u smrtnom času. Isuse, Josipe i Marijo, neka moja duša počiva uz vas u miru.“

Pristupio mi je onaj krvnik jadnih sestara i bešćutnim mi glasom naredio da uđem u auto. Ustao sam i poslušao. Bio sam spreman umrijeti. Mislio sam da će me ustrijeliti i zatim nestati.

Blizu automobila upita me jesam li musliman. „Kršćanin sam. Ja sam kršćanin.“ Odgovori mi: „Nevjernik“. Zatim je uzeo telefon i govorio na arapskom. Kad je završio, dogodilo se nešto neočekivano. Nije pucao u mene, nego je otvorio automobilski prtljažnik i zapovjedio mi da uđem unutra.

Prije nego ću ući u prtljažnik pogledao sam oko sebe kao da tražim neko prijateljsko lice. I ta je posljednja slika bila stravična. Vidio sam četvoricu suradnika hospicija privezanih uza stabla. I njima su glave bile smrskane.

Neznanac mi je uputio pogled pun prijezira, gurnuo me u prtljažnik i zatvorio ga. Stavivši me unutra, krenuše punom brzinom.

Nisu mi zavezali oči, nisu mi svezali ni ruke ni noge, samo sam bio okružen mrakom. Glavom mi je prolazilo tisuću pitanja o mojoj sudbini. Hoće li me odvesti nekamo dalje i ubiti? Hoće li snimati moje mučenje pa me tek onda ubiti? Ili će me razmijeniti za kakva zarobljenika?

Dok sam razmišljao o kraju, auto se iznenada zaustavio. Netko je otvorio prtljažnik i ubacio unutra svežanj bijele i ljubičaste odjeće. Kad je svežanj pao, začuo sam metalni zvuk. Zatim ponovo zatvoriše prtljažnik i auto opet krene.

Što su to ubacili?

U mraku sam pokušao saznati što se skriva u svežnju. Činilo mi se da prepoznajem oltarni stolnjak. Da tu nije bilo i malo svetohranište? Nije bilo prostora za kretanje, nisam mogao pipati ne bih li štogod doznao. Meditirao sam nadajući se da je euharistijski Gospodin sa mnom. Nadao sam se i molio. Molio sam se don Boscovim riječima iz molitvenika Opskrbljeni mladić: „Što bi mi se moglo dogoditi u ovaj dan, moj Gospodine? Ja to ne znam, ali znam da mi se ne može dogoditi ništa što ti nisi još od vječnosti predvidio i odredio…“

Nikad nisam otkrio sadržaj onoga svežnja, no u tim okolnostima bilo je to sjeme nade koje sam prihvatio s ljubavlju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Toma Uzhunnalila: “Čudom živ: 557 dana u rukama isilovaca”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 13. listopada 2019.

Možda vam se svidi