Svi koji redovito prate YouTube-kanal „Draga dječice“ splitskog svećenika i bolničkog kapelana na Firulama, don Šime Doljanina, vjerojatno su pogledali videozapis zanimljiva naziva: „Oprosti komarcu koji te je ugrizao“. Nedavno je s čitateljima portala Bitno.net podijelio svjedočanstvo svoje borbe sa svojim „Covidom Groznim“, kada je naglasio upravo zahvalnost zbog duhovnih iskustava koje je doživio zbog bolesti. Ovoga puta odlučio je prepričati susret, zbog kojega je također zahvalan Covidu, i koji ga je potaknuo da snimi zanimljivu snimku o komarcu. Taj susret dogodio se na splitskim Firulama, gdje se don Šime u rujnu liječio od koronavirusa. „Bio sam smješten na plućnom odjelu, u famoznoj ‘Šumici’, koju okružuje doista lijep i umiljat okoliš“, opisuje nam don Šime. Bio je smješten u sobi sa svojim kolegom bolničkim kapelanom, don Antom Delićem, koji je također obolio od koronavirusa.

Dvojica kapelana na Firulama su živjela poput redovnika. Don Šimu je to podsjetilo na trenutak kada mu je nadbiskup Marin Barišić, prilikom imenovanja na službu bolničkog kapelana, vjerojatno nehotice zaželio da njegovo svećeničko i redovničko djelovanje bude plodonosno. „Tada ga nisam ni pitao zašto me je nazvao redovnikom kada sam ja, kako to kažu u Hercegovini, običan petrovac, odnosno svećenik bez redovničkih zavjeta. Međutim, u bolnici su se ostvarile nadbiskupove riječi“, objašnjava. Njegov kolega, don Ante Delić, ponašao se kao najrevniji redovnik. Bio je prožet molitvom, mirom i posebnom ljepotom duha. „Nas dvojica smo bolničke dane doslovce presijecali molitvom. Natjecali smo se tko će prvi započeti molitvu. Po cijele dane smo molili krunicu, službu čitanja, litanije, pozdrav Gospi…“, priča.

Starica s manirama koje izazivaju divljenje

Pacijenti nisu smjeli izlaziti iz soba. Međutim, pojedine sobe imale su izlaz na zajednički balkon. „Ja sam za razliku od don Ante, koji je zbog slabosti cijelo vrijeme ležao u krevetu, ponekad znao izaći na balkon. Bio sam nemiran i izmučen od bolova, pa sam imao potrebu izaći na svjež zrak“, kaže. Objašnjava nam kako u bolnici nije imao klasičnu pidžamu, nego je bio odjeven u majicu i kratke hlače. Na balkonu je redovito susretao druge pacijente, također oboljele od koronavirusa, a s onima u krevetu razgovarao bi kroz balkonska vrata. Uvijek bi razgovor započeo na isti način, odnosno kratkim pitanjem: „S kojeg ste vi kraja svijeta?“ Neki su bili iz Splita, drugi iz Imotskog, treći iz Makarske…

Jednoga dana započeo je razgovarati sa starijom gospođom Marijom koja je ležala u susjednoj sobi. Njezino ime smo promijenili radi zaštite identiteta. Starica je mogla imati oko 85 godina. Bila je iz Splita, a koronom se zarazila u jednom tamošnjem domu za umirovljenike. „Imala je krupne oči, lijepe crte lica, onaj tip žene koja bez frizure nije napuštala kuću… Kao mlada morala je biti izrazito lijepa… I sada su joj ostale mnoge manire koje izazivaju simpatiju i divljenje“, prisjeća se.

Svećenik je odmah shvatio kako starica živi u potpunom siromaštvu. Naime, kako joj djeca ne žive u Splitu, nitko je nije posjećivao i nije donosio hranu koja bi joj nadopunila skroman bolnički jelovnik. „Kada bih joj prišao, odmah bi se pojadala kako je gladna, što je za mene bilo prestrašno. Naravno da se nije mogla zasititi juhama, kašicama i piletinom“, objašnjava svećenik. S druge strane, on je bio srećković kojemu su brojni prijatelji i rođaci gotovo svakodnevno slali hranu, pa je imao što ponuditi sirotoj ženi. „Oči bi joj svaki put zasvijetlile. Ljudi se obično ustručavaju primiti, ali ona je bila toliko gladna, nemoćna i iscrpljena, da je darovanu hranu primala sa silnom radošću i zahvalnošću.“ Svećenik i starica vrlo brzo su se zbližili. Ona u početku nije mogla vjerovati da je don Šime svećenik, ali kada je to naposljetku prihvatila, počela se polako otvarati. Govorila mu je o svom životu, itekako zanimljivom i prepunom avanture, ali istovremeno prepletenim tugom.

Priznala mu je da su je vlastita djeca bolno razočarala. „Najprije mi je rekla da je bijesna na svoju kćer, koja samo ganja biznis. Ona je bila ta koja je majci predložila da je zbog adaptacije stana privremeno preseli u dom. Starica je pristala, a kći je u međuvremenu prodala stan te novcem podmirila neke svoje dugove. Majku je zauvijek ostavila u domu, a da je i ne posjećuje…“, priča don Šime. Dok mu je starica iznosila svoju bolnu ispovijest, svećenik joj je u nekoliko navrata šapnuo: „Aj, oprosti joj.“ Žena u početku nije registrirala što joj svećenik poručuje, a kasnije, kada je shvatila, samo je ponavljala da je to nemoguće. Kako oprostiti nekome tko ju je toliko povrijedio? Sin je također često imao ružne ispade prema staroj majci, ali bi se, za razliku od kćeri, vratio i ispričao. Tada bi joj rekao: „Oprosti mi, majko… To je bilo moje ludilo.“ Svećenik je ponovio: „Aj, oprosti i njemu… Aj, oprosti i njemu.“ Starica je priznala kako bi sinu mogla oprostiti, ali kćeri ne.

Prva ispovijed u životu

Svećeniku je dalje pripovijedala kako je bila u zamršenom braku. Udala se za čovjeka koji je bio lud za njom, doslovce zaljubljen do ušiju, pa je vršio pritisak na njezine roditelje kako bi joj dopustili udaju. „On me je u braku volio na svoj način, agresivno i posesivno. Jedino mu je bilo važno da ja njega volim, a ja mu jednostavno nisam mogla uzvratiti ljubav“, priznala je svećeniku. Don Šime zaključuje kako je starica bila duboko nesretna, povrijeđena i izranjavana osoba. U jednom trenutku, kada su se već dovoljno zbližili, don Šime joj je predložio svetu ispovijed. Bio je, kao i uvijek, potpuno direktan: „Marija, hoćeš li se ispovjediti?“ Bakica se počela izvlačiti. „Kako ću to napraviti kada nikada u životu nisam bila na ispovijedi?“ Svećenik joj je objasnio kako je ona krštena te da se zbog korone, odnosno posebnih okolnosti, može ispovjediti. Žena je napokon pristala, ispovjedila se i primila odrješenje. Svećenik joj je nakon ispovijedi predložio da zajedno izmole Oče naš, ali baka ni to nije znala, pa je ponavljala riječi za svećenikom. Nakon toga ju je don Šime pozvao da za njim ponavlja riječi kao duhovni lijek. Zamolio je ženu da se u mislima vrati u djetinjstvo, u doba kada je imala samo sedam godina. Zatim joj je, poput učitelja, kazao da za njim ponavlja: „Bože, ti me ljubiš onakvu kakva jesam.“ Prvi put je zvučala nesigurno, drugi put malo sigurnije, a treći put je potpuno jasno uzviknula: „Bože, ti me ljubiš onakvu kakva jesam!“ Svećenik je na njezinom licu tada prepoznao pravi preobražaj. „Poslije sam joj dao katehezu o Oče našu, a ona me je slušala kao malo dijete“, prisjeća se. Također ju je potaknuo da molitvu Očenaša nauči napamet. Žena ga je ponovno ugodno iznenadila: „Može. Daj mi. Imaš li ga negdje zapisanoga?“ Don Šime je tada odjurio svojem kolegi don Anti, koji je u bolnicu ponio čitav svezak molitvenika i svetih sličica, ali nigdje nije bilo molitve Oče naš. „Srećom sam se prisjetio da jedna sestra iz moje neokatekumenske zajednice, koja ima petero kćeri, toga dana meni donosi ručak, pa sam je zamolio da na komadu papira velikim slovima napiše Oče naš.“ Don Šime je donio papir baki Mariji, a ona ga je stavila na prsa, kao majka vlastito čedo, i rekla da će odmah učiti moliti.

Starica je kasnije često razgovarala sa svećenikom. Teme su ponekad bile lakšeg karaktera, primjerice njezino oduševljenje papom Franjom, a ponekad su bile teške i bolne. Žena se u razgovoru stalno vraćala na neriješen odnos s kćeri. „Jednom prilikom sam iskoristio Papine riječi o tome kako treba opraštati i iz egoizma, odnosno sebičnosti“, objašnjava don Šime. Baki Mariji nije bilo jasno o čemu govori. „Što to znači?“ upitala je. Svećenik joj je objasnio kako nepraštajući onima koji su nas povrijedili sami sebe dodatno ranjavamo. „Na taj način te nas osobe još više vezuju za sebe, po cijele dane nas opterećuju, potiču nas na mržnju te zbog njih gubimo mir i ljepotu življenja. Ponekad smo pozvani opraštati iz sebičnosti kako bi nas ta autentična, božanska i sveta sebičnost izvukla iz pakla nepraštanja.“

‘Zar moram oprostiti i komarcu?’

Žena je polako počela prihvaćati svećenikove riječi, ali se i dalje ljutila na sve i svakoga: glasne prolaznike izvan bolnice i bolničko osoblje koje kasni s posluživanjem hrane. Također se žalila na komarce koji su je ubadali. Don Šime ju je pozvao da oprosti i tom sićušnom komarcu: „Ma, oprosti mu iz svoje sebičnosti. Jer, dokle god misliš o njima, komarci te neće prestati živcirati. A što komarci znaju? Oni su samo beštije koje traže hranu, koji tebe koriste samo za ‘pašu’. Oni te malo ubodu, posišu i odlete. Baš njih briga što se ti vrijeđaš! A ti se ljutiš, grizeš i postaje ti sve gore.“ Starica je samo zakolutala očima i prošaptala: „Pa zar sada trebam i komarcu opraštati?“ Don Šime je upravo u toj rečenici, izrečenoj u nekakvoj poluironiji, spoznao kako je starica shvatila ono što joj on danima pokušava objasniti. „Bako, oprosti kćeri koja te je iznevjerila, ali i sićušnom insektu koji je nema pojma da njegovi ubodi mogu biti toliko naporni.“

Don Šime se prilikom otpusta iz bolnice tri puta pozdravljao s gospođom Marijom. Bio je to opraštaj dvoje prijatelja. „Jednostavno se nisam mogao odvojiti od nje. Zanimljivo je da nismo razmijenili brojeve telefona, ali smo uspostavili jednu drugu, mnogo važniju vezu: njezinu vezu s Onim koji Jest, odnosno s Ocem Nebeskim. Nadam se da će baka Marija i dalje opraštati svima koji je vrijeđaju ili će je tek povrijediti“, kaže don Šime.

Ovih dana ga je, kako kaže, nešto ponukalo da mjesec dana od njihova posljednjeg susreta ponovno potraži svoju staru prijateljicu. Jedna medicinska sestra mu je rekla u kojem domu živi. Prvi susret izvan bolnice bio je jako dojmljiv. Svećenik ju je ponovno zamolio da oprosti svojoj kćeri. Ona je odgovorila da ne može. Onda je on predložio jedan igrokaz. U tom se igrokazu svećenik pretvorio u njezinu kćer te je iz prvog lica molio: „Majko, molim te oprosti mi za ovu groznu uvredu koju sam ti uradila.“ Starica je ponavljala da ne može. Nikako ne može oprostiti. Nakon toga je svećenik, ponovno u ulozi njezine kćeri, majci rekao: „Ajde, još ću te jednom zamoliti, jer kada se prosi, onda se više puta pita.“ Ponovila je da ne može. Treći put je don Šime zamolio: „Molim te, oprosti mi.“ Starica je na kraju suznih očiju izjavila: „Kćeri, volim te.“ Don Šime je poskočio od veselja i rekao: „To je to. Hvala.“ Ona mu je tada priopćila da je njezinoj kćeri sutra rođendan. Don Šime ju je upitao hoće li joj sutra reći: „Volim te.“ Veselo je potvrdila da hoće. A u don Šiminom srcu je, kako nam on kaže, ponovno odjeknuo usklik: „Covide Grozni, hvala ti!“