Čini se da hrabrost Majke Terezije kojoj sam se oduvijek divio nije bila samo jedna od njezinih velikih vrlina, nego je tvorila zbiljsku odliku njezina karaktera. O tome će posvjedočiti sljedeći primjer: još dok je bila učiteljica u školi Loretskih sestara u Calcutti, otišla je sa svojim učenicama prošetati golemom livadom. Odnekuda se na livadi iznenada pojavi bik u punu trku. Učenice su, kričeći, nastojale pobjeći, a bik je jurio za njima. Majka Terezija dohvati crveni kišobran, razape ga te sama odvažno potrča prema biku. Bik je, očito, tim njezinim činom bio toliko iznenađen da se okrenuo i odšetao. Možda je ovo samo legenda, no ne bi bilo nikakve legende da se bik kojim slučajem odlučio za drukčiji tijek djelovanja.

Upravo sam u Nikaragvi, za vrijeme sandinističke strahovlade, mnogo godina kasnije opet imao prigodu diviti se hrabrosti Majke Terezije. Ona je u glavnomu gradu Nikaragve, Managui, planirala podići kuću za svoje sestre. Već sam prije iznio kako joj je u izravnim pregovorima s vođom sandinista, Danielom Ortegom, pošlo za rukom dovesti sestre u komunističku Nikaragvu. U to je vrijeme između sandinističkoga režima, nadahnuta Marxom, Lenjinom i poglavito Fidelom Castrom, s jedne strane, te Katoličke Crkve, s druge strane, vladala golema napetost pa stoga našoj delegaciji u Nikaragvi nitko nije mogao jamčiti sigurnost.

U mjestašcu po imenu Cuapa, udaljenu od glavnoga grada Manague nekoliko sati vožnje, navodno su se događala Marijina ukazanja prema kojima je nadležni nadbiskup, kardinal Miguel Obando y Bravo, imao pozitivan i blagonaklon stav. Upravo je u tomu mjestu trebala biti održana velika svečanost. Otisnuli smo se na put u konvoju vozila koji je predvodila policija pa se preko pogibeljnih cesta i putova, mjestimice poplavljenih, uspinjali polako prema brdima koja su okruživala Cuapu. U znak političkoga protivljenja vladi na posljednjim smo kilometrima puta nailazili i na kamene prepreke.

Vidjelac Bernardo, kojemu se Gospa ukazala, pozdravio nas je i potanko ispričao čitav slijed događanja vezan uz ukazanja. Potom je na jednoj velikoj livadi upriličen piknik. U našoj je skupini bilo i nekoliko biskupa, uključujući kardinala Danja Castrillona Hoyosa, tadašnjega predsjednika Biskupske konferencije Latinske Amerike, kao i već spomenutoga nadbiskupa Manague (kardinal Bravo). No iznenada pred nas iz obližnje šume izbi stotinu teško naoružanih vojnika. Iako nisam znao tko su ti ljudi ni kojoj vojnoj jedinici pripadaju, osjećao sam se iznimno nelagodno.

Kao i u netom ispričanoj zgodi s bikom, Majka Terezija opet preuze odgovornost i inicijativu. Vojnici su već bili zauzeli borbeni položaj. No Majka Terezija ustade te izravno krenu prema njima. Zaustavi se neposredno pred cijevima automatskih pušaka koje su bile uperene u nas. Kopajući po svojoj torbi, svakomu od nazočnih vojnika izvadi i uruči po jednu čudotvornu medaljicu. Kako bi mogli od nje preuzeti čudotvorne medalje, vojnici su morali objesiti oružje oko vrata. Nakon što svakomu ama baš svakomu od nazočnih vojnika, uruči po jednu čudotvornu medalju – te nakon što ih vojnici od nje preuzeše – ona ih sve odreda pozva da jedu s nama što oni, dakako, odbiše. Tek potom smo barem malo mirnije mogli započeti naš piknik.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Lea Maasburga “Majka Terezija – osobni portret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.