“Dolazim iz obitelji za koju je malo reći kako je bila kršćanska. Bili smo siromašna, seljačka bergamska obitelj. Moji su roditelji bili vrlo religiozni i poučili su me što je dobro, a što loše. Od malena sam sudjelovao u katoličkim obredima. Navečer, prije nego me uspavala, moja me majka učila moliti, a danas ne propuštam svetu misu… Danas vjerujem još više nego kad sam bio dijete, jer iskusio sam Božju prisutnost u svome životu”, kaže Trapattoni.

Na početku nogometne karijere ostao je bez oca čija ga je smrt snažno pogodila. Nikada nije doživio očevo bodrenje s tribina. Ostao je sam s majkom i razmišljao o napuštanju nogometa kako bi se zaposlio. Ipak, zahvaljujući jednom voditelju zbora koji mu je kazao kako će zahvaljujući nogometu moći uzdržavati čitavu obitelj, Trapattoni je odlučio nastaviti svoju tek započetu sportsku karijeru.

“Kao da je moj otac intervenirao s Neba. Sjećam se toga trenutka: nikada nisam toliko osjetio Božju blizinu”, prisjeća se, dodajući kako za njega vjera nikada nije bila stvar običaja:

“Nisam vjernik zbog svoje obitelji ili navike. Vjera je u meni rasla od djetinjstva, a kad su došli trenutci velikih životnih pitanja – zašto smo ovdje, zašto vjerujemo, postoji li netko veći od nas? – još sam više sazrio u svojem izboru.”

Veliku duhovnu podršku imao je u svojoj sestri Romildi koja se posvetila Bogu u redovničkom životu. Njezin životni poziv ojačao je i njegovu vjeru bez koje je njegov život jednostavno nezamisliv.

“Vjerovati za mene znači imati oslonac. Vjera me nosila naprijed, osobito u teškim trenutcima. Svakoga jutra kad ustanem govorim Bogu: ‘Čuvaj me, blagoslovi ovaj dan’ i zahvaljujem mu na onomu što mi je darovao i što mi daruje. Kad mi je teško kažem: ‘Vidiš da Bog tako hoće’, dakle ne obeshrabrujem se i idem naprijed. Nije riječ o pasivnom prihvaćanju onoga što se događa, već o sigurnosti vjere”, kaže talijanski trener.

Svoju vjeru svjedočio je i na nogometnom terenu, najčešće znakom križa čiji pravi smisao, nažalost, mnogi ni danas ne shvaćaju te u njemu najčešće vide magiju ili praznovjerje. No, Trapattoni objašnjava:

“U moje vrijeme gotovo su svi prije ulaska na stadion načinili znak križa. To sam činio i ja, no ne iz praznovjerja ili kako bih pobijedio, već kako bio zazvao Božju zaštitu. Čak i bočica sa svetom vodom, koje se mnogi sjećaju, za mene je bila molitva za blagoslov, molitva da se nitko ne ozlijedi na terenu.”

Oženio se 1964. godine djevojkom koju je upoznao na Olimpijskim igrama u Rimu, četiri godine ranije. Sa ženom Paulom dobio je dvoje djece, a njihov bračni moto bio je: Ova ljubav nikada neće prestati! I doista, unatoč svim obvezama i angažmanima u Italiji, Njemačkoj, Portugalu, Austriji i drugim dijelovima svijeta, obitelj je ostala na okupu, a kršćanski odgoj nije zanemaren!

Svoju vjeru znao je podijeliti i sa svojim nogometašima pozivajući ih da postavljaju pitanja i da razmišljaju.

“Svi moji nogometaši poštivali su moju vjeru. U nogometu ima mnogo vjernika, premda ponašanje ponekad to ne potvrđuje”, kaže Talijan.

U svojem životu uvijek je nastojao pronaći vrijeme za razmišljanje: kako postati bolji čovjek i zadržati poniznost. Ritam života, nažalost, to vrlo često onemogućava i ometa, a upravo u nesposobnosti suvremenog čovjeka da zastane i razmisli o svom životu Trapattoni vidi najveću zamku današnjeg vremena.

Posljednjih nekoliko mjeseci Trapattoni je posvetio radu s mladima iz Oratorija Gratosoglio iz okolice Milana i to uoči početka sportske godine Talijanskog sportskog saveza. No mladima ne prenosi samo nogometno znanje i iskustvo, već i ono mnogo važnije – životno.

“Dečkima govorim kako život ništa ne poklanja, te da trebaju živjeti s ljubavlju i intenzivno, kako u školi tako i u sportu.”

Miodrag Vojvodić | Bitno.net