Filmska priča don Damira Štifanića: Kako sam od vojnog i civilnog pilota došao do svećeništva

Don Damir Štifanić, svećenik Porečke i Pulske biskupije, prošloga se ljeta oprostio od svojih župljana u Rovinju, gdje je protekle četiri godine služio kao kapelan, kako bi preuzeo službu župnika u Vodnjanu. Bila je to njegova prva i do sada jedina svećenička služba, jer je tek u svojoj 44. godini života zaređen za svećenika.

Za njegov doslovno filmski životni put doznala sam posve slučajno. Čekala sam početak nedjeljne mise u rovinjskoj crkvi svete Eufemije. Bio je vrhunac ljetne žege. Don Damir se probijao kroz gužvu. Djelovao je prilično samozatajno. Samo se nečujno provukao kroz more turista. Potom mi je brat objasnio kako ovaj svećenik ima vrlo neobičnu biografiju. Sve do prije desetak godina bio je pilot, najprije vojni, a onda i civilni. Sve je iznenadio odlukom kada je na pragu četrdesetih godina odlučio promijeniti životni smjer. Mnogima bi se možda ova odluka mogla učiniti neshvatljivom. Zbog toga sam mu odlučila prići i zamoliti ga za intervju. Susreli smo se za nekoliko dana i započeli razgovor koji je potrajao nekoliko sati. Vjerujem da rezultat našega susreta nije samo ova nevjerojatna životna priča, nego i dokument Božje ljubavi koja je u stanju uvijek, često protivno ljudskoj logici, promijeniti smjer i uvijek stvarati nešto novo. Ali, krenimo od početka…

Don Damir je rođen 1973. godine u Puli i odrastao je u skromnoj radničkoj obitelji. On i njegova dvije godine mlađa sestra prva znanja o vjeri dobili su od svojih roditelja i bake koja je živjela s njima. Sjeća se kako je kao maleno dijete zajedno s mamom, svaki put kada bi išli u grad, svraćao u jednu malu crkvu, u Puli poznatoj kao Misericordia, kako bi se pomolili. Bili su to njegovi prvi susreti sa Svetim. „Već kao dječak imao sam puno pitanja o Bogu. Bio sam fasciniran pričom o Isusovoj prisutnosti u malom tabernakulu. Pitao sam se kako je moguće da je Isus unutra? Kasnije su mi objasnili da je prisutan ‘pod prilikama kruha’, ali mi nije bilo jasno kako je moguće da istovremeno bude na različitim mjestima. Već me tako maloga privlačio mističan ambijent crkve.“

Do prve svete pričesti vjeronauk je pohađao u pulskoj župi sv. Josipa, koju su u to vrijeme vodili franjevci konventualci. Njegov tadašnji vjeroučitelj, fra Augustin Kordić, jednom je prigodom zamolio djecu da napišu na papirić što bi htjeli biti kad odrastu. „Jedino sam ja tada napisao da želim biti svećenik“, priznaje. Nakon prve svete pričesti seli se u Župu sv. Pavla, koja se nalazila u njegovom kvartu, gdje je župna zajednica sve više rasla i sagradila se nova crkva. Nekako u isto vrijeme na službu došao je novi župnik mons. Marcel Krebel, koji je svojom otvorenošću i vedrim duhom privlačio mlade pa je Damir svoje ljetne praznike, osim na moru, provodio sve više u crkvenom dvorištu. „Mislim da nas je kod don Marcela najviše privuklo povjerenje koje je imao u nas mlade“, objašnjava don Damir.

Prvi poziv

Prvi snažniji poziv za svećeništvo dogodio se u šestom razredu, i to na susretu ministranata. Bilo je to u nekadašnjem pazinskom sjemeništu gdje su slušali svjedočanstvo jednog hrvatskog misionara u Africi, i gdje su tijekom nekoliko dana imali priliku vidjeti kako žive sjemeništarci. „U meni se nešto počelo događati. Bio sam zbunjen. Nisam znao što da radim i kome da se povjerim. Iduća tri mjeseca molio sam Boga da mi nekako pokaže jesam li ja za svećenika.“

Jednom prilikom, budući da nije imao hrabrost spomenuti svećeništvo, sa svojim roditeljima je započeo razgovor o tome kako razmišlja o svojem budućem zanimanju. Tom prilikom majka mu je, i ne sluteći što se njezinom sinu vrzma glavom, rekla: „Čuj, budi što god želiš, samo da bude pošten posao… Jedino te molim, nemoj poći u vojsku ili za svećenika ako baš ne moraš.“ Damir danas to prepričava kao anegdotu jer se igrom slučaja u njegovu životu ostvarilo i jedno i drugo. Ali on je tada majčin odgovor shvatio kao svojevrsni znak da svećeništvo možda ipak nije najprihvatljiviji put za njega.

Svestran u svojim interesima, mladić se okrenuo razmišljanju o drugačijem životnom zvanju. Interes mu je okupirala medicina i zrakoplovstvo. Razmišljao je da postane kirurg ili pilot. Medicina ga je privlačila zbog humanosti, a zrakoplovstvo zbog putovanja, avanture, adrenalina. Naposljetku, čežnja za daljinama je prevagnula te se odlučio za pilotski poziv. Međutim, želja da ode na studij u Zagreb nije prošla bez poteškoća. Financijska situacija u obitelji nije dopuštala da uopće razmišlja o odlasku u Zagreb. „Oduvijek smo živjeli skromno. Ni ja ni sestra nikada nismo imali neka velika očekivanja. Ali tek tada sam shvatio da moje želje daleko premašuju mogućnosti naše obitelji.“

Odlazak na studij u Zagreb

Odlazak u Zagreb na fakultet omogućila mu je donacija njegova župnika. „Župnik mi je prije polaska dao tadašnjih 100 njemačkih maraka. Bez toga nikada ne bih mogao stići do Zagreba. Novac sam potrošio na smještaj i hranu te ubrzo ostao i bez novca i bez smještaja“, prisjeća se. Povratak kući nije bio opcija. Ostavši praktično na cesti, odlučio je potražiti pomoć u Crkvi. Obišao je brojne zagrebačke samostane, ali smještaj nije mogao naći. Priča nam kako je tada u Zagrebu zbog rata bilo mnogo prognanika i izbjeglica koji su također bili potrebni pomoći. Onda je jednoga dana, već poprilično očajan, na ulici zaustavio nepoznatu časnu sestru (zvala se Jasna) i objasnio joj svoju situaciju. Ispostavilo se da časna sestra radi kao medicinska sestra u bolnici u Dubravi gdje su u podrumu bolnice bili smješteni studenti medicine i izbjeglice iz Osijeka. Uputila ga je da tamo potraži pomoć. Zahvaljujući sestri Jasni (koju poslije nikada nije susreo) i razumijevanju tadašnjeg ravnatelja bolnice, dobiva besplatan smještaj u prostoru bolnice a time mu se otvara mogućnost da nastavi željeni studij. „Bilo je to teško vrijeme ratnih događanja, obilježeno tolikim ljudskim tragedijama. Bilo je to vrijeme mog prvog susreta sa stvarnim svijetom, svijetom odraslih, s nepravdom, poniženjima, posvuda zatvorenim vratima. Sve je to jako negativno utjecalo na mene, a nažalost i na moj odnos s Bogom“, priznaje.

Na drugoj godini studija potpisao je ugovor s Ministarstvom obrane. Na taj je način ostvario pravo na besplatan smještaj u studentskom domu i prehranu u studentskoj menzi, pa je i studentski život postao ipak znatno lakši. „Tek sam mnogo kasnije shvatio da, koliko god je situacija bila teška i koliko god se činilo da su stvari loše, Bog je uvijek bio blizu i pronašao načine kako da mi pomogne. Nažalost tada to nisam primjećivao i umjesto da budem zahvalan događalo se upravo suprotno: bio sam razočaran, ljut, a moje je ogorčenje s godinama sve više raslo“, priznaje.

Vrijeme kolebanja

Zahtjevnu letačku obuku prošao je u Zrakoplovnoj bazi Zemunik pokraj Zadra, a onda se pred diplomu razbolio: nakon prehodane dvije upale pluća, dobio je i tuberkulozu. „Bio sam uvjeren da je s mojom letačkom karijerom gotovo. Bio sam beskrajno tužan. Nakon svih muka moj san o letenju činio se završenim prije nego je i počeo.“

Na liječenje odlazi u pulsku bolnicu. Vrijeme provedeno na liječenju doživljava kao posebno blagoslovljeno vrijeme, baš kao jedno duhovno iskustvo. Vrijeme je to u kojem je na poseban način osjećao Božju blizinu i utjehu. Ali i vrijeme koje mu je omogućilo stanovit odmak kako bi mogao razmisliti o svom životu. Tu je počeo preispitivati svoje odluke i životni put.

Liječenje je prošlo relativno brzo i nadasve uspješno. Liječnica ga je uvjerila da nema razloga za brigu te da će se moći vratiti letenju. „Međutim, u meni se pojavio neki nemir. Nisam bio siguran da se želim vratiti. Činilo mi se kao da trebam učiniti nešto drugo. A nisam znao točno što… Povjerio sam se prijateljima. Svi su me uvjeravali kako nema smisla sada prekidati kad sam već praktički došao do cilja. Ali mene je u srcu stalno nešto kopkalo… Na kraju sam ipak odlučio završiti započeto. A previranja u mom srcu gurnuo sam pod tepih’“, priznaje.

Nakon uspješno okončane letačke obuke, idućih deset godina radio je kao vojni pilot u zrakoplovnoj bazi Divulje kod Splita. Letio je na transportnim helikopterima, sudjelovao u akcijama spašavanja na kopnu i moru, gašenja požara, prevoženja bolesnika, te hitnog medicinskog prijevoza. „Bio je to dinamičan i uzbudljiv posao, predivna ekipa ljudi s kojima sam radio i kojih se uvijek rado i s ponosom sjećam. Danas, sa stanovitim odmakom shvaćam koliko je taj posao ispunjavao i moju nutarnju potrebu da moja profesija bude povezana s pomaganjem drugima“, kaže.

Željan daljina, odlučio se okušati i u civilnom zrakoplovstvu gdje je nakon nekoliko pokušaja dobio posao u Croatia Airlinesu. Idućih šest godina letio je avionima Airbus. „Airbus je poseban zrakoplov koji pilotski posao čini pravim zadovoljstvom. Letio sam prema brojnim europskim destinacijama, nešto manje na Bliski istok i Sjevernu Afriku, te sam stvarno uživao u svom poslu.“ Za svoj posao kaže da ga nije volio nego obožavao. Htio je ići još dalje. Počeo se raspitivati o mogućnostima nastavka karijere izvan Hrvatske jer je želio letjeti interkontinentalne letove.

„Slao sam brojne molbe. Kada sam napokon primio poziv iz Emirata da dođem na provjeru na stimulator u Abu Dhabi, iznenada sam se razbolio. Dobio sam jako visoku temperaturu. Inače nisam sklon visokim temperaturama, ali ovoga puta toplomjer je pokazivao čak 42 stupnja. Mislio sam da ću umrijeti. Javio sam im da zbog bolesti nisam mogao doći i zatražio novi termin, ali mi se oni više nikada nisu javili. A ni ja njima“, kaže kroz smijeh.

Don Damir u kokpitu (pilotskoj kabini) Airbusa

Besmislen i isprazan život

Bez obzira na to što je imao uspješan i ispunjen profesionalni život, osobni život bio je nešto posve drugo. Godine mladosti protkane udarcima života s kojima se nije znao nositi ostavili su svoje ožiljke. Pomalo su ga pretvorile u drukčiju osobu: razočaranu, skeptičnu, agresivnu i ogorčenu. Osjećao se sve lošije. Udaljio se pomalo od Crkve, molitve, tražio odgovore na krivim mjestima i negdje putem pomalo izgubio i vjeru. „Najbolji prijatelji vidjeli su promjene, ali nisu znali što se sa mnom događa. Prestao sam ići u crkvu. Živio sam neodgovornim, ispraznim i sebičnim životom. Izvana se sve činilo sjajnim, ali unutar mene bila je praznina i beskrajna tuga.“ Osjećao sam se kao da sam u klopci bez izlaza. Jedino kamo sam još mogao okrenuti pogled bilo je prema gore. Prema Bogu u koga više nisam vjerovao.“

Sjeća se kako je jedne večeri u tami svoje sobe pao na koljena i zavapio: „Bože, ako te ima…?!“ „Zamolio sam ga da mi pokaže put, da promijeni moj život, da pronađem smisao svoga života. Bio je to trenutak potpunog predanja kada sam bio spreman Bogu sve obećati. Bogu u kojeg u tom trenutku još uvijek nisam vjerovao. Ali kao da je nešto/netko iz mene govorio, vapio, molio.“

Povratak Bogu

Stanje u kojem se nalazio bilo je očito vrlo ozbiljno, a pomoć hitno potrebna pa je odgovor na molitvu došao vrlo brzo. „Ne znam to ni sam sebi objasniti, ali drugog jutra kada sam otvorio oči, iako je sve oko mene bilo isto, primijetio sam da na sve to gledam drugim očima. Kao da iz mene gleda potpuno drugi čovjek. Kao da mi je netko skinuo ljuske s očiju koje su mi priječile da vidim stvari onakve kakve zaista jesu. Promijenio se moj pogled na život, na sebe samog, na svijet oko mene. U srcu sam osjećao neopisivi mir.“ O danima koji su uslijedili i danas može teško pričati. I nakon toliko godina sjećanja izazivaju pravu bujicu emocija. „Bili su to dani suza, duhovnog čišćenja, osjećaja Božje blizine, kajanja, ali i beskrajne zahvalnosti. Tek sam tada osjetio što znači biti u Božjoj prisutnosti, kušati Božju ljubav. Ponovno sam se vratio molitvi, sakramentima, Crkvi. Nakon dugo vremena osjećao sam se kao da sam se vratio kući.“

„Zahvaćen tolikom Božjom ljubavi, želio sam i sam nekome pokloniti tu ljubav. Svjedočiti svojim životom o njoj.“ U početku je mislio kako će mu Bog u život poslati djevojku, „onu pravu“ s kojom će osnovati obitelj. U šali nam priča kako se susrećući djevojke često pitao: „Bože, je li to ona?“ Međutim, nakon nekog vremena, u svome srcu počeo je osjećati buđenje neke čežnje koju nije mogao točno odrediti. „Javio se jedan tihi i nenametljivi glas, poput misli, koji je govorio: Ne bi li se umjesto jednoj osobi darovao mnogima?“

‘Želim biti bliže Bogu’

„U početku nisam odmah shvatio kamo to smjera. A kad sam shvatio, uhvatila me panika. Iako sam isprva bio spreman Bogu sve obećati, na ovaj poticaj, moj odgovor je bio jedan odlučan: Bože, nema šanse!“ Međutim, koliko god je pokušavao pobjeći od tih misli, one su se neprestano vraćale, sve više ga zaokupljale i poput nekog snažnog magneta sve više ga privlačile k oltaru. Prepoznao je da je čežnja koju osjeća, ona ista koju je prije toliko godina osjetio na susretu ministranata. „Kada ti se tako nešto dogodi u ovako zrelim godinama, prvo što pomisliš je da s tobom nešto nije u redu. Htio bi nekoga pitati za savjet, a ne znaš koga. Što će mi ljudi reći? U tim trenucima, tako mi je nedostajao moj pokojni župnik.“

Sjetio se svog prvog vjeroučitelja, fra Augustina Kordića, koji je tada bio tajnik Provincije franjevaca konventualaca na zagrebačkom Svetom Duhu. Prava osoba koja bi mogla razumjeti situaciju i procijeniti ga. „Našli smo se i ispričao sam mu što se sa mnom događalo svih ovih godina i o muci u kojoj se sad nalazim suočen s duhovnim pozivom. Fra Augustin me podsjetio na onaj papirić na kojem sam kao sedmogodišnjak napisao da želim biti svećenik. Rekao je: ‘Iako je bilo anonimno, znao sam da je tvoj.’“

„Nisam mogao vjerovati da se toga još sjeća. Bilo je to prije 30 godina. Pitao me zašto želim biti svećenik, gdje bih se želio dati, na kojem području djelovati? Nisam znao što odgovoriti. Znao sam samo da želim biti blizu Bogu i ići tamo kamo me On pošalje.“

Don Damir je 2018. godine zaređen za svećenika

Ponovila se ona ista situacija iz djetinjstva

Odluku da krene novim životnim putem trebalo je priopćiti i obitelji. Nikada neće zaboraviti trenutak kada je svojima objavio da ide za svećenika. „Ponovila se ista ona situacija iz djetinjstva. Čak smo se nalazili i na istom mjestu: u našem dnevnom boravku. Sirota mama premrla je od straha. Bojala se za mene kad sam postao vojni pilot, a sada opet novi šok. Ostvarivalo se sve ono čega se ona pribojavala. Nije njoj bilo krivo što idem za svećenika, nego se bojala znam li ja uopće što radim sa svojim životom.“

Njegovu odluku da krene putem svećeništva nekako su najbolje prihvatili njegovi prijatelji. Oni su ga vjerojatno poznavali u dušu. Najveća podrška bio mu je prijatelj još od osnovnoškolskih dana, s kojim je i otišao na studij u Zagreb i s kojim je dijelio sve dobro i zlo svih godina odrastanja i puta prema letačkom pozivu. „Prošli smo toliko toga zajedno. Od prvog razreda osnovne, preko srednje škole, fakulteta, vojne službe i letenja u kompaniji. Kad s nekim proživiš sve ono što smo mi proživjeli i preživjeli zajedno, možeš reći da imaš prijatelja za cijeli život. Bio mi je i ostao velika potpora u životu. On je i dalje pilot, u međuvremenu postao je suprug i otac. A ja sam krenuo drugim putom.“

Napokon sretan

Kako bi mogao upisati Katolički bogoslovni fakultet i ući u bogosloviju, don Damir je morao proći i ispit državne mature. „To je bilo posebno ‘traumatično’ iskustvo, naći se među toliko srednjoškolaca s mojih 38 godina. Svima sam im mogao biti otac. Strašno!“ kaže uz smijeh. Njegov zadnji let iz Münchena za Zagreb bio je 30. rujna 2012. godine, a već je idućeg dana krenuo na put za Rijeku, gdje je trebao započeti svećeničku formaciju u riječkoj bogosloviji.

Vrijeme formacije bilo je vrijeme novih izazova, razmišljanja, preispitivanja i unutarnjih borbi. Srećom je tu uvijek bio i njegov dobri duhovnik, isusovac pater Josip Sremić, koji ga je pratio i hrabrio na njegovu putu prema svećeništvu. Na početku se najteže bilo priviknuti na novo okruženje. Njegovi kolege u bogosloviji mahom su bili deset do dvadeset godina mlađi od njega. „Čovjek se zapita: Što ja radim ovdje, među svim tim klincima…?! Mislio sam kako Bog zbija neslane šale sa mnom.“ Međutim, odgojitelji i kolege su me lijepo prihvatili i pronašao sam svoje mjesto u zajednici koja me nosila i neizmjerno mi pomogla na putu prema svećeništvu. Nadam se da su i oni imali bar malo koristi od mene. Za mene je to bio jedan od najljepših perioda u mom životu.“

Već nakon druge godine studija, 2014. godine, njegov biskup mons. Dražen Kutleša šalje ga u Rim u kolegij “Germanicum et Hungaricum” na nastavak studija teologije na Papinskom sveučilištu “Gregoriana”. Nova sredina značila je i nove izazove, no uz Božju pomoć i to je s uspjehom savladao te diplomirao 2017. godine.

Don Damir je za svećenika zaređen 2018. godine, a mladu misu slavio je u svojoj župi svetog Pavla u Puli, okružen svojim kolegama i prijateljima, rodbinom i župljanima. Čast da propovijeda na njegovoj mladoj misi pripala je upravo don Laurentu Kružiću, jednom od njegovih najmlađih kolega i prijatelja, koji je postao svećenik tek mjesec dana prije njega. „Na svoj život gledam kao na jedan veliki mozaik. Umjetnik ga je zamislio idealnim i možda ga je htio napraviti na jedan drukčiji način, ali dopustio je i meni da slažem djeliće tog mozaika, da ga mijenjam i oblikujem. I to sam i činio, nažalost često na krivi način, nagrđujući sliku kakvu je Umjetnik zamislio. Mislio sam da znam bolje, da mogu i bez Njega, pokušavao sam, tražio nešto, a nisam pronalazio ništa… Pritom nisam primjećivao Umjetnikovu blagu prisutnost kojom mi pokušava pomoći. Tek kada sam se izgubio u bezbrojnim komadićima mozaika svoga života dopustio sam da Umjetnik uzme moje ruke u svoje ruke i da slažući upravo po onim mojim krivim crtama, naposljetku složi prekrasan mozaik koji će tek s Njime dobiti svoj puni smisao i ljepotu te odražavati poruku o jednoj ljubavi: Vječnoj Ljubavi Boga – Umjetnika za svoje Djelo – Čovjeka“, završava don Damir Štifanić.

Unutrašnjost crkve svetog Blaža u Vodnjanu gdje don Damir služi kao župnik/Foto: Paola Čargonja