U životu sam, po zagovoru sestre Faustine, primila dvije milosti. Naime: godine 1947., primila sam vijest od svoje obitelji da mi je otac teško obolio. Silno sam željela zateći starog oca još na životu. Zato sam, s dopuštenjem Poglavarice, krenula na put. U želji, učiniti nešto za širenje štovanja Božjega milosrđa u našim krajevima, uzela sam pun kofer sličica i tiskanih materijala o Milosrđu. Uz to, u Varšavi su mi dali nekoliko staklenki meda i marmelade, dakle, imala sam što tegliti. Znamo kako su izgledala putovanja u poratna vremena: u vlakovima stiska, a o mogućnosti smještaja i mjesta za sjesti u kupeu nije bilo ni govora. Cijelu sam noć prestajala na hodniku, na svakoj stanici gurana sad na ovu, sad na onu stranu, od silnih putnika koji su ulazili i izlazili. Moram istaknuti da sam godinu prije, u prosincu, imala operaciju slijepog crijeva i rana mi je strašno gnojila, a oteklina još nije bila splasnula. Doputovala sam do Varšave. Tramvaji nisu vozili pa sam morala ići pješice i nositi svoj teret. Ogledavala sam se oko sebe ne bih li našla kakvu pomoć, kakvog mladića kojega bih unajmila da mi ponese prtljagu do našeg samostana u  Żytnoj, ali uzalud! Morala sam se sama snaći, a bol je postajala sve nepodnošljivija. Počela sam sumnjati hoću li uopće stići živa ili ću se srušiti tu negdje na ulici. Svakih nekoliko koraka stajem i spuštam teret na zemlju. Nakon nekoliko minuta ponovno ga dižem i nosim do sljedeće stanke. Konačno, neka mi se žena smilovala vidjevši koliko se mučim i pomogla mi nositi kofer. Kada sam došla u Żytnu i kada su mi dali mjesto da otpočinem, bol se nije dala izdržati. Pomislila sam: ne samo što neću biti u stanju posjetiti obitelj, nego se neću moći vratiti ni u Józefów. U očajanju uzela sam u ruke medaljicu Božjega milosrđa koju sam nosila oko vrata i zamolila, po zagovoru sestre Faustine, za ozdravljenje, dajući obećanje da ću o isprošenoj milosti, kada je primim, svjedočiti u Posłaniecu (u Glasniku Srca Isusova, časopisu koji su objavljivali oci isusovci u Krakovu).

I ne samo to, već ću i širiti štovanje u čast Božjega milosrđa koliko će to biti u mojoj mogućnosti. U isti tren sam osjetila kao da je netko na bolno mjesto tri puta položio gorući flaster i bol je smjesta prestala. Zahvalila sam u žarkoj molitvi, a nakon dva sata slobodno sam sišla niz stepenice, uputila se na kolodvor i pošla svom bolesnom ocu. Nakon nekoliko dana vratila sam se u Józefów i ne samo da nisam osjećala bol, nego se nikada više nije povratila.

Godine 1948., otvorio mi se čir na ruci na vanjskom dijelu zapešća. Otišla sam liječniku koji mi je rekao da trebam stavljati komprese, zamatati, no konačno je rekao da će to mjesto trebati spaliti. Bojala sam se tog paljenja. Uvečer, liježući u postelju, uzela sam fotografiju sestre Faustine i stavila je na noćni ormarić, rekavši: „Ako je to u skladu s Božjom voljom i na posvećenje moje duše, daj da taj čir nestane.“ Izmolila sam još molitvu za zadobivanje potrebne milosti po zagovoru sestre Faustine, potom sam ugasila svjetlo i zaspala. Rano ujutro, dok sam se umivala, gledam – nema čira! Zahvalila sam sestri Faustini, a čir se nikada više nije pojavio.

sestra M. Bożenna Pniewska (1909. – 2001.)

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Sjećanja na sv. Faustinu Kowalsku – iz Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa” izdavača “Novena” u biblioteci “Stella Maris“. Dopuštenje za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.