Jedna lijepa i vrlo bogata gospođa po imenu Luisa Vaira došla je u San Giovanni Rotondo iz čiste znatiželje, ali i s namjerom da malo prkosi javnom mišljenju. Čim je stigla spopala ju je golema bol. Njezini su joj grijesi izgledali toliko strašni i užasni da je bez srama briznula u plač u punoj crkvi. Njezini srceparajući jecaji privukli su pozornost duhovnih kćeri Padra Pija koji je upravo ispovijedao. Izvijestili su ga o tome događaju pa je Padre Pio prišao gospođi Vairo i rekao joj: „Smirite se, dijete moje, milosrđe nema granica i krv Kristova pere sva zlodjela ovoga svijeta.”

„Želim se ispovjediti, oče”, rekla je ta nepoznata žena koja bi se samo sat vremena prije toga iz sveg srca narugala tim riječima. Otac je na to nježno rekao: „Prvo se smirite. Dođite sutra.”

Gospođa je cijele noći nabrajala svoje grijehe. Nije se ispovjedila od djetinjstva! No, u nazočnosti Padra Pija, kao i toliki drugi, odjednom se zablokirala. Nikako nije mogla započeti. Kao da joj je nešto zapelo u grlu. Vidjevši je u tom jadnom stanju, Padre Pio polako je počeo pretraživati njezin tužni život. Na kraju joj je rekao: „Sjećaš li se ičega drugog?”

Snažno iskušenje natjeralo ju je da zadrhti. Ostao je jedan velik grijeh. Mora li ga priznati? Zar je nisu dovoljno zapljusnut golem sram i prljavština?

Padre Pio nježno je micao usnama i čekao. Ona se sabrala i rekla: „Ostaje još ovaj, moj oče“, a otac je radosno povikao: „Neka je hvaljen Bog! To je grijeh koji sam čekao. Dat ću ti odrješenje, kćeri moja.”

Obraćena gospođa Vairo krenula je stopama velikih pokajnika žarom novoobraćenika. Jednog zimskog jutra odlučila je ići do crkve bosa. Puhalo je i kišilo, bila je ciča zima, kao što je uobičajeno na obroncima brda Gargano.

Pokisla do kože, krvavih noga (u to je vrijeme put do crkve bio pun kamenčića), na kraju je stigla i onesvijestila se na pragu od boli i hladnoće. Kada je otvorila oči, iznad sebe je ugledala lice Padra Pija koji joj je rekao: „Kćeri moja, i u svetoj pokori treba imati mjere.“ Zatim ju je nježno dodirnuo u rame i dodao: „Srećom, ova voda ne moči. Questa acqua non bagna.”

Kako su se samo zaprepastili pomoćnici Padra Pija kada su shvatili da se odjeća gospođe Vairo za tren oka potpuno osušila!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marije Winowske “Pravo lice padre Pija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.