DUNJA MARINOVIĆ IZ OPATIJE

Dnevnik Hrvatice koja je volontirala u Indiji: Moj život na mjestu gdje je Majka Terezija započela misiju ljubavi

Donosimo vam u dva dijela dnevnik iz Indije koji je vodila Dunja Marinović iz Opatije, inače članice Franjevačkog svjetovnog reda Trsat. U Indiji je kao volonterka boravila dva tjedna, a za Bitno.net opisuje svoje dojmove iz grada u čijim siromasima, gubavcima i beskućnicima je, kako je govorila Majka Terezija, Isus tako živo prisutan, ali i donosi korisne savjete za one koji planiraju volontirati u Indiji.

Foto: Dunja Marinović

Oduvijek slušam poštapalice o ljudima koji čine dobra djela: „Nisi ti Majka Terezija“, „Što misliš, da si Majka Terezija?“, „Nemoj biti kao Majka Terezija” i slično. Za Majku Tereziju bismo mogli reći da je sveprisutna u našem narodu: u Hrvatskoj vjerojatno ne postoji nitko tko nije čuo za nju, njezina karizma je kod nas poznata i prepoznata. Stoga sam bila jako iznenađena kad sam na internetu tražila iskustva naših volontera u Kolkati, kolijevci i začetku djelovanja te velike svetice. Naime, naišla sam samo na kratka iskustva dviju žena. Na službenoj stranici „Missionaries of Charity“ (“Misionarke ljubavi”), reda koji je osnovala Majka Terezija, pišu svi detalji o volontiranju u Kolkati kao i u mnogim drugim zemljama gdje je Majka Terezija osnovala utočišta za siromahe. Tekst o volontiranju je toliko jednostavan, pa vam se čini kako niste dobili odgovor na bezbrojna pitanja, stoga se i volontiranje doima previše jednostavnim. Voljela bih potaknuti naše ljude da dožive iskustvo volontiranja u Kolkati, kako bi hodali po posvećenom tlu kojim je koračala ta sveta žena, da udahnu svetost i osjete milost davanja „najsiromašnijima među siromašnima.“

Moja priča o volontiranju započela je jednim spontanim razgovorom o posjetu Indiji. Prijateljica Vesna, koja je kasnije postala moja suputnica, već je u nekoliko navrata bila u Indiji, ali nikada u Kolkati. Budući da smo obje bile zadivljene djelima Majke Terezije, znale smo da u Indiju ne putujemo kako bismo ležale u nekom resortu, nego kako bismo volontirale. Avionske karte kupile smo šest mjeseci ranije. Naše putovanje započelo je u Trstu, a zatim smo preko New Delhija stigle do Kolkate. Karta iz Trsta do New Delhija s presjedanjem u Rimu svaku nas je koštala 399 eura. Naravno da je moguće proći i jeftinije, ali izvan najpopularnijih ljetnih mjeseci. Međutim, mi smo zbog obaveza morale putovati krajem lipnja. Povratna karta iz New Delhija do Kolkate koštala nas je oko 200 kuna. Međutim, tu jeftinu kartu smo kupile preko interneta, jer na aerodromu cijena ovisi o raspoloženju onoga tko ju prodaje pa može doseći i do 200 eura. Inače, avioni koji iz ovoga dijela Europe lete direktno za Kolkatu su skupi, pa smo se mi odlučile za znatno jeftiniji let preko New Delhija. Od New Delhija do Kolkate može se putovati vlakom ili busom, ali ja vam preporučujem da to pokušate izbjeći jer put vlakom, ako nema kašnjenja, zna trajati i po 20 sati. Vožnja vlakom je posebno stresan doživljaj koji možete okusiti i na kraćim turama za koje ćete sigurno u Indiji imati prilike i vremena.

Susret s novom nepoznatom Indijom

Kad stignete na aerodrom u Kolkati morate postati svjesni da ulazite u jedan potpuno drukčiji i nepredvidljiv svijet, pa čak i za onoga tko je više puta boravio u Indiji, poput moje suputnice. Bit ćete premoreni od duga putovanja i samo ćete sanjati o krevetu i tušu, ali ja vam savjetujem da nakon iskrcavanja iz aviona još malo ostanete na aerodromu. Sjednite, pojedite, popijte nešto, nakratko se odmorite i tek nakon toga napustite aerodrom. Naime, morate biti spremni na ono što vas čeka vani. U Indiji je zrak jako težak i vlažan. Ja sam bila uvjerena kako me taj teški zrak neće iznenaditi, jer sam već imala slično iskustvo iz Afrike, no ipak me je iznenadio, jer je zrak toliko zagađen da vam se čini kao da ne možete disati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon toga slijedi borba s brojnim taksistima. Realna cijena vožnje do kuće Majke Terezije je oko 200 rupija, odnosno 20 kuna, ali tu cijenu mogu postići samo virtuozi. Mi smo platile 800 rupija. Jedan pristojni gospodin na šalteru tražio nas je čak 1200 rupija. Vožnja traje nešto više od sat vremena. Znači, nemojte nikako sjedati u taksi dok ne dogovorite cijenu. To se odnosi i na sve ostalo: na tuk tuk, vodu i hranu. Naši ljudi smatraju da je u Indiji sve jeftino, pa čak i kada se plati dvostruka cijena, ali kada je ta cijena nekoliko puta uvećana, da ne kažem stostruko veća, onda sve postaje jako skupo.

Nadalje, većina taksista u Indiji ne koristi se GPS-om i često ne znaju kamo voze, iako tvrde da znaju. Zbog toga se zaustavljaju i ispituju ljude na cesti gdje se nalazi vaše odredište. Tijekom vožnje ćete vjerojatno biti jako zabrinuti hoće li vožnja dobro završiti, ali zapravo hoće. Problem je u tome što njihova komunikacija i ležernost u nama mogu stvoriti osjećaj straha ili dojam kao da se nešto krivo događa. Nas dvije smo se šalile kako u Indiji vozački ispit uspješno polože samo oni koji znaju trubiti. Naime, na prometnicama stalno netko trubi, pa se nama čini kao da smo naišli na opasnost, što u Indiji nije slučaj. Oni neprestano trube…

Detalj života u Indiji

“Kako smo pronašle svoj komadić mira”

Najbolje bi bilo da prije ulaska u taksi na jedan papir napišete kako je vaše odredište „Mother house“ ili „Mother Theresa house“, jer je to svim tamošnjim taksistima poznata destinacija, pa se nećete morati mučiti s izgovorom adrese. Nas dvije smo išle direktno u “Mother House”, jer nismo imale dogovoren smještaj, budući da na službenim stranicama “Missionaries of Charity” piše da se smještaj ne treba rezervirati. Međutim, tijekom boravka nismo upoznale niti jednog volontera koji, poput nas, nije rezervirao smještaj. Napokon smo došle do kuće Majke Terezije, koja se nalazi u jednoj maloj sporednoj ulici. Ploča se ne vidi jer je skrivena iza neke policijske stražarnice. Na glavnom ulazu nas je dočekao širok osmijeh sestara Majke Terezije pa smo odmah znale da smo na pravom mjestu.

Kompleks nije velik. Sastoji se od malog dvorišta, groba Majke Terezije, njezina muzeja i spavaće sobe, ali i prostorija za časne sestre i volontere. Prema mojoj procjeni, u kompleksu živi oko 200 ljudi. Nas dvije smo najprije s jednim volonterom i nekoliko časnih sestara popričale o smještaju. Saznale smo da imamo nekoliko opcija. Odlučile smo se za smještaj u samoj blizini kuće Majke Terezije (u daljnjem tekstu Kuća) koji se zove Baptist Missionary Society,  ili popularni BMS, mjesto u kojem smo našle svoj komadić mira.

Kompleks je ograđen zidovima i žicom, a u njega se ulazi s glavne prometnice i to tako da dok hodaš moraš paziti da ne staneš na ljude koji leže ili sjede po podu ili srušiš dijete koje ti se zalijeće u noge i traži da ga nosiš. U BMS-u je bila smještena većina ljudi s kojima smo kasnije volontirale. Cijena smještaja iznosi 50 kuna dnevno, a uključuje noćenje s doručkom. Cijene soba u BMS-u variraju, a smještaj se može pronaći i u drugim objektima u okolici te se može rezervirati putem interneta. Svim budućim volonterima preporučujem da smještaj rezerviraju što bliže Kući jer se tamo odvija većina aktivnosti.

Volonterka koja godinu dana beskućnicima reže nokte

Prijave volontera su organizirane ponedjeljkom, srijedom i petkom u 15 sati u Shishu Bhavan, kući u kojoj su smještena invalidna djeca. Ako u navedene dane ne stignete doći na prijavu, onda možete svakoga dana, osim četvrtka, doći u sedam ujutro u Kuću te tamo dobiti jednodnevnu karticu za volontiranje. Preporučujem vam da prvih nekoliko dana prije svakog novog koraka kontaktirate neku od sestara ili volontera u Kući pa će vas oni otpratiti kamo god treba. Nas dvije smo se prijavile u jednu srijedu u 15 sati. Prilikom prijema, koji se odvija izvan kuće, odnosno na jednoj klupi pod krovom, bilo je potrebno donijeti putovnicu. Procedura prijema traje neko vrijeme. Najprije se stavljaju stolovi za časne sestre, pa se zatim ispred tih stolova slažu klupe. Mi volonteri smo sjedili sa strane i bili smo podijeljeni u manje grupe, od pet ili šest ljudi. Jedan iskusniji volonter nam je objasnio gdje možemo raditi te što nas očekuje u svakoj od kuća. Zatim smo dobili dovoljno vremena kako bismo se odlučili gdje želimo volontirati. Naposljetku smo bili pozvani da dođemo do klupica ispred časnih sestara. Tamo nas je primila časna sestra zadužena za volontere, koja se zvala sestra Mercy Marija i prije je bila zaposlena u američkoj vojsci. Ona se nije mogla sjetiti da je kod njih bilo više volontera iz Hrvatske, rekla nam je kako ih je do sada bilo možda jedan ili dva.

Inače, u Kolkatu dolaze volonteri iz svih dijelova svijeta. Kao da se cijeli svijet, potaknut veličinom te svete žene, neprestano slijeva u Kolkatu. Upoznala sam brojne ljude koji na fakultetu imaju predmet volontiranja u nekoj od misija Majke Terezije. Posebno su me se dojmile grupe bogoslova iz raznih zemalja koji su tamo došli u pratnji ili bez pratnje svojih svećenika, također kao dio redovitog školovanja. Dojmili su me se i mladi ljudi koji tamo borave nekoliko mjeseci kako bi donijeli neku odluku ili se duhovno pripremili za nešto što ih čeka u životu. Postoje i oni ljudi koji se u Kolkatu stalno vraćaju, jer im se jednostavno sviđa, ondje se osjećaju prihvaćeno i korisno. Dojmili su me se i oni malo stariji, koji daju otkaz na poslu kako bi u Indiji proveli šest mjeseci. Upoznala sam jednu ženu, podrijetlom Argentinku, koja je iznajmila svoj stan u Americi kako bi financijski pokrila svoj boravak u Indiji, gdje boravi već drugi put, kako bi godinu dana sjedila na ulici s grickalicom i rezala beskućnicima nokte.

Dunjina volonterska iskaznica

Te srijede sam postala volonter i dobila kartončić s lokacijom svojeg jutarnjeg i popodnevnog volontiranja. Uz kartončić sam dobila i čudotvornu medaljicu. Treba napomenuti kako se volontirati može i samo jedan dio dana, a moguće je koji dan i preskočiti, posebice ako se ne osjećaš dobro. Za zdravlje volontera su zadužene časne sestre tako da je u Indiji nemoguće ostati sam, nezbrinut ili napušten. Sve funkcionira kao jedna zdrava obitelj. Ne može svatko biti volonter, jer treba imati određene predispozicije, a osnovna od svih je: „Hearts to love and hands to serve“ (“Srca za ljubav i ruke za služenje”).

Prvi susret s gubavcima

Dan nakon naše prijave je bio četvrtak i to je jedini dan kada volonteri ne rade, nego idu na izlete. Krenuli smo u 7:30 ujutro. Najprije smo pješačili, zatim smo nastavili putovanje autobusom kako bismo došli do željezničkog kolodvora. Prelazak ceste u Indiji predstavlja posebnu avanturu. Sva prijevozna sredstva treba zaustavljati rukama, a ona se najčešće zaustave tako da ti dotaknu nogu. Željeznički kolodvor tek predstavlja poseban doživljaj. U njemu se okuplja ogroman broj ljudi koji leže po podu, a najčešće su drogirani. Nitko od prolaznika ih ne dira i ne prilazi u pomoć. Strancima je čak zabranjeno dirati ljude na podu. U jednom trenutku smo ušli u vlak, u kojem su svi vagoni bili bez vrata i prozora, a nagurani ljudi su doslovce visili iz vagona. Strojovođa je pokrenuo vlak prije nego su se svi putnici ukrcali, pa smo jedan volonter iz Australije i ja kao u nekom akcijskom filmu uskočili u njega iako je već dobrano uhvatio zalet. Nakon sat i pol dramatične vožnje stigli smo na naše odredište: selo gubavaca koje se zove Titagarh.

Kada sam doznala kamo idemo mislila sam da ćemo prvo ući u muzej gdje ćemo naučiti sve o toj bolesti pa ćemo onda polako krenuti u susret oboljelima. Međutim, mi smo odmah zakoračili u kompleks gdje živi 200 izliječenih i 300 bolesnih ljudi. Zdravi ljudi, odnosno oni koji su se uspjeli izliječiti, sada se brinu o bolesnima, a u svemu im pomažu braća reda Majke Terezije. Premda lijek za gubu postoji, ovim ljudima se teško može pomoći. Njima je bolest najčešće otkrivena kada su udovi već uvelike propali. Iako sam mislila da ću se teško naviknuti na jezovite prizore ljudi s deformiranim udovima, zapravo sam se vrlo brzo naviknula, vjerojatno jer sam u njima prepoznala ljude koji se s nevjerojatnim dostojanstvom nose sa svojom bolešću.

U tom kompleksu, koji je sagrađen 1979. godine nakon što je Majka Terezija dobila zemljište od Indijskih željeznica, gubavci imaju sve što im je potrebno za život: voće, povrće, životinje i ribnjak. Ondje se na starinskim tkalačkim stanovima izrađuju prepoznatljivi bijelo-plavi sariji, koji su karakteristični za red misionarki Majke Terezije, te se odande distribuiraju po cijelom svijetu. Dakle, svaka misionarka ljubavi odjevena je u sari koji su istkali gubavci u Indiji. Sveta Majka Terezija je bila svjesna da gubavce nitko neće zaposliti, a budući da je htjela da prestanu prositi, na ovaj im je način omogućila da rade.

Volonteri svakoga četvrtka dolaze u selo gubavaca i nitko se nikada nije zarazio. Volonteri ne dolaze onamo kako bi se čudili, nekoga sažalijevali, zgražali se ili pisali članke, nego kako bi, nadahnuti idejom Majke Terezije, među gubavcima spoznali da su najsiromašniji upravo usamljeni, a najstrašnija bolest nije guba nego otuđenost. Volonteri također dolaze među gubavce kako bi im poručili da nisu zaboravljeni. Titagarh je, dakle, mjesto milosti za sve: kako za gubavce tako i za volontere.

(Nastavit će se)

Dunja Marinović | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 1. listopada 2019.

Možda vam se svidi