ŽIVOTNA PRIČA BRANIMIRA REITERA

Branimir iz Bekteža: Moja priča o potrazi za Ljubavlju, prihvaćanju invaliditeta i čudu koje sam doživio u Međugorju

Svjedočanstvo čovjeka koji je mladost proveo beskrajno tužan, razočaran i uvjeren kako nikada neće doživjeti ljubav. U razgovoru s našom novinarkom Rašeljkom Zemunović prisjetio se djetinjstva, suočavanja s bolešću i životom u invalidskim kolicima. Sve se promijenilo na jednom hodočašću u Međugorju…

Foto: osobni arhiv

Branimir Reiter nedavno je u Međugorju pred nekoliko tisuća hodočasnika podijelio svoje životno svjedočanstvo. Priču o čovjeku koji godinama nije mogao prihvatiti svoj invaliditet, izbjegavao prijatelje, zatvarao se u mrak svoje sobe i svađao se s Gospodinom. Priču o ljubavi za kojom je toliko dugo čeznuo i naposljetku je pronašao u Međugorju. Ljubav je osjetio u susretu s Majkom koja ga je onda polako i s puno strpljenja usmjeravala prema svojemu Sinu. Naš sugovornik u Međugorju nije doživio nikakvo tjelesno čudo, nije ozdravio ili prohodao, nego je doživio susret koji će do temelja promijeniti njegov život.

Nekoliko godina prije toga susreta Branimir je potpuno sam slavio svoj 18. rođendan. Bio je 1. ožujka 1995. godine. U tom razdoblju je, kako kaže, doživljavao kulminaciju svoje osamljenosti. Zaključao se u sobu, zagasio svjetlo i zavapio: „Bože, ako u sljedećih godinu dana u mom životu ništa ne promijeniš, ja ti više nikada neću izaći iz ove sobe.“ Istovremeno je bio tužan ali i ljut na Gospodina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Negdje sam čuo da On voli ljude, kako smo svi njegova ljubljena djeca, pa mi nije bilo jasno zašto je mene stvorio drukčijeg i dozvolio da čitav život provedem u kolicima“, prisjeća se naš sugovornik. U tom mraku sobe borio se s teškim, gotovo depresivnim mislima. U isto vrijeme njegovi vršnjaci su bili vani, u izlascima, družili se i upoznavali s djevojkama, a on je svoju punoljetnost obilježavao potpuno sam. Već se godinama osjećao zaboravljenim od sviju. „U to vrijeme vrhunac mi je dana bio kada bih se dva-tri sata vozao kolicima po selu. U jednom bih se trenutku zaustavio pokraj glavne ulice te satima promatrao automobile kako jure kroz selo“, kaže.

Bezbrižno djetinjstvo u velikoj obitelji

Branimir se rodio u Požegi, kao četvrti sin u obitelji s petero djece. Djetinjstvo je proveo u gotovo idiličnom slavonskom mjestu Bektežu, smještenom na pola puta između Požege i Našica. Na porodu je zadobio teška oštećenja i kasnije mu je dijagnosticirana cerebralna paraliza. „Kao dječak sam bio manji i lakši, pa se sjećam kako bih, držeći nekoga za ruku, mogao napraviti nekoliko koraka. Međutim, kako sam rastao i razvijao se, zbog oštećenog centra za ravnotežu više nisam mogao stajati na nogama“, kaže. Najranije godine za njega su predstavljale možda jedino sretno i bezbrižno razdoblje djetinjstva jer je kao obiteljski mezimac dane provodio u sigurnom društvu starije braće i rodbine.

Prva četiri razreda osnovne škole završio je u područnoj školi u Bektežu. „Bez obzira na to što sam bio jedini učenik u kolicima, prijatelji iz razreda su me lijepo prihvatili te se nisam osjećao drukčijim od ostalih.“ Branimir je čak sudjelovao u igri nogometa tako da je kolicima branio na golu. „Mama me je svaki dan vodila u školu i u vrijeme velikog odmora ponovno dolazila u školu kako bi me odvela na WC. Bila je požrtvovna žena“, svjedoči.

Prvi ozbiljniji problemi pojavili su se kada je dječak trebao krenuti u peti razred u obližnjem Kutjevu. Nastava se odvijala u školskoj zgradi koja nije bila prilagođena za osobe s invaliditetom. Zbog toga su roditelji, u želji da dječak ipak nastavi školovanje, Branimira upisali u Centar za odgoj i obrazovanje u Krapinskim Toplicama, a kasnije je trebao nastaviti srednju školu u zagrebačkoj Dubravi.

Međutim, kako je Branimir na početku života često boravio u bolnicama, odnosno odvojen od roditelja, u Krapinskim Toplicama su mu se vratile traume iz djetinjstva pa je odustao od daljnjeg školovanja. Danas kaže kako je u peti razred išao samo pet dana i nakon toga se vratio kući. „Nakon povratka u Bektež suočio sam se s prvim pubertetskim problemima. Tada sam se prvi put zavukao u svoju osamu i živio bez ikakvih interesa. Samo mi je bilo važno da imam TV, video i da me svi puste na miru. Izgubio sam kontakt s djecom iz prva četiri razreda i zatvorio se u svoj svijet“, prisjeća se.

‘Moj prvi pravi prijatelj’

Godine 1991. u Hrvatskoj je počeo Domovinski rat. U Bektežu se tada pojavio jedan mladić iz Slatine, koji je imao oko 19 godina i izbjegavao mobilizaciju u JNA krijući se u tetkovoj kući. „Kako je njegov tetak živio pored naše kuće, nas dvojica smo se polako počeli družiti. Bio sam presretan. Nisam mogao vjerovati da sam pronašao starijeg prijatelja s puno više životnog iskustva i pregršt zanimljivih priča. Satima mi je govorio o djevojkama, o tome kako je biti zaljubljen, prepričao mi je razne školske anegdote… U moj život je donio svijet koji ja do tada nisam poznavao“, kaže.

Novi prijatelj se pojavio u najtežem životnom periodu. Naime, Branimir je do tada već prekinuo svaki kontakt sa školskim prijateljima, a njegova starija braća su se oženila i odselila te su bila zauzeta svojim brigama i poslovima. „Taj prijatelj me je svojim pričama ponovno zainteresirao za svijet i vratio izgubljenu želju za životom“, kaže. Opasnost od mobilizacije u neprijateljsku vojsku za nekoliko mjeseci je prošla pa se novi prijatelj vratio u rodnu Slatinu, a Branimir je ponovno ostao sam.

U sljedećih nekoliko godina, koje su prethodile tužnoj proslavi 18. rođendana, Branimir je zaista intenzivno proživljavao samoću. Prisjeća se kako je često htio otići na igralište, gdje su se okupljali njegovi vršnjaci, do kojeg se moglo doći isključivo uzbrdicom, što je mladiću u kolicima predstavljalo nesavladivu prepreku. „Godinama sam stajao na dnu uzbrdice nadajući se kako će se netko pojaviti i ponuditi se da me odgura do igrališta. Istovremeno sam tvrdoglavo odlučio kako nikoga neću moliti da me odgura. Ne možeš druge moliti da ti budu prijatelji, prijateljstvo se dogodi ili ne dogodi. Nije mi padalo na pamet da nekoga vučem za rukav i molim ga da me povede“, kaže.

Međutim, jednoga dana, možda dva mjeseca nakon njegova 18. rođendana, jedan mladić se zaustavio ispred Branimirovih kolica i upitao ga treba li možda pomoć. „Dok me taj dečko gurao prema igralištu, ja sam bio neopisivo sretan. Taj dan sam napokon pronašao društvo. Polako su se počeli ostvarivati svi moji dječački snovi. Dečki su me čak pozvali na roštiljadu povodom praznika rada koju su organizirali u šumi. Međutim, ta ista ekipa je nedugo nakon toga zajedno slavila Dan državnosti, koji se tada obilježavao 30. svibnja, ali mene nitko nije pozvao. Naposljetku je ispalo da su sve dobro što su napravili tog 1. svibnja uprskali za manje od mjesec dana“, šali se Branimir.

‘Kako sam shvatio da nekome ipak nedostajem’

Dva mjeseca kasnije, u srpnju 1995. godine, Branimir je boravio dva tjedna na moru. „Iz Bekteža sam otišao očajan zbog svih svojih neispunjenih želja i uvjeren kako me nitko ne primjećuje i ne doživljava. Kod kuće me je dočekalo čudo. Brojni ljudi iz sela su me okružili i počeli ispitivati gdje sam bio i što sam radio. Ako je prvo čudo u mojem životu bilo druženje s onim mladićem iz Slatine, onda je ovo bilo drugo“, objašnjava. Branimir je uživao u pažnji mještana kojima je očito nedostajao dok je boravio u Malom Lošinju. „Malo po malo su u moj život počeli ulaziti prijatelji. Za sljedeći sam rođendan već imao tulum. Tada, naravno, nisam bio svjestan da je Bog uslišio molitvu koju sam izgovorio godinu dana ranije, u samoći svoje sobe. Toga ću ubrzo postati svjestan“, nastavlja.

Na put prema Međugorju krenuo je 20. lipnja 1997. godine. Još je kod kuće, pripremajući se za ovo hodočašće, odlučio da će tamo nekome postaviti pitanje: „Zašto ja ne mogu doživjeti ljubav?“ Priznaje kako je u to doba čeznuo za djevojkom i ljubavlju. „Znao sam da ću teško ostvariti takav odnos jer sam drukčiji od ostalih. Ali ta želja me nije napuštala. Moje tijelo je možda bilo invalidno, ali srce nije… Čemu živjeti ako već s 20 godina znam kako ću cijeloga života biti sam…“, ovo su bile misli koje su ga opterećivale.

Vožnja prema Međugorju je u ono vrijeme bila znatno duža jer se nije putovalo preko Bosne. U autobusu je slušao svjedočanstva drugih vjernika koji su naglašavali kako je hodočašće u Međugorju važno započeti ispovijeđu. U Međugorje je doputovao u društvu majke koja ga je nedugo nakon dolaska ostavila da se odmori u sobi kako bi se ona popela na Podbrdo. „Kasnije mi je pričala da ju je na povratku s Podbrda u sobi dočekao drugi Branimir. Već sam tada bio u jednom drugom raspoloženju. Nešto se počelo događati…“, prisjeća se.

Ubrzo su krenuli prema župnoj crkvi. Majka se nakratko zaustavila ispred jedne suvenirnice i na nekoliko minuta ostavila sina ispred vrata. “U tom trenutku je naišla jedna djevojka, prijateljski me potapšala po ramenu, udaljila se nekoliko koraka, zatim se okrenula i prekrasno mi se nasmijala… To sam doživio kao znak“, kaže. Branimir je u tom trenutku znao kako je nakon toliko traženja napokon pronašao ljubav. U tom osmijehu je prepoznao Ljubav. Kroz glavu mu je prošla rečenica: „Gdje je ljubav i prijateljstvo, ondje je i Bog.“ Na kraju će se pokazati da je u Međugorju doista pronašao Gospodina.

Razgovor s Nebeskom Majkom

Uskoro je započeo večernji molitveni program koji je bio na otvorenom. U 18:40 sati, odnosno u vrijeme prvog Gospina ukazanja u Međugorju, svećenik je nakratko zaustavio molitvu krunice. Pozvao je sve okupljene da se obrate Gospi, povjere joj sve svoje brige, muke i križeve. „Nemojte ništa nositi kući. Sve ostavite ovdje. Skinite sa sebe sve svoje terete i predajte ih Gospi“, govorio je svećenik. Branimir prije puta nije znao kome će izgovoriti onu rečenicu, ali je u tom trenutku dobio poticaj da je izgovori svojoj Majci. Govorio je u sebi. Bio je to razgovor između Majke i sina, između Neba i Branimira.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Majko moja, zašto ja ne mogu doživjeti ljubav? S 13 godina sam se pomirio da nikada neću hodati. Mislio sam da se bez toga može živjeti. Sa 16 godina sam se pomirio da ću mladost proživjeti bez prijatelja. Mislio sam da se i bez toga može živjeti. S 18 sam htio voziti auto… I toga sam se morao odreći. Ali, evo sada imam 20 godina i polako shvaćam kako moram živjeti bez onoga najvažnijega: ljubavi. Ako mi ti ne pomogneš, onda ću umrijeti, jer nemam zbog čega živjeti…“, govorio je svojoj Majci.

Njegove su suze sa svakom novom rečenicom postale sve krupnije. „Plakao sam onim beznadnim plačem… Kao kada je sve gotovo. Bio sam očajan do boli. Imao sam osjećaj kao da sam najtužniji čovjek na svijetu“, kaže. Njegove suze su se u jednoj sekundi pretvorile u plač od sreće. Počeo se tresti i osjetio je trnce po čitavom tijelu. „Osjećao sam se kao da mi je netko otvorio srce i počeo u njega ulijevati ljubav. Ali ne onu ljudsku ljubav, koju sam toliko silno htio primiti od neke djevojke, nego jednu mnogo intenzivniju ljubav. U jednom trenutku sam čak pomislio kako umirem od snage te ljubavi, kao da će mi se srce raspuknuti od ljubavi“, govori.

U tom posebnom stanju milosti Branimir je ostao do kraja molitvenog programa. Na povratku prema pansionu je bio potpuno zbunjen. Nije mu bilo jasno što se to maloprije dogodilo. U Međugorje je doputovao kako bi dobio odgovor na jedno pitanje, a primio je znatno više, silinu ljubavi koju nikada prije nije doživio. U jednom trenutku je čak čuo unutarnji glas: „Što će ti sva ljubav ovoga svijeta kada te ja volim?“

Novi Branimir u starom okruženju

Sljedećeg jutra probudio se kao nova osoba i svjestan kako njegov život više nikada neće biti isti. Na putu prema Slavoniji voditeljica puta je zapjevala „Krist na žalu“, pjesmu u kojoj je mladić prepoznao svoje buduće životno poslanje: „Od sada idem kamo šalješ me ti…“. Branimir tvrdi kako je toga dana, u sparno nedjeljno popodne, dok je autobus vozio kroz ratom opustošenu Liku, duboko u svojem srcu znao da je spreman na sve, na samoću i bol, samo kako bi ostao u Božjoj blizini.

U ponedjeljak ujutro, u svojoj kući, Branimir je shvatio kako ga je Bog već počeo mijenjati. Na putu prema dnevnom boravku ugledao je mačku koja se rastezala u fotelji. Stari Branimir bi, po uzoru na svojeg oca, u ovoj situaciji mačku sigurno potjerao, ali novi Branimir ju je ostavio da drijema. „U toj  situaciji s mačkom shvatio sam kako je Bog promijenio moj pogled na svijet, moje prioritete i snove, a da me fizički uopće nije promijenio. Ostavio me u istom selu, u istoj sobi, s istim brigama, istim zdravstvenim problemima, ali s drukčijim srcem“, svjedoči. Branimir je prije odlaska u Međugorje smatrao kako on svima smeta, kako je svima teret, kako bi njegovoj obitelji bilo lakše da ga nema. „Također sam bio uvjeren kako Bog ima pametnijeg posla na nebu nego da se bavi malim ljudima kao što sam ja. U Međugorju sam shvatio da se taj veliki i svemogući Bog spustio u život jednog malog čovjeka koji je mislio da je bezvrijedan, kako bi mu vratio dostojanstvo i pokazao smisao“, objašnjava.

Od Branimirova obraćenja, odnosno susreta s Ljubavlju, prošlo je dvadeset godina. Na prvi pogled se možda čini da se u njegovom životu ništa nije promijenilo. On je i dalje u kolicima, nema djevojku, ali mu je Bog darovao brojne prijatelje. „Ne mogu se pohvaliti da su mi se dogodile nekakve velike izvanjske promjene, ali iznutra je sve nekako drukčije. Godinama sam tražio prolaznu ljudsku ljubav, a u Međugorju sam pronašao pravu Ljubav, onu čudesnu Ljubav koja te ispunjava, svemu daje smisao, u kojoj i samoća postaje bogatstvo“, objašnjava.

“Kad se budemo gledali oči u oči ja i Ti”

U svojoj maloj sredini nije uspio pronaći molitvenu zajednicu, što i nije ispalo toliko loše, jer je zahvaljujući tomu još više spoznao vrijednost svete mise, tog jedinstvenog događaja u svemiru. „Ja baš jako volim gozbe i uživam u svatovima… Ostao sam zapanjen kada sam shvatio da me Isus svake nedjelje zove na svoju gozbu. Na toj gozbi me čeka stolac s mojim imenom. Ako se ne pojavim, taj stolac ostaje prazan. Isus me želi na svojoj gozbi, bez mene mu slavlje nije jednako vrijedno…. Na toj gozbi me nudi hranom i pićem: svojim tijelom i krvlju… Ne možemo ni zamisliti koliko je Isus tužan kada moj stolac ostane prazan ili kada netko na Njegovoj gozbi kaže da nije gladan ili žedan…“, tumači Branimir.

Branimir svjedoči kako ga je Međugorska Gospa u svojoj školi polako vodila prema Isusu. „On mi je dugo bio stranac. Moram priznati da mi je Gospa na svetim slikama uvijek djelovala nekako bliskije, a Isusa sam doživljavao previše mističnim. Međutim, On mi je zahvaljujući Gospinoj intervenciji tijekom godina postao najbolji prijatelj, najveća legenda“, kaže.

U prvim godinama nakon obraćenja često je promišljao o svojem spasenju. Kako će izgledati onaj trenutak kada se budu gledali oči u oči, on i njegov Bog. „Konkretno, mučilo me kako su će se spasiti kada ne postoji ništa čime se Bogu mogu pohvaliti. Što ću mu onda reći kada se budemo gledali oči u oči? Ne mogu mu reći da sam uvijek bio dobar, da sam učinio velika djela, da nikada nisam griješio kada sam se toliko puta morao ispovjediti… Kako ću se onda spasiti? Što ću ti reći, Isuse?“, priča. Naposljetku se dosjetio. Ako je uvijek volio svojeg Gospodina i ako ga sada voli, onda će mu moći reći: „Isuse, volio sam te.“ Njegova karta za raj je ljubav. Samo u ljubavi možemo stati pred Ljubav.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. lipnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi