SVETAC DANA

Sveti Rok – zagovornik bolesnika

Danas se spominjemo svetog Roka, sveca koji je svoj život posvetio brizi za oboljele od kuge – bolesti od koje je kasnije i sam obolio. Proglašen je zaštitnikom od kuge, ali i od ostalih zaraznih bolesti.

Sveti Rok

Sveti Rok se rodio g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.

Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovom kasnijem životu. Koliko put su u dugoj povijesti kršćanstva baš dobre majke pružale djeci ono najpotrebnije, ono što im drugi nisu mogli niti htjeli dati, a što ih je u čitavom životu pratilo kao neugasivo svjetlo.

Vratimo se našem junaku i svecu svetom Roku da vidimo kakve je konkretne posljedice u njegovu kasnijem životu imao odgoj vrijedne majke. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen. Postupio je drukčije nego ono bogati mladić iz Matejeva evanđelja (19,16–22). Njemu je Isus rekao: »Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje« (Mt 19,21–22).

Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Njegova se ljubav nije zaustavila na stupnju erosa, na stupnju onoga što će on steći i zadobiti, već je prešla u agape, gdje se, ljubeći, Bogu sve daje, sve bez pridržaja. On je prigrlio ideal tolikih svetih ljudi: »Peregrinari pro Christo.« Iz ljubavi prema Kristu postati hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. A nije li to bolje, uzvišenije, plemenitije nego trčati za užicima, zabavama, bogatstvom, negoli se predati potrošačkom mentalitetu, kojem su se danas toliki, a osobito mladi predali?

Na svome hodočašću u Rim Sveti Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. I opet se u Svetom Roku susrećemo s evanđeoskom dubinom. Isus je veoma naglasio ljubav prema bližnjemu, štoviše, nju je postavio kao mjerilo vjerodostojne ljubavi prema Bogu. Njegov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše kršćanima: »Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega – od Isusa – tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!« (1 Iv 4,20–21).

Sveti Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.

Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi.

Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.

Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari.

Današnji kritički duhovi smatraju da je pas koji sv. Roku donosi kruh legenda. Dopustimo da je prizor sa psom u životu sv. Roka čista legenda. No ta legenda ima ipak jednu veliku poruku, a ta je svečeva vjera u Božju providnost, pouzdanje u nju i, s druge strane, Božja briga za čovjeka, pogotovo onoga koji se u njega uzda. To je važno, to je ono glavno, a to svakako nije nikakvo praznovjerje. Ne može li se Bog i na čudesan način brinuti za svoje pravednike koji sve svoje pouzdanje stavljaju u njega?

Ne čitamo li u Starom Zavjetu da je Gospodin proroku Iliji uputio ovu riječ: »Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz toga potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.« I nastavlja Sveto pismo: »Ode on i učini po riječi Jahvinoj, i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večeram mesa; iz potoka je pio« (1 Kr 17,2–6).

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.

Štovanje se najviše uvriježilo u okolici Montpelliera. Prvi pismeno sačuvani podaci o tom kultu potječu iz g. 1420. Iz južne Francuske štovanje se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito u Bresciju i Piacenzu. Kad je g. 1477. opet izbila kuga, u Veneciji je u čast sv. Roka osnovana njegova bratovština. Odande je kult prešao i k nama u Dalmaciju. U Korčuli postoji još i danas jedna veoma stara bratovština Rokovaca, pod zaštitom svetoga Roka.

U Rimu postoji još od godine 1499. Bratovština Svetog Roka, koja je svom zaštitniku na Ripeti sagradila crkvu, a ona se ondje, u blizini hrvatske crkve Sv. Jeronima nalazi još i danas. Za vrijeme velike pošasti kuge g. 1522., 1527. i 1530. bolnica je, uz crkvu Sv. Roka – mislim po pripadnosti – u gradu Rimu odigrala važnu ulogu jer su u njoj našli utočište brojni bolesnici.

Sveti Rok je općenito bio biran kao zaštitnik protiv kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko 3.000 crkava, kapela i oratorija. Štovanje se sveca proširilo praktično po cijeloj Europi, uključivši i cjelokupno hrvatsko jezično područje. Na selima su ga seljaci zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama. U vinorodnim krajevima zazivaju ga u pomoć protiv filoksere. Svečevo su štovanje širili naročito franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio je ime Sv. Roka u Rimski martirologij, što je kasnije potvrdio i Urban VIII.

I kod nas su svetom Roku podignute brojne crkve, kapele i oltari. Pobožni ga narod još i danas štuje, a njegov je blagdan dan okupljanja na bogoslužje mnogih vjernika. Možemo to samo podržati naglašavajući one poruke što ih svetac svakomu daje.

Josip Antolović SJ

Objavljeno: 16. kolovoza 2016.

Možda vam se svidi