7. RUJNA

Sveti Marko Križevčanin – trpio je za jedinstvo Crkve i nije se bojao ljudskog suda

Dobro je i blaženo trpjeti za jedinstvo i ne bojati se ljudskoga suda, pogotovo u vrijeme netrpeljivosti među vjerama i nacijama, mislio je Marko. Nemoguće je da te drugi ponekad ne osude i ne prezru ma koliko se ti trudio oko njihove izgradnje i spasenja. I zato je jedini ispravan put sve povjeriti Bogu i ne bojati se trpljenja.

sv-marko krizevcanin

Tri su svećenika, prilično iscrpljena, već dva dana bila zatvorena u malom salonu kraljevskoga doma u Košicama, na području današnje Slovačke. Ni od koga nisu mogli saznati što se vani zbiva i zašto su zatvoreni, premda su znali da raste netrpeljivost koja je tinjala između kalvinista i katolika. Na sva njihova pitanja odgovor je bio podrugljivo lice stražara koji ih je psujući odbijao. Dva dana nisu ništa ni jeli ni pili. Kad se pobožni domar Stjepan približio donoseći im svježi kruh i vrč vode, stražar mu je sve to isprevrtao i potjerao ga.

Dva kata niže, u podrumu kraljevskoga doma, spremala se zlobna zavjera. Kalvinistički propovjednik Alvinezy uvjeravao je suca Reinera kako je došao odlučan čas da se Košice očiste od katolika. Pred vratima grada stajala je vojska kneza Gabriela Bethlena koji je za ostvarenje svoga političkog prestiža računao na potporu luterana i kalvinista. Reiner se isprva branio: “Ali, recite mi, molim vas, sve o tim ljudima, moram ih za nešto optužiti.” Alvinezy je nestrpljivo bjesnio: “Zar vam nije dosta to što su papisti? Dva isusovca poslana su da ovdje osnuju katoličku misiju i da brane katolike. To su Stjepan Pongrac i Melhior Grozdiecki. Zapamtite, plemeniti Reineru, dok je taj Pongrac živ, ni ja ni naša vjera nemamo nikakve nade. Njima se za nevolju pridružio i mladi kanonik, arhiđakon Komarna i upravitelj Krasnojske opatije, Stjepan Krizin.” Reiner je uzdahnuo. Isusovci nisu bili problem, ali kako se riješiti kanonika Marka Krizina kad je njegov posjed bio pod zaštitom ostrogonskoga kaptola. Jedini način bio je nagovoriti ga da prijeđe na kalvinizam pa bi se tako i sam opatijski posjed odcijepio od Ostrogona, ali to je bilo nemoguće jer je kanonik Marko bio poznat kao gorljiv propovjednik i branitelj jedinstva Crkve.

Sluteći zlo koje im se sprema, izmoreni svećenici bili su u strahu za svoju budućnost. Kanonik Marko je sjedio na stolici kraj prozora i promatrao večernje nebo. Naslućivao je skori krvavi zalazak i razmišljao kako se pripraviti za taj trenutak. Bio je veoma zbunjen. Imao je tek 41 godinu i mnoge neostvarene planove. Gajio je tolike ambicije koje su ga u životu pokretale naprijed. Već za vrijeme školovanja u isusovačkoj gimnaziji u Beču, kasnije na sveučilištu u Grazu i Rimu, težio je za sve dubljim životnim spoznajama. Bio je cijenjen magistar filozofije i fizike te doktor teologije. Mnogi su ga kao takvog trebali, a osobito ga je nestrpljivo očekivao ostrogonski nadbiskup kardinal Petar Pazmany koji mu je bio namijenio službu profesora i upravitelja kapitulne škole. Marko je savjesno prihvatio ponuđene službe, ali mu se sada činilo kao da mu nebo poručuje kako su njegovi planovi nevažni i kako će oni morati, neostvareni, ustuknuti pred uzvišenijom službom na koju je pozvan, a koju je i sam najviše cijenio – žrtvovati sebe za jedinstvo Crkve.

Dobro je i blaženo trpjeti za jedinstvo i ne bojati se ljudskoga suda, pogotovo u vrijeme netrpeljivosti među vjerama i nacijama, mislio je Marko. Nemoguće je da te drugi ponekad ne osude i ne prezru ma koliko se ti trudio oko njihove izgradnje i spasenja. I zato je jedini ispravan put sve povjeriti Bogu i ne bojati se trpljenja. Dok je tako razmišljao, Marko je upravo odlučno iskoraknuo i sav se predao volji Božjoj. Prekrižio je sve svoje planove i slobodno, još jednom, izrekao svoj da; neka mi bude; ne moja, nego tvoja volja, oče! Nakon toga predanja toliko se zanio da se odjednom osjetio posve slobodnim poput malog djeteta koje radosno hrli u očev zagrljaj.

U njegovu srcu izranjale su najranije uspomene iz djetinjstva, bezbrižno veselje kojim je poskakivao u zagrljaj svoga oca kad bi se on vraćao kući. Otac ga je s ponosom primao u svoj zagrljaj nadajući se da će mu sin biti nasljednik s uspješnom časničkom i vojničkom karijerom. Božji su putovi, međutim, bili drukčiji. Markove misli prekinuo je tresak vratiju. Skupina pijanih vojnika pristupila je izgladnjelim svećenicima rugajući im se i nudeći im hranu. Bila je to jedna u nizu provokacija. Na stol su im postavili pun pladanj pečena mesa. Nitko se od svećenika nije ni približio, bio je petak. Nakon još jednoga napetog dana bilo im je dosta da razmijene poglede i da zaključe kako su sva trojica svjesna onoga što ih čeka. Satima su zajednički molili, međusobno se ispovjedili i hrabrili otvoreno povjeravajući jedan drugome svoja razmišljanja o Bogu i vječnom životu. U noći između 6. i 7. rujna 1619., upravo kad su dovršavali svoju molitvu, jedan je od njih nadodao: “Gospode Bože, suče pravedni, jaki i strpljivi, koji znaš ljudsku slabost i opakost, budi moja snaga i sve moje pouzdanje.” Uskoro potom hajdučka banda je provalila k njima. Što se tada odigralo, ostat će tajna. Noć je svojim plaštem ovila dragocjeno svjedočanstvo Kristovih svećenika.

Ostala su kao dokaz raskomadana tijela bačena u crnu jamu. Kanoniku Marku odrubljena je glava, ocu Melhioru nedostajali su udovi, a o. Stjepan je umro u strašnim mukama nakon dvanaest sati provedenih u crnoj jami. Kad se pročulo o tom strašnom zločinu, stanovništvo je bilo veoma potreseno i sve se više ljudi udaljavalo od Alvinezyjevih kalvinista. Osim tolikih plodova milosti kojima je urodila svjedočka smrt košičkih mučenika, još se jednom u povijesti pokazalo kako se uvjerenje ne može silom nametati i kako ne može uspjeti onaj koji ne poštuje osnovno dostojanstvo čovjeka.

Nakon nekog vremena grofica Katarina Forgach pobrinula se da se tjelesa mučenika prenesu u samostan klarisa u Trnavu. Sveti papa Pio X. proglasio ih je 1905. blaženima. Godine 1923. obnovljen je njihov grob. Tom je prilikom glava blaženoga Marka Križevčanina prenesena u ostrogonsku katedralu. Kada je 1995. Ivan Pavao II. posjetio Slovačku, proglasio ih je svetima. Naša je radost bila tim veća što je jedan od njih bio naš sunarodnjak, koji se tako i potpisivao – Marcus Stephanus Crisinus, Croata, Dioecesis Zagrabiensis.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

O životu svetog Marka Križevčanina

Sv. Marko Križevčanin je treći hrvatski svetac i uzor svetosti u obrani svoje vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi i Svetome Ocu za koje je spremno podnio mučeništvo i smrt. Od najranije mladosti odlikovao se bistrinom uma te dubokim duhovnim i krjeposnim životom. 1609. godine na isusovačkom kolegiju u Grazu stekao je naslov magistra filozofije i fizike. Tada se potžpisivao imenom Marcus Crisinus Croata Crisiensis, posvjedočivši time pripadnost svom hrvatskom narodu. Za svećenika je zaređen 1615. godine, po završetku studija teologije na glasovitom kolegiju Germanicum et hungaricum u Rimu.

Povratkom u Hrvatsku zauzeto živi svoj svećenički poziv i revno pastoralno djeluje među vjernicima Zagrebačke biskupije. 1616. godine ostrogonski nadbiskup Petar Pazmany poziva ga u Ugarsku i povjerava mu različite važne službe: imenuje ga profesorom i upraviteljem sjemeništa u Trnavi, ostrogonskim kanonikom te upraviteljem nekadašnje benediktinske opatije Szeplak blizu Košica.

Košice su tada kao glavni grad sjeverne Ugarske bile tvrđa ugarskoga kalvinizma te je Marko Stjepan Krizin zajedno s dvojicom prijatelja isusovaca – Mađarom Stjepanom Pongraczom i Poljakom Melkiorom Grodeczkim – skrbio za tamošnje malobrojne katoličke vjernike, izazvavši time bijes kalvina. Zbog ustrajnog odbijanja da se odreknu katoličke vjere i vjernosti Petrovu nasljedniku te postanu kalvini, kalvinski vojnici pod zapovjedništvom Juraja Rakoczyja trojicu su svećenika nakon trodnevnog zlostavljanja i zatočeništva bez hrane i vode naposljetku podvrgnuli užasnim mukama i okrutno ih ubili. Tek nakon šest mjeseci, nastojanjem grofice Katarine Palfy, tijela su košičkih mučenika dostojno sahranjena, a danas njihove svete kosti počivaju u zajedničkom lijesu u uršulinskoj crkvi sv. Ane u Trnavi u Slovačkoj. Košičke je mučenike blaženima proglasio papa Pio X. 1905., a svetima papa Ivan Pavao II. 1995. godine u Košicama.

Pomolimo se:

Bože, sveti Marko Križevčanin revno je propovijedao tvoju Riječ i neumorno branio jedinstvo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve zbog čega je podnio mučeničku smrt. Molimo te, da po njegovu zagovoru, i mi pronosimo tvoju Riječ svojim životom i zalažemo se za jedinstvo svih kršćana. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Objavljeno: 7. rujna 2017.

Možda vam se svidi