U rujnu 2016. carigradski arhiepiskop i ekumenski patrijarh Bartolomej posjetio je Hrvatsku te prisustvovao obredu kojim je posvećena replika križa sv. Ivana Vladimira, na tisućgodišnjicu njegova mučeništva. Križ je podignut na brežuljku ponad sabornoga hrama Presvete Trojice u Pakracu. Obred je u ime Srpske pravoslavne Crkve predvodio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije uz sudjelovanje domaćina episkopa slavonskog Jovana te nekoliko vladikâ. Od visokih gostiju bijaše nazočan i biskup požeški Antun Škvorčević, koji je među inim izrazio nadu da će križ sv. Ivana Vladimira podignut u Pakracu biti trajan poticaj na zajedničko, tj. ekumensko životno čašćenje Isusova križa.

O tome događaju posvećenja križa hrvatski su mediji, uključiv i crkvene, govorili i pisali zaista malo, gotovo ništa.

Dva tjedna potom, 25. rujna, u crnogorskom je gradu Baru uz nazočnost patrijarha Jeruzalema i cijele Palestine Teofila III. posvećen saborni hram sv. Ivana odnosno Jovana Vladimira. U tome svečanom događaju sudjelovali su uz mnoštvo okupljenih vjernika velikodostojnici Srpske, Makedonske i Albanske pravoslavne Crkve, predstavnici Katoličke Crkve u Crnoj Gori, k tome i glavni imam barski – međutim, nije bilo, što je važno pripomenuti, mitropolita Mihaila ni bilo kojeg predstavnika autokefalne Crnogorske pravoslavne Crkve kao ni visokih političkih dužnosnika države Crne Gore.

Nije nepoznato da u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne Crkve, a u ovome konkretnom slučaju valja kazati da Ivana Vladimira smatraju i Crnogorci i Srbi, također Makedonci, Bugari i Albanci – svojim svetcem. No svojim ga svetcem drže i neki katolici, kako albanski tako i hrvatski.

Ivan Vladimir živio je od 970. do 1016 godine. Koncem 10. stoljeća bio je vladar Duklje odnosno Zete, koju neki povjesničari nazivaju Crvena Hrvatska. Nakon što ga je porazio makedonski car Samuilo, postao je Ivan Vladimir njegov vazal. No, po Samuilovoj smrti, novi je vladar Vladislav pogubio Vladimira odrubivši mu glavu. O njegovu životu, pogibiji i čudotvornim djelima po njegovu zagovoru nalazi se mnogo podataka u ″Ljetopisu popa Dukljanina″. Ivan Vladimir – za kojega se smatra da nikada nije službeno kanoniziran, nego mu je kult proizveden voljom vjernika – štovan je i među Hrvatima u Dalmaciji, o čemu je pisao fra Andrija Kačić Miošić. U Albaniji i Makedoniji poznat je Shën Gjon Vladimir odnosno sv. Jovan Vladimir kao čudotvorac, a na freskama i ikonama u Bugarskoj za njega piše ″car bugarski″. Bizantski povjesničar Jovan Skilica veli o Jovanu Vladimiru da je bio ″čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrlina″, koji je sa svojom ženom Kosarom živio u ″besporočnome braku″ te ne imaše nasljednika.

Godine 2015. izdavač Biakova objavio je dvojezično, hrvatsko i latinsko izdanje djela ″Vita et martiryum beati Vladimiri Croatiae regis″ / ″Život i mučeništvo hrvatskoga kralja blaženog Vladimira″, što ga je 1705. na latinskome jeziku napisao Pavao Ritter Vitezović, hrvatski književnik i povjesničar, jezikoslovac i nakladnik. Na hrvatski jezik djelo je preveo i priredio, odnosno napisao uvodne tekstove s podrobnim objasnidbenim napomenama, mladi latinist Petar Ušković Croata. Uvodno je između ostalog rekao:

″Promišljanje o Vladimiru osim živopisnosti kojom naprosto već od prvih redaka odiše, ne pruža nam mogućnost da sa sigurnošću zauzmemo neki obzor, nego da uvijek hodamo po onoj tankoj liniji između legende i povijesne zbilje. Budući da je tomu tako, na sljedećim smo stranicama odlučili napraviti povijesni pregled kako bismo uvidjeli što se sve o kralju Vladimiru i njegovoj ženi Kosari mislilo i pisalo i kakav je odjek ta književna epizoda pronašla kod naših autora latinskoga pera.″

Vitezović već u naslovu djela naziva Vladimira hrvatskim kraljem (″Croatiae rex″) i veli da je prionuo pisanju nagnan dvama razlozima: prvo, što su život i mučenička smrt bl. Vladimira, kralja Crvene Hrvatske, potpuno nepoznati narodu Bijele Hrvatske; te drugo, jer Vladimira štuje samo Istočna Crkva. Treba napomenuti da književnik i povjesničar književnosti Ivan Slamnig u svojemu članku ″Hrvatska književnost prije preporoda kao organski dio europskog književnog kretanja″, objavljenom 1970., kaže da Vitezović rabi nazive Crvena (Južna) i Bijela (Sjeverna) Hrvatska prema onome što je pronašao u Barskome rodoslovu. K tome treba kazati da se Vitezović suprotstavio povijesnoj kritici hrvatskoga povjesničara Ivana Lučića koji je odbacio mogućnost da bi kralj Vladimir bio povijesna ličnost.

Sada ćemo u Uškovićevu veoma elegantnu i gipku prijevodu čuti nekoliko rečenica iz dotičnoga Vitezovićeva djela:

″Kad je svemogući Bog, koji bogato uzvraća svojim slugama, bjelodano obznanio zasluge mučenika blaženog Vladimira i svoju milost prema njemu samome, učinio je da uz njegov grob u noćnim tminama treperi neko božansko svjetlo i velik plamen kao da goruće svijeće tinjaju pred očima sviju. Osim toga mnogi su smrtnici pogođeni različitim bolestima, ušavši u crkvu i izmolivši Božje milosrđe na grobu svetog mučenika, odmah ozdravljali. Vladislav se pak pobojao gledajući ova i brojna druga čudesa što ih je Bog ondje svojom moći otvoreno činio, te je svojoj sestrični dopustio da uzme tijelo pokojnog muža i da ga časno sahrani gdje god želi. Prežalosna udova uzela je svete ostatke preblaženog supruga, i što je mogla s većom pobožnošću odnijela ih je u pokrajinu Krajinu na kraljevski dvor u Prapratni i ondje ih veoma dolično položila u crkvi svete Marije, dok je narod cijelog kraljevstva dugo i žalobno jecao zbog gubitka tako svetog kralja.″

Naposljetku je kazati da ovaj osvrt ne kani ulaziti u ovodobne sukobe glede vjerskog i nacionalnog identiteta blaženoga ili svetoga Ivana Vladimira. Poistovjećivati srednjovjekovni osjećaj narodnosne pripadnosti sa suvremenom nacionalnom samosviješću – ne znači ništa drugo doli upasti u kobni anakronizam. Isto tako nema nekog smisla razglabati bijaše li kralj Vladimir katoličke ili pravoslavne vjere, kad je on ubijen 1016., dakle 38 godina prije nesretnoga crkvenog raskola. U Vladimirovo je doba Crkva još bila jedinstvena.

Bez obzira na to je li kralj Ivan Vladimir historijska ličnost ili nije – neka nam bude ekumenska ličnost, zajednička baština svih ovdašnjih Crkava. Ne kamen spoticanja, nego ugaoni kamen koji povezuje zidove našega ekumenskog zdanja. Zidove koji imaju spajati, dobrohotno, susretljivo i bratski, a ne uskogrudno razdvajati. Koji će držati na okupu velebno i postojano zdanje Kristovih sljedbenika. Kristovu tvrđavu i hram na stijeni.

Radio Vatikan | Bitno.net