U srednjem vijeku bila je poznata duhovna obnova redovničkoga života što je proizlazila iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. Ona je zahvatila ne samo Francusku, već i Englesku, Italiju i Španjolsku. Žarište obnove redovničkoga života na njemačkom jezičnom području bio je samostan Gorze. Iz njega je obnova strujila i u druge samostane, osobito one najpoznatije, kao: opatija sv. Maksimina u Trieru, sv. Emmerama u Regensburgu, Reichenau, St. Gallen, Niederaltaich i Fulda. Tu su obnovu veoma pomagali vladari iz saske kuće, koji su i sami nastojali oko duhovne obnove Crkve u Njemačkoj. U tijekove te obnove valja uključiti i svetog Gotharda, s kime se danas na njegov blagdan želimo upoznati i sprijateljiti.

Gothard se rodio g. 960. u Reichersdorfu kod Niederaltaicha kao sin sluge Ratmunda. Njegov je otac pripadao slugama nekoć bogatoga samostana, koji je nadiranjem i pljačkanjem Madžara postao siromašan i brojio još samo nekoliko regularnih kanonika sv. Augustina. To je za dječaka bila sreća, jer je rano došao u samostan u školu i tako se mogao izobraziti. Njegov je učitelj Udalgisus uočio njegove umne sposobnosti pa ga je radi daljih nauka preporučio salzburškom nadbiskupu Friedrichu. Taj ga je primio u svoju rezidenciju i omogućio mu dalje školovanje. Potkovan znanjem, izgrađen krepošću, bio je spreman na sve one zadatke koji su ga u životu čekali.

Vrativši se g. 990. iz Salzburga, Gothard je stupio u samostan Niederaltaich, tri godine kasnije bio je zaređen za svećenika, a 996. postade i njegovim opatom. Već prije početka Gothardove uprave samostan se uključio u tijekove redovničke obnove, što je strujila iz Gorze. Gothard je svom revnošću i dosljednošću s obnovom nastavio. Kroz kratko je vrijeme postigao da je njegov samostan na golemom području salzburške nadbiskupije bio najbolji. Kako je pak imao mnogo redovnika, mogao ih je slati i u druge samostane da ondje budu kvasac obnove. Gothard je samostan iz temelja i materijalno obnovio, a svojom mudrom, sigurnom, a nadasve ljudskom upravom, svojim je redovnicima bio pravi otac. Visoko izobražen pomagao je svojim redovnicima u proučavanju teologije, a promicao je i poznavanje klasika. I tako je njegov samostan bio mjesto molitve, službe Božje, studija, rada i reda. Glas se o opatu Gothardu posvuda proširio pa je na želju cara Henrika II. i Willigisa, nadbiskupa iz Mainza, g. 1005. preuzeo vodstvo tirinške opatije Hersfeld. Na upravu mu je bio predan i bavarski samostan Tegernsee. I to je bilo sretno, jer je njegova uprava za samostan bila početak cvata kako na kulturnom tako i na materijalnom polju.

Iako je Gothard bio sposoban čovjek, bio je u kreposti toliko utvrđen da je od njega bilo daleko svako slavohleplje. Nije težio za visokim i časnim službama. Karijerizam mu je bio tuđ i dalek. Njemu je jedino bilo do Božje slave, probitka Crkve, dobra redovnika i spasenja duša. Kad je g. 1013. njegov zadatak u Hersfeldu i Tegernseeu bio dovršen, vratio se u svoju opatiju Niederaltaich. Kroz 9 sljedećih godina posvetio se isključivo vodstvu svoga samostana. Morao ga je napustiti god. 1022. jer stolni kaptol u Hildesheimu na prijedlog cara Henrika II. izabra baš njega, Gotharda, za svoga biskupa, i to jednoglasno. Unatoč svoj ljubavi prema samoći i samostanskome životu, Gothard je prihvatio taj izbor jer je u njemu gledao volju Božju, kojoj se nije želio opirati, već služiti. Nadbiskup Ariba iz Mainza posvetio ga je za biskupa 2. prosinca 1022.

Postavši biskup, Gothard u svom načinu života jedva da je što izmijenio, premda je kao biskup bio i zemaljski knez te se kao takav morao baviti i državničkim poslovima. To je ipak sveo na najmanju mjeru jer mu je daleko više bilo stalo do toga da bude pastir duša. Sve svoje sposobnosti, sile i vrijeme utrošio je u poslove svoje biskupije. Njezino dobro ležalo mu je veoma na srcu i za nj je neumorno radio. Riješio je mnoge zanemarene i neriješene probleme. Nastojao je podignuti duhovnu i kulturnu razinu i kod klera i kod puka. Puku je za svojih pastirskih pohoda rado propovijedao i poučavao ga u vjeri. Bio je dobar prema siromasima i bolesnicima. Sam ih je po kućama posjećivao i dvorio. Svima je pomagao koliko je samo znao i mogao. I u svome biskupskom dvoru sam je osobno primio svakog prosjaka, kao ispovjednik stajao na raspolaganju svakom skrušenom i raskajanom grješniku. Mnogima je od njih materijalno pomogao i tako ih lakše očuvao od budućih padova. Pred gradskim vratima svoga biskupskoga grada podigao je svratište u čast sv. Bartola, apostola, u kojem su dobili utočište mnogi bolesnici, hodočasnici i putnici. U biskupiji je podigao i brojne crkve, možda tridesetak crkava.

Revni je biskup-redovnik u Wrisbergholzenu, južno od Hildesheima, sagradio novi benediktinski samostan. U nj se zadnjih godina života često i sam povlačio da se posveti životu molitve i razmišljanja. Ideal kontemplacije, uranjanja u Božje tajne, lebdio mu je pred očima od mladosti, ali mu se zbog svojih brojnih služba i poslova u potpunosti nije mogao posvetiti. Sada je pod stare dane taj propust htio barem malo nadoknaditi. Njegova je duša žeđala za Bogom, koga je u tišini i samoći željela tražiti i doživjeti. U Wrisbergholzenu Gothard je boravio za Uskrs g. 1038. Tada je osjetio da ga sile pomalo ostavljaju i da se bliži kraj njegova zemaljskoga života. Zato se dao prenijeti u Hildesheim, u svoju zadužbinu, podignutu u čast sv. Mauricija, zaštitnika opatije Niederaltaich, koga je od mladosti veoma štovao. Tu je dobro spremljen na smrt preminuo u Gospodinu 5. svibnja 1038. Sva je biskupija zbog njegove smrti proplakala, jer je u njemu izgubila dobrog i revnog pastira, pravoga oca. Pokopan je u biskupskoj grobnici svoje katedrale, koju je i on nadogradio i poljepšao.

Gotharda je na zauzimanje hildesheimskog biskupa Bernarda I. papa Inocent II. godine 1131. proglasio svecem. Njegovo se štovanje proširilo daleko i izvan granica hildesheimske biskupije po Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj i Austriji.

“Crkva, uistinu, djeluje po svojim svecima, jer Crkva, to su sveci. Istinska je povijest Crkve povijest svetosti. Crkva je po svecima pobijedila svijet, a po svetosti osvojila duše. Njih su sveci otrgli od svijeta i po Crkvi darovali Bogu”, piše Roland Cluny. Ta velika istina u potpunosti vrijedi i za svetog redovnika, opata i biskupa Gotharda. Njegov primjer može i danas služiti kao nadahnuće za akciju i kontemplaciju.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net